Arhiv tekstova

Do prve prodavaonice i crkve u Bikovu pet kilometara, a do prvog susjednog »živog« salaša 2,5 kilometra po »litnjem putu« na špediteru, kad je put prohodan, a pješice kad nije. No, i ovaj posljednji susjed se uskoro sprema otići sa salaša i preseliti u selo, pa će same ostati u ovome kraju. Do tornja subotičke Gradske kuće, pak, samo petnaestak kilometara. To su koordinate salaša bez struje i vode, na kojem i danas žive tri sestre Vojnić Tunić: Marija (72 godine), Tereza (65 godina) i Jelena (59 godina). Zimi, kad je put raskvašen, do ovog se salaša može doći samo traktorom ili džipom, ili od puta pješice.

Niti jedna sestra nikada se nije udavala i cijeli život su provele na salašu na kojem su se i rodile skrbeći za roditelje i imanje na način, kako su to radili njihovi preci, bez pomoći strojeva i suvremenih izvora energije. Tako je do prije desetak godina Tereza i orala i plužila s konjem na »dva pluga«, dok danas to više zbog godina ne može, pa dio zemlje izdaju »u arendu«, a dio zemlje, kojom same »gazduju«, svojom mehanizacijom danas uglavnom obrađuje nećak Josip. 

ČUVAJU DIDOVINU: »Lipo pazimo na sve, samo na sebe slabo«,  kaže Jelena, kad je pitamo o tome kako izgleda život na salašu koji čuva sjećanja i na neke bolje dane, ali i zorno pokazuje da idiličnog života na salašu »pod stare dane«, a bez pomoći mlađih članova obitelji, nema. 

»Naučile smo puno raditi«, kaže Tereza, na čijem su licu vidljivi tragovi teškoga rada na zemlji, isto kao i na licima njezinih sestara. Bikovački župnik vlč. Julije Bašić, koji ih je došao obići,  kaže kako »niti muškarci ne rade koliko su njih tri radile«, te dodaje kako im već puno godina govori, kako bi se trebale preseliti u »varoš« gdje imaju kuću, ali one uporno »ne žele ostaviti didovinu«. Velečasni Bašić kaže kako na Bikovu, selu većinski nastanjenom Hrvatima, ima puno starih i samih, prepuštenih na milost i nemilost, o kojima nitko ne vodi brigu, niti ih ikada socijalni radnici obilaze. Ostaje samo na rodbini da skrbi o svojima starim i nemoćnim članovima obitelji. 

Sestre Vojnić Tunić svoj su život provele radeći na imanju i skrbeći za svoje roditelje, ponajviše za oca, koji je bio obolio od dijabetesa, pa su mu pred kraj života obje noge bile amputirane. Najstarija sestra je nedavno doživjela moždani udar te se teže kreće i sad je na mlađim sestrama da i o njoj skrbe. Ona nema pravo niti na mirovinu, jer za njenu generaciju nije bilo obvezno uplaćivati doprinose za osiguranje, a premda imaju zdravstveno osiguranje kao poljoprivrednici i liječničke preglede i lijekove same su morale plaćati. Na pitanje, jesu li tražile bilo kakvu pomoć, Jelena kaže kako niti otac, koji je četiri godine bio bez obje noge, nikada nije dobivao nikakvu pomoć te: »Ako on nije dobio, kako mi da dobijemo? Niti ne razmišljamo o tome. Ne volimo smetati nikome«, kaže Jelena i napominje kako ih nećaci Josip i Remija obilaze i pomažu.

DOLAZI ZIMA: Dvije mlađe sestre uplaćivale su mirovinsko osiguranje, tako da bi od nove godine Tereza trebala dobijati mirovinu. No, kao što je dobro poznato, poljoprivredne mirovine iznose nešto više od minimalne razine socijalne sigurnosti, koju je Vlada propisala - tek 5200 dinara. Nedovoljno za život, ali dovoljno, prema zakonskoj kategorizaciji, za minimum socijalne sigurnosti. I tako, poljoprivrednicima ostaje da rade sve dok mogu ili da izdaju zem-lju »u arendu«, a uz to, ukoliko izdaju mlađima od četrdeset godina, ove su godine mogle ostvariti i poticaj od Ministarstva poljoprivrede. Sestre Vojnić Tunić godinama su bile istrajne u tome da same obrađuju zemlju na tradicionalni način. Danas, kad je starost na pragu, sve su više svjesne toga da moraju prepustiti mlađima obrađivanje zemlje. Dio zemlje je tako u izdan »u arendu«, a dio obrađuje nećak, no, poticajna sredstva nisu iskoristile.

Drugi je, pak, problem osamljenost i izoliranost na tek petnaestak kilometara od Subotice.  »Pitanje je kako ćemo zimu preživjeti sada kad su svi susjedi otišli. Ostat ćemo potpuno same u kraju, jer su svi susjedni salaši opustjeli, ljudi su se preselili bliže selu ili napustili salaše. Nama treba sat vremena špediterom do sela i isto toliko nazad«, kaže Tereza, koja je nekada, ako je trebalo, i »pišce« išla do Bikova. Danas je ruke bole, teško joj je, ali u grad još uvijek ne želi.

»Sve teže nam je raditi, teško izlazimo na kraj s poslom, jedan posao uradimo a još deset novih ima«, kaže te dodaje kako se i same spremaju da odu, ali »naučile smo raditi, držati ‘josag’ pa nam je teško sve to napustiti, jer bi sve morale rasprodati. Uvik kažemo - ići ćemo u varoš na godinu – i tako već deset godina«.

I najstarija sestra Marija, kojoj je liječnička njega najpotrebnija, jer se oporavlja od moždanog udara, o odlasku u grad kaže kako ne voli biti u gradu već samo na salašu.

I tako, dok većina »salašara« odlazi sve bliže selu ili gradu i napušta salaše u potrazi za sigurnijim i lakšim životom, tri sestre, čiji je život odredila tradicija i obitelj iz koje su potekle, ostaju na salašu naviknute da rade ne očekujući pomoć ni od koga. A za odlazak u grad, napuštanje didovine i svega na što su navikle ostaje sljedeća godina. 

Jasminka Dulić