Arhiv tekstova

»Fritz«, odnosno ime kojim su hrvatskoga književnika Miroslava Krležu smjeli oslovljavati samo prisni prijatelji, i »spiel«, što na njemačkom znači »igra« (ujedno i kazališni tekst), dvije su riječi koje tvoreći naziv komada »Fritzspiel« Borisa Senkera, umnogome objašnjavaju i samu suštinu ovog dramskog teksta. Naime, Krleža, odnosno njegov dramski klasik »Gospoda Glembajevi«, u Senkerovom poigravanju postaju osnovom za mnogobrojne varijacije u različitim kazališnim stilovima, kojima se nastoji pokazati kako ova drama slično funkcionira u različitim kazališnim epohama, a njezini likovi nalikuju onima iz poznatih djela u povijesti drame.

KULINARSKO KAZALIŠTE: U izvedbi takozvanog Kulinarskog kazališta, poznata tročinka o propasti patricijske obitelji publici je servirana na više načina - od grčke, elizabetinske i klasicističke tragedije, preko komedije dell’ arte, nušićevske lakrdije, suvremenih formi opere, baleta i neverbalnog teatra, sve do televizijske novele. U oslanjanju na poznate priče iz povijesti drame, a pritom ne bježeći od osnovne teme Krležina predloška, predstava na meniju - među aperitivom, predjelima, glavnim jelima, desertom, pa čak i digestivom - kao posebno zanimljive nudi tzv. specijalitete balkanske i panonske kuhinje, odnosno dijelove napisane po uzoru na Nušićevu »Ožalošćenu porodicu«, te po receptu mladog Krleže, kako je napisao »Kraljevo«. Inače, kod »Fritzspiela« je u ranijom postavci (u produkciji Istarskoga narodnog kazališta iz Pule i zagrebačkog »Epilog teatra«) postojala opcija po kojoj je publika s programa-jelovnika mogla birati ono što od ponuđenog želi gledati, koja će, kao na premijeri, a tako i ubuduće, u verziji subotičkog kazališta izostati.

SATIRIČNI ELEMENTI: Premda ju odlikuje kabaretska razigranost, satirične elemente i angažiranost predstave (ne nužno) možemo pronaći promatranjem Glembajevih kao, suvremeno rečeno, tajkunske obitelji (svoj uspon do uglednih industrijalaca i bankara započinju ukradenim crkvenim srebrom), kakva se javlja u svim, a ponajprije u ovakvim poput našeg, tranzicijskim društvima. 

Ansambl je, čini se, dobro podnio sve izazove koje komad nudi; iznoseći ove svojevrsne stilske vježbe glumci bez većih problema mijenjaju načine glume, te povremeno preuzimaju uloge plesača i pjevača. Valja istaknuti i njihovo dobro vladanje jezikom, budući da ovu, glumački posve zahtjevnu predstavu, igraju na hrvatskom jeziku. U predstavi igraju: Đorđe Simić (Leone), Suzana Vuković (Barunica Castelli), Jelena Mihajlović (Sestra Angelika) Jovan Ristovski (Naci Glembay), Vladimir Grbić (Puba), Miloš Stanković (Silberbrandt) i Ivana Fotez (Fanika). Kao i u slučaju praizvedbe teksta, »Fritzspiel« je i ovoga puta postavio redatelj Robert Raponja, kojemu je ovo nakon »Ptičica« drugo gostovanje u subotičkom Narodnom kazalištu. On ujedno potpisuje i mahom jednostavnu i nužno funkcionalnu scenografiju, u kojoj se ističe element videa-projekcija na velikom platnu u pozadini scene koje u pojedinim dijelovima prate dešavanja na pozornici. Za kostimografiju je bila zadužena Dragica Pavlović, za koreografiju Dalija Aćin, a glazbu potpisuje Arinka Šegando.

D. Bašić Palković