Arhiv tekstova

Dugogodišnji prosvjetni djelatnik, vijećnik HNV-a, djelatnik-amater u kulturi, nastavnik Andrija Ađin iz Sonte, ove je godine, na pragu mirovine, na prijedlog kolektiva OŠ »Ivan Goran Kovačić« dobitnik Novembarske nagrade općine Apatin, koja mu je uručena na svečanoj akademiji upriličenoj u povodu Dana prosvjetnih djelatnika. 

»Andrija je savjestan djelatnik, koji je, pokraj profesionalnog angažmana, veliki dio svojega slobodnog vremena uložio u vannastavne aktivnosti, a mnogi sonćanski tamburaši potekli su upravo iz tamburaške sekcije pri našoj školi, koju je godinama vodio. Mislim da je ova nagrada prava satisfakcija za njegov dugogodišnji uspješan rad u prosvjeti i kulturi«, kaže za Ađina ravnatelj ove škole Zvonko Tadijan. 

S druge strane, Andriji Ađinu je najveća nagrada to što ga učenici vole, a kolege i roditelji njegovih učenika cijene kao stručnjaka, a prije svega čovjeka.

 

HR: Kako se sad, pri kraju svojega radnog vijeka, osjećate kao dobitnik ovoga vrijednoga priznanja?

Iskreno, jako sam obradovan i počašćen ovom nagradom. Prvo, veseli me da je ta ideja potekla od mojih kolega upravo sad, kad sam pri kraju radnog vijeka, pri kraju rada u prosvjeti. To mi je najljepša satisfakcija za rezultate u  odgoju i obrazovanju mladih, kojima sam posvetio čitav svoj život. Sva moja priznanja i diplome koje sam dobio za rad u kulturnom amaterizmu, smatram uspjehom djece i mladih s kojima sam radio. Ova nagrada je priznanje za cjelokupan rad i ponosan sam što je dodijeljena baš meni.

HR: Osim rada u prosvjeti bili ste i istaknuti djelatnik u kulturnom amaterizmu. Sonćanima je poznato da ste šezdesetih godina osnovali prvi bend, koji je tad svirao plesnu glazbu i evergrine. Od početka osamdesetih godina, pa do 1995. radili ste s puhačkim orkestrom, a odgojili ste i nekoliko generacija sonćanskih tamburaša. Kako biste rezimirali taj dio svojega rada?

Kulturnim amaterizmom, bolje rečeno glazbom, počeo sam se baviti još u gimnazijskim godinama u Zagrebu, nastavio u vrijeme studiranja u Osijeku, te službovanja u Baranji. Ipak, najdraže mi je ono što sam uradio u Sonti, od povratka početkom osamdesetih godina, pa sve do danas. Vodio sam pjevačke zborove, škole tambure, puhačke i tamburaške orkestre. U osobnoj zbirci imam puno zapisanih i obrađenih starih pjesama, koje na taj način čuvam od zaborava. Godinama sam vodio i obučavao djecu u školi tambure i tamburaškom orkestru pri OŠ »Ivan Goran Kovačić«, tako da s ponosom mogu reći kako sam upravo ja naučio osnovama svirke mnoge sonćanske tamburaše. 

HR: Prije nepunih pet godina bili ste među osnivačima Kulturno-prosvjetne zajednice Hrvata »Šokadija« u Sonti. Od samih početaka radili ste žestokim tempom, što je vidljivo i po rezultatima. Nakon dvije godine rada iznenada ste nestali. Iz kojih razloga? 

Izuzetno sam ponosan što smo stvorili »Šokadiju« i što sam u toj pripovijesti izravno sudjelovao. U početku rada imali smo tročlani, da bismo već za godinu dana formirali pravi tamburaški orkestar sa desetak glazbenika. Kako ste i sami zamijetili, radili smo žestokim tempom, koji je donosio rezultate, ali je i mnoge slomio. Nažalost i ja sam bio jedan od njih. U jednom trenutku došlo je do razlaza u idejama o koncepciji rada između mene i pojedinaca iz čelništva. Želio sam raditi samo umjetnički dio, no, zbog brojnih gostovanja i nastupa ukazala se potreba za rasipanjem snage i vremena na ono što je trebalo odraditi predsjedništvo. Nikad nisam bio pristaša uravnilovke, uvijek sam zastupao tezu da je za uspjeh potreban ekipni rad, ali ne stihijski, nego sustavni, u kojem se uvijek zna što tko treba raditi. U tom momentu zaključio sam da je korisnije otići, nego se nepotrebno sukobljavati s pojedincima i na taj način dizati tenzije kojima bi se nanosila šteta cijeloj udruzi. No, nisam zatvorio sva vrata za sobom, pozorno pratim rad  »Šokadije« i svi njezini uspjesi me raduju i ispunjaju ponosom i dan danas.

