Arhiv tekstova

Teško je doživljavati prozivanja, dozivanja, žigosanja, svrstavanja, prihvaćanja, odbacivanja… Ovih dana sam, spremajući ovaj tekst imao pred sobom knjigu Mladena Hercega, koji je za meditaciju pokupio stare priče, pa se i ja, evo služim jednom, s kojom želim iz svoga ugla gledati ovaj trenutak našega života. Priča govori o jednom gradu, a glasi ovako: Taj grad se nalazi u zemlji Svugdje i Nigdje. Grad se zove Tamnograd. A gdje se nalazi zