Arhiv tekstova

Beogradski dnevni list »Politika« od 16. do 25. listopada objavljivao je feljton  diplomiranog pravnika Ostoje Milisavljevića pod naslovom »Bunjevci i Šokci u Srbiji«. Reagiranje glavnog i odgovornog urednika programa na  hrvatskom jeziku RTV Vojvodina Dragana Jurakića na ovaj feljton objavljeno je u istome listu, ali ne u cjelosti, 11. studenoga. Naš list objavljuje Jurakićevo reagiranje u cjelosti.

»U vrijeme Dubrovačke republike vrijedilo je jedno sveto pravilo. Nikakve važne odluke nisu donošene dok traje južina! Riječ je o vjetru koji izaziva blago depresivno, a potom i agresivno razmišljanje kod stanovništva jadranskog priobalja. Stari Dubrovčani, kao vješti trgovci i diplomate, razumjeli su pogubnost zaključivanja u uvjetima osujećene pune svijesti. I danas, sud cijeni olakotnom okolnošću djelovanje u afektivnom stanju. Zašto bi onda znanstveno promatranje povijesti bilo izuzeto od  tog pravila?

Autor feljtona, diplomirani pravnik Ostoja Milisavljević, pokušao se baviti poviješću oslanjajući se na novinske naslove baš iz ratnih devedesetih godina. Prvi dokument  bazira se na izjavi Marka Peića  o poratnim odlikama CKJ iz kuta kibicera. Intervju  je dat »Dnevniku« 5. prosinca 1990. godine! Doista respektabilan znanstveni metod. Ali to je tek početak.

Feljton Milisavljevića u »Politici« u nastavku poantira feljtonom »Politike« s konca te devedesete godine! Nešto zreliji čitatelji dobro pamte zvjezdane novinarske trenutke tog dijela povijesti najstarije dnevne novine u Srbiji. Navodni patriotizam bio je tad iznad istine. Što onda znanost ima s tim? 

Naravno, nema znanost ničeg s tim, ali ima politička frustracija. Logika izvlači zakonomjernost iz niza jednoznačnih događaja. Za feljtonistu Milisavljevića vrijedi obrnuto načelo. Navodni slučaj jednog šokačkog sela gdje je 1899. oko 1000 odraslih duša i oko 600 djece prešlo u pravoslavlje, krunski je dokaz kako su i Šokci uz Bunjevce, bili i ostali Srbi. Stotine tisuća drugih nisu dostojan predmet pozornosti! Takvo promatranje povijesti otkrilo je neslućene mogućnosti podilaženju memorandumskoj Srbiji. Što god to loše značilo za nju.

U petom nastavku feljtona iznosi se temeljno političko ishodište autora. »Katolički kler i okorjeli Hrvati i dalje uporno tvrde da su Bunjevci i Šokci Hrvati, nastojeći da ih odvoje od Srba - pravoslavaca i okrenu protiv  njih i države Srbije«.  Tako je isplivao na površinu čitav problem autora i njegovih svjetonazora. 

Zar doista misli da su Srbi i Hrvati neprijatelji sami po sebi? Je li u pitanju kolektivna krivica naroda ili genetska uvjetovanost? Što god da je od toga ne naslanja se na znanost. Ako nije genetika, jer bi to zvučalo kao da je iz pera fašista, kakva je to kategorija »okorjelih Hrvata«? Zar nije Ahtisaari najoštrije osuđivan od ovdašnje javnosti zbog stava o kolektivnoj krivici Srba? Znači da drugi narodi ipak imaju tu kolektivnu krivicu!? Gdje se stiže s tim stajalištem? Do suvremenog svijeta i Europe ili jazbina Ratka Mladića?

Pravo je svakog čovjeka da se očituje o svom nacionalnom identitetu. I ne mora, ako tako želi. Stvaranje ozračja nepoželjnosti jednog entiteta ne doprinosi njegovoj slobodi izbora. Ako se pri tom Hrvati direktno prozivaju kao bezuvjetni neprijatelji Srba i države Srbije, tad se jasno mora govoriti o organiziranom pritisku na nacionalnu manjinu! Manipulacija poviješću samo je dio te presije.

Bunjevci i Šokci dobili su jasnu poruku da njihovo hrvatsko osjećanje neprijateljski zvuči. Manji dio Bunjevca podlegao je toj stigmi! To su indirektno i priznali. U »Bunjevačkim novinama« kolovoza ove godine napisali su kako država Hrvatska i cijeli hrvatski korpus u Srbiji podstiče njihovu asimilaciju. Dnevni list »Politika« ovim feljtonom ponovno prokazuje hrvatsko nacionalno osećanje kao nedobronamjerno u Srbiji.

Posljednji, deseti dio feljtona, donio je i jednu istinitu, a malo poznatu činjenicu. Režim Slobodana Miloševića u listopadu 1996. godine formirao je Maticu bunjevaca i sklopio sporazum s njom u tri točke. Bunjevci su proglašeni narodom, a ne nacionalnom manjinom, s maticom u Srbiji. To im nije smetalo da ipak osnuju Bunjevački nacionalni savjet, poput drugih manjina. Svoje simpatizere pozivali su da glasuju za SRS, SPS i JUL. Kada su pokušali da se organiziraju u političku stranku stigli su do 500 glasova na izborima. Temeljem manjinskog statusa danas dobijaju sredstva iz Nacionalnog investicijskog plana!? Ostala je i obveza Srbije da u susjednoj Mađarskoj status Srba uvjetuje statusom tamošnjih Bunjevaca na osnovu reciprociteta! 

Ovako neozbiljne igre nacionalnim osjećanjima nisu prošle u Mađarskoj. Oni su rješeni ići k Europskoj uniji. Tamo  su manjine mostovi između naroda i država, a ne privremeno zlo. A kamo vodi obnova Miloševićeve politike podjele na neprijateljske i poželjne manjine? Nekoć se mislilo do Karlobaga i Virovitice. Valjda je danas jasno kako je riječ o stranputici.

Dragan Jurakić, glavni i odgovorni urednik programa na    hrvatskom jeziku RTV Vojvodina