HR: Čovjek ste koji zastupa Sonćane u HNV-u.  Kakav ste stav zauzeli glede posljednjih potresa u našoj krovnoj instituciji?

Jako je teško u ovom momentu realno suditi o svim nemilim zbivanjima u HNV-u i izreći neku veliku i pametnu misao. Kako sam ja vijećnik svega godinu dana, očekivao sam da su svi nesporazumi, vidljivi već u samim počecima rada Vijeća, prevladani. U vrijeme kad sam dvojio da li da, kao vijećnik s pričuvne liste, prihvatim zadaću i odradim svoj dio posla, bez obzira na kratak vremenski rok, konzultirao sam čelnike »Šokadije«, čiji sam  elektor, a poslije toga i vijećnik i čelništvo Mjesne organizacije DSHV-a Sonta. I jedni i drugi su me podržali u prihvaćanju ove obveze. Znao sam da kao jedinka tu ne mogu puno uraditi, ali sam ipak sebi postavio neke elementarne ciljeve: poštovati prisustvo na svim sjednicama, kako bih o svemu mogao podrobno informirati svoju sredinu, a kao drugo, poduprijeti isključivo ideje koje vode napretku naše nacionalne zajednice i zato nisam podržao nikakve smjene, niti ću ih do konca mandata podržati. Ostajem vjeran svojim zacrtanim principima. 

Nadao sam se da će većina vijećnika HNV-a tako misliti i dati podršku ljudima koji su u ovim teškim vremenima vodili Vijeće, da će nam se mandat okončati mirno, te da će se novi izbori dobro pripremiti i izabrati novo, pa ako treba reći i bolje čelništvo, ukoliko ovo nekima ne valja. Po meni, nije baš ni bilo toliko loše, koliko neki sad žele prikazati. Mislim da je urađeno puno, ali s druge strane, mislim i da svi mi skupa nismo dovoljno pomogli ljudima koji su vodili HNV, nismo dovoljno surađivali s njima. Bilo je tu puno oportunizma, puno nepotrebnog spletkarenja i javnog blaćenja i mislim da su upravo te pojave nanijele i najveću štetu našoj nacionalnoj zajednici. 

HR: Kakvo je trenutačno stanje glede rabljenja manjinskih prava u Sonti, odnosno Općini Apatin?

Na ovu problematiku moramo gledati malo pozitivnije. Puno je onih koji promatraju iz prikrajka i kritiziraju, a ne poduzimaju ništa. To ne prihvaćam, niti ću ikad prihvatiti. U političkom ozračju u kojem živimo, ipak smo napravili bitne pomake. U sonćanskoj školi u četiri generacije imamo pedesetak učenika kojima je izborni predmet hrvatski jezik s elementima kulture, KPZH »Šokadija« pjeva, recitira i glumi na ikavici naših pradjedova, koja je dijalekt hrvatskog jezika, a od ljetos je, izmjenom sedme točke Statuta Općine Apatin u službenu uporabu u Sonti, pokraj srpskog, uveden i hrvatski jezik i pismo. To nam je jasan signal da bismo se daljnjim političkim djelovanjem morali izboriti za konzumiranje što više manjinskih prava, koja nam zakonske i statutarne odredbe dopuštaju, a prioriteti nam moraju biti školstvo, informiranje i kultura. Intimno sam nezadovoljan jedino glede sfere informiranja. Moramo djelovati, a početni koraci su poduzeti, u pravcu dobivanja vremena i prostora u lokalnim glasilima, odnosno na Radio Apatinu i u Glasu komune. Objektivno, to su glasila koja sluša i čita jako veliki postotak Sonćana, tako da bi nam puno značilo da je u njima prisutna i riječ naše zajednice.

HR: Iako u Sonti djeluje Kulturno-prosvjetna zajednica Hrvata »Šokadija«, od pedesetak učenika koji su se opredijelili za učenje hrvatskog jezika s elementima kulture, jedan dobar dio vidimo na pokusima drugih KUD-ova. Zar ne bi bilo logično da su ta djeca, ipak, u instituciji naše zajednice?

Spomenutih pedesetak učenika kojima je izborni predmet hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture trebali bi nam biti samo međufaza, a krajnji cilj je formiranje odjela sa cjelovitom nastavom na hrvatskom jeziku. Mi, koji djeci predajemo hrvatski, ne smijemo se zadovoljiti samo time da ih naučimo pisati, čitati i recitirati na hrvatskom jeziku. Moramo ih naučiti da je srpski službeni jezik države u kojoj živimo, a da nam je materinji jezik hrvatski, moramo im objasniti stvarno značenje termina nacionalna manjina, moramo im ukazati na to da u selu djeluje institucija kulture naše nacionalne zajednice. Konačno, moramo puno poraditi i na edukaciji roditelja, jer oni su ti koji dijete usmjeravaju na učenje hrvatskog i katoličkog vjeronauka, a u podsvijesti ni danas ne prihvaćaju »Šokadiju« kao legalnu i legitimnu instituciju naše nacionalne zajednice i svoju djecu šalju u druge KUD-ove. 

