Arhiv tekstova

Da će biti svećenik, Ivan Vinkov (Bački Breg, 1962.) mislio je još od pete godine kada je ministrirao u crkvi. Kasnije ga je, kako kaže, život odveo na drugu stranu, pogotovo u srednjoj školi. Inače, osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, a srednju u Somboru. Kao srednjoškolac okušao se u borilačkim vještinama i tražio smisao u istočnjačkim filozofijama. Kasnije je upisao Fakultet strojarstva u Novom Sadu, ali se nakon dvije godine studija zapošljava u Kikindi, gdje ostaje oko tri godine. Upravo je u to vrijeme ponovno osjetio duhovni poziv nalik onom iz dječaštva, kojega je uz konzultacije s kikindskim župnikom pošao ostvariti.

Godine 1988. ulazi u novicijat Družbe Isusove u Splitu. Završava filozofski studij kod isusovaca u Zagrebu, a zatim i diplomira teologiju radom koji se bavi opsjednutošću i egzorcizmom. Za svećenika je zaređen 1998. godine. Već kao đakon asistirao je u egzorcizmima a kao svećenik obavljao ih je i sam uz dozvolu Ordinarija. Godine 2001. nastavlja poslijediplomski studij duhovnosti na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, gdje je izradio magisterij: »Opsjednutost i egzorcizam«, kao dopunu svoga diplomskog rada. Objavio je nekoliko članaka i kratkih filozofskih rasprava u dnevnim listovima i tjednicima te dao par intervjua na temu opsjednuća i egzorcizma. Sudjelovao je na međunarodnim i europskim kongresima egzorcista i suradnika u službi oslobađanja u Collevalenzi (Italija) i Hochaltingenu (Njemačka) koje organizira Međunarodna udruga za službu oslobađanja-(International Association for Deliverance-IAD) i njezin europski ogranak (European Conference of IAD).

Trenutno radi kao župni vikar u isusovačkoj crkvi sv. Petra u Beogradu i kao referent za duhovnost pri Beogradskoj Nadbiskupiji.

HR: Što vas je privuklo svećeničkom pozivu, točnije isusovačkom redu?

 Govori se da su u Beregu svi jedni drugima nekakvi rođaci, pa je tako rođak moje bake pater Marin Kovačev bio isusovac-misionar u Boliviji. On je dolazio kod nas kući i kao mali sam ga upoznao. To je bila moja prva veza s isusovcima. No kako je mamin ujak bio župnik u Bačkom Bregu, vidio sam i kako dijecezanski ljudi žive, mislio sam ili ću biti to, ili ću pokušati biti isusovac što sam i ostvario.

HR: Vi ste svećenik egzorcist. Kažite nam u nekoliko riječi što je to egzorcizam?

 Da ne bih previše duljio i ulazio u etimologiju i tako dalje, zadržimo se na onom što je već opće poznato. Egzorcizam je metoda oslobađanja čovjeka od demona koji je zaposjeo njegovo tijelo. To je danas malo prošireno. Novi obrednik egzorcizma ima deprikativni i imperativni način za razliku od starog obrednika. Deprikativan način je sličan onome što mi zovemo molitve otklinjanja, dok je imperativni način ono što bi u starom obredniku bilo direktno naređivanje zloduhu u smislu egzorcizma da napusti čovjekovo tijelo.

HR: Prema katoličkoj nauci egzorcizam može vršiti samo svećenik koji je dobio posebno odobrenje od mjesnog biskupa, a ima za cilj osloboditi opsjednutoga. Koliko je danas egzorcizam potreban i ima li katolička crkva dovoljno egzorcista?

Egzorcist može biti samo svećenik koji je dobio izričitu dozvolu od Ordinarija, to jest od mjesnoga biskupa, dok svaki svećenik može moliti molitve otklinjanja. Mogao bi svećenik moliti i bez dozvole, a onda je on sam nasuprot demona i onda je slab. Biskupi su nasljednici apostola i glavari mjesne Crkve, dakle kada dobiješ odobrenje od biskupa, onda što ti  kažeš ustvari kaže Crkva, a Crkva je mistično tijelo Kristovo i onda je demon slab naspram toga. Dakle, u poslanju što ti kažeš- kaže Crkva, a kad ne bi imao poslanje onda ono što kažeš-kažeš sam. 

HR: A što su privatni egzorcizmi?

Privatni egzorcizmi su molitve, odnosno prošnje da nas gospodin oslobodi od zloga. I Očenaš je u krajnjoj liniji jedan mali egzorcizam.

HR: Kada dolazi do teških slučajeva sotonskog djelovanja kao što je opsjednuće?

Ne dobiva se to tako lako jer Bog ne dopušta sotoni da nas razara, ukoliko ne damo povoda tome ili ukoliko ne damo pristanak na to. Pristanak se može dati potpuno svjesno; to čine oni koji čak i sklapaju ugovore sa sotonom, ili manje svjesno kada ljudi idu ispitivati svoju budućnost kod »maga« ili vračara, ili onih koji ulaze u područja nepoznatih energija pa misle da je sve energija i onda u tom pogledu stradaju.

HR: Danas mnogi niječu postojanje đavla, te se vjera i uvjerenje da on postoji pripisuje ili bolesnoj mašti ili mitološkom shvaćanju svijeta i života. Biblija nam na mnogo mjesta govori o postojanju sotone, a znamo da je Isus izgonio đavle i taj dar prenio na svoje učenike. Zašto ipak mnogi vjernici pa čak i svećenici ne mogu prihvatiti istinu o postojanju sotone?

Razvojem znanosti, pogotovo psihijatrije, psihologije i psihoterapije, mislilo se da će se ti problemi riješiti i da to spada u domenu znanosti. Međutim, još 1583. godine je održana sinoda u Rajmsu gdje se kaže da određena sumnjiva đavolska opsjednuća mogu jednostavno biti duševne bolesti, a ta psihijatrija još nije bila niti rođena. Crkva je bila prvi ekspert koja je primijetila razliku između pravog opsjednuća i nekakvih psihičkih bolesti. Pomalo i začuđuje da svećenici nisu na tome i dalje gradili, već se išlo samo za znanošću. Danas znanost prilično pomaže razvoju rasvjetljavanja što se događa sa ljudima koji su opsjednuti. Tako je 2000. godine na Međunarodnom kongresu egzorcista u Collevalenzi bilo i oko stotinjak psihijatara koji su sudjelovali u egzorcizmima. Oni su jasno iznijeli određene razlike između opsjednutosti i psihičkih oboljenja. 

HR: Kako kod opsjednute osobe otkrivate da njen problem nije psihičke, već dijaboličke naravi?

Postoje velike razlika između epilepsije i opsjednuća, histerije i opsjednuća i mnogih drugih bolesti, ali u krajnjoj liniji sve se svodi na to da je osoba u svojim aktivnostima jako usmjerena protiv Boga. Tu treba vidjeti veliku razliku. Možda je neko u mladosti bio represivno vjernički odgajan i onda se u njemu javila neka reakcija protiv Boga. Takvi ljudi imaju krive slike Boga, dok sotona nikada nema krivu sliku Boga. On jako dobro zna tko je Bog i suvislo govori o njemu, samo ga mrzi. Svakako treba s čovjekom popričati i nikad nije dobro reći osobi da se nad njom moli egzorcizam, jer ta osoba može prevesti sebe kao siguran znak da je opsjednuta i onda joj više nitko neće moći pomoći. 

HR: Najpoznatiji slučaj egzorcizma poznat javnosti se zbio sedamdesetih godina prošlog stoljeća nad Anneliese Michel, djevojkom iz grada Klingenberga na Majni u Njemačkoj. Egzorcizam nije uspio, djevojka je preminula, a svećenici-egzorcisti i roditelji su optuženi i osuđeni. Što se zbilo kod ovog slučaja?

Nad njom je izvršeno šezdesetak egzorcizama, ali ona nije umrla od egzorcizma već od izgladnjelosti, to jest neuhranjenosti kako je i u presudi bilo rečeno. Same detalje tog slučaja ne znam, ali znam da oni nisu bili osuđeni zbog egzorcizma već zbog smrti iz nehaja. Kod ovog slučaja se svakako trebalo konsultirati sa liječnicima što novi obrednik naglašava. Prvo liječnici moraju donijeti svoj sud, a onda se pristupa egzorcizmu ako je potrebno.

HR: Poznato je da postoje crne mise ili ritualni sastanci na kojima se zaziva i obožava sotona. Kako ovi sastanci izgledaju i ima li ih i u našim sredinama?

 Sotona se ne zaziva samo na crnim misama. Kod zazivanja duhova u nekoj spiritističkoj grupi ne javljaju se neki dobri duhovi, to jest anđeli, jer to Bog ne dopušta. Nama ustvari nije dopušteno kročiti u taj svijet. Ali tada se javlja onaj svijet koji se pobunio protiv Boga. Nikad se tu ne javljaju pokojnici kao što se obično smatra, nego oni duhovi koji jako dobro imitiraju pokojnike i znaju sve o njihovim lošim stranama, jer đavo zna sva svoja djela i puno zna o tim pokojnicima. A što se samih crnih misa tiče, to su grozote gdje se pogrđuje katolička euharistija. To je slično katoličkom obredu, s tim što se molitve čitaju unazad, a na oltaru je uglavnom neka naga žena preko koje se obeščašćuje euharistija. Sigurno da sotonizma i sotonista ima i u našim sredinama, jer se vide njihovi učinci. Naime, sotonu treba umilostiviti ne bi li im učinio neke ustupke, nešto što oni traže. Onda se razbijaju groblja, križevi, obeščašćuje se euharistija, prave se razna svetogrđa ne bi li se on udostojao napraviti njima ono što traže, a to se vidi i primjećuje.

HR: Mnogi se holivudski filmovi bave problemom opsjednuća. Spomenimo film »Egzorcist« ili »Egzorcizam Emily Rose«. Koliko u njima ima realnosti, ili su možda samo plod filmske mašte?

Ima u njima realnosti, pogotovo u prvom dijelu filma »Egzorcist« ili »Istjerivač đavola« kako je kod nas prevedeno. U stvarnosti se radilo o jednom dječaku za razliku od filma gdje je prikazana  djevojčica. Dakle film ima jedan konkretan slučaj oslobađanja od demona. Osim par filmskih efekata, film je išao po onome kako se taj obred odvijao, konačno u tom filmu su suradnici bili svećenici, tako da je William Friedkin napravio prilično dobar film.

HR: Popularni pjevači i rock skupine često koriste kršćanske simbole kao scenografiju na svojim koncertima. Takav je slučaj i sa Madonnom koja pjeva »raspeta na križu«. Koliko je štetna rock glazba i drugi oblici glazbe koju mladi slušaju?

Rock glazba nije ništa više ili manje štetnija od klasične glazbe, sve zavisi u koju se svrhu ona izvodi. Imaju i klasici djela gdje se veliča sotona, đavo, isto to je moguće i u rocku. Međutim kako je rock nekako impulzivan on ne dolazi iz nekog mira, smirenja, ali o tome mogu više reći psihijatri. Očito je da postoji jedan trend obožavanja sotone kroz muziku. Koliko je to istina a koliko nije; pročitao sam da je pjevačica Madonna svojevremeno bila strogo kršćanski odgajana, pa je čak htjela biti i časna sestra ali je sve to napustila i skroz se okrenula. Ona stalno ima nešto protiv kršćanstva a nikako da se toga riješi. Dakle, to su njeni unutarnji problemi koje ona nije uspjela riješiti. Ona je to stavila u nekakav svoj imidž, svoj stil i možda se i drugi povode za tim. Ali puno su opasnije one direktne satanske grupe kao što su Black Sabbath ili King Diamond koji se u intervjuima priznaje sljedbenikom sotone. Oni i mnogi drugi nastoje svojom glazbom obožavati sotonu.

HR: Godine 2004. »Pokret krunice za obraćenje i mir« iz Zagreba je izdao vašu knjigu »Opsjednutost i egzorcizam«. Kako je ona nastala i možemo li očekivati još koje djelo iz vašeg pera?

Knjiga je nastala slučajno jer sam  pisao magistarski rad o toj temi. Nastojali smo na kongresu egzorcista pokazati da i mi sa ovih prostora nešto radimo, pa smo taj moj magistarski rad naprosto malo preobličili i izostavili one dijelove koje se direktno odnose na ljude koji su u knjizi opisani, dakle na njihovu osobnu dokumentaciju. Što se tiče daljnjeg rada, mislim da će nešto biti ali ne ove godine jer sada je  već prekasno, možda iduće godine. Provincijal mi je dao poticaje za rad, da napišem ono što u prvoj knjizi nisam mogao reći jer je bila formom uobličena. Na neki način će slijedeća knjiga biti nastavak prethodne.

HR: Koje su teme obično zastupljene na vašim seminarima i duhovnim vježbama?

 To su različite stvari. Mi držimo čisto Ignacijanske duhovne vježbe, seminari uključuju u sebi molitve oslobađanja, ukoliko se ukaže potreba za molitvom egzorcizma mora se dobiti dozvola od dotičnog biskupa. Ja u Hrvatskoj nemam  pismenu dozvolu osim u jednoj biskupiji gdje sam dobio usmenu dozvolu. Ali ovdje, na ovim prostorima, ukoliko se ukaže potreba za molitvom otklinjanja ili nekim jačim molit-vama onda to mogu uraditi. Seminari dakle uključuju u sebi molitve oslobađanja koje mogu biti raznih tipova. One se uglavnom odnose na period našeg života od začeća pa do sad. To rade i mnogi drugi, tako da to nije izvan onoga redovitog što neki seminari za unutarnje oslobađanje sadrže, a na predavanja me obično zovu zbog teme egzorcizma i opsjednuća.

HR: Kao mladić bavili ste se slikarstvom i glazbom. Imate li i danas vremena za ove umjetnosti?

Imam jako malo slobodnog vremena. Volim i danas  slikanje i glazbu. Nastojimo nekako sklopiti orgulje u crkvi sv. Petra u Beogradu, a u međuvremenu tu i tamo propratim po neku misu na harmoniju. Što se tiče slikanja i crtanja, to već dugo nisam radio ali me je pater Smiljan zamolio za ilustracije krunice svjetla, pa ćemo vidjeti što će od toga biti.

HR: Što za vas znači Bereg i koliko često dolazite u svoje rodno mjesto?

Svakako da mi je drago doći u svoje rodno mjesto, ali naprosto nemam vremena za to. Čini se da ću se priključiti pučkim misijama koje isusovci vode, dosta se radi tako da ne mogu često dolaziti. Ali kada me netko pozove kao što me je nedavno pozvao bereški župnik, onda se rado odazovem.                                                 g