HR: Kako objašnjavate neusvajanje gore navedene izmjene Statuta u vrijeme prošlog saziva Skupštine Općine Apatin, iako su skupštinsku većinu tvorile DOS-ove stranke, koje se hvale svojom demokratskom orijentacijom, a glatko je izglasovana sad, kad vlast obnaša većinska koalicija SPS-a i SRS-a?

Mislim da prije dvije i pol godine, kad je ova točka prvi put bila na dnevnom redu općinskog parlamenta, mi koji smo bili u tadašnjem sazivu Savjeta MZ Sonta nismo imali dovoljnu koordinaciju sa sonćanskim vijećnicima u SO Apatin i nismo izvršili dovoljno jak politički pritisak u tom smjeru. Istina, i političko ozračje u Općini Apatin nije nam išlo u prilog. Zbog međusobne netrpeljivosti vijećnika DS-a i DSS-a svaki ozbiljniji politički dogovor unaprijed je bio osuđen na neuspjeh. U međuvremenu mislim da je došlo do malih promjena u svijesti ljudi, a i politička realnost današnjice je ta koja diktira puno poštovanje nacionalnog subjektiviteta svake manjine, tako da joj se prilagođavaju i SPS i SRS, čija koalicija obnaša vlast u našoj općini. Na nama je da političkim dogovorima osiguramo uporabu svih manjinskih prava koja nam pozitivne zakonske odredbe dozvoljavaju.

HR: Još uvijek ste formalno član »Šokadije«, tajnik ste MO DSHV-a Sonta, a redovito Vas viđaju i u crkvi. Kažite nam nešto o djelovanju ovih triju institucija u okviru lokalne zajednice.

Kao prvo, mislim da bi se u lokalu trebala pojačati međusobna suradnja ovih triju institucija, jer očito je da ne možemo jedni bez drugih. Kao jedan od osnivača »Šokadije« radio sam dvije godine intenzivno, a i danas sam ponosan na taj rad. Veseli me da su u djelatnostima udruge prisutne mnoge moje ideje i dan danas, a u cijelosti ću biti zadovoljan tek kad budem osjetio da se te ideje prožimaju s djelatnostima MO DSHV-a i da su institucije kulture, politike i Crkve na jednom kolosijeku, da su na putu zajedničkog djelovanja, jer samo na taj način mogu biti ostvareni interesi naše nacionalne zajednice u političkom ozračju u kojem živimo. 

HR: Na pragu smo novih parlamentarnih izbora, a poslije njih i svih ostalih, uključujući tu i izbore za HNV. Što od izbora očekujete za hrvatsku nacionalnu zajednicu u Sonti?

Mislim da će predstojeći izbori biti pravi test političke mudrosti za sve institucije i pojedince naše nacionalne zajednice. Svi skupa imat ćemo puno posla, jer Sontu bukvalno treba probuditi. I protekli referendum pokazao je da izlaznost na glasovanje permanentno opada. Ljudi su razočarani nekvalitetnim životom, teškim ekonomskim stanjem, neuposlenošću, odsustvom svakog sna o ljepšoj budućnosti. Mladi odlaze tražeći sredine u kojima vide bolju perspektivu, stariji padaju u letargiju. Nekad je MZ Sonta imala najveći postotak izlaz-nosti u općini na svim glasovanjima, za razliku od današnjice, kad je taj postotak uvjerljivo najmanji. Ovaj nesvjesni bojkot nikom nije u interesu, a najmanje samoj hrvatskoj zajednici. Moramo na sve tri strane koordinirano raditi. Moramo na svaki način utjecati na ljude da počnu razmišljati o boljoj budućnosti, o sutrašnjici svoje djece. Očekujem da uđemo u sve pore vlasti, da naši predstavnici osvoje mjesta u lokalnoj upravi, a po mogućnosti i dalje.

HR: Postoji li recept za uspjeh u toj nakani?

Svima nam je jasno da je za ostvarenje tog cilja potrebno animirati što veći broj ljudi da izađu na birališta, jer mali postotak izlaznosti ide u prilog onim strankama koje imaju disciplinirani glasački stroj. Tako za primjer imamo Savjet MZ Sonta, u kojemu SRS sa svega 120 glasova osvojenih na posljednjim lokalnim izborima daje dopredsjednika. Naša stranka, uz puno rada svojih članova i cjelovitu potporu »Šokadije«, uz kvalitetnu informaciju i dobru promidžbu, treba biti motor svih predizbornih aktivnosti, koje bi morale natjerati Sonćane da u što većem postotku izađu na birališta. I Hrvatska riječ bi trebala tome dati svoj puni doprinos, jer oni koji je čitaju u cijelosti je i uvažavaju.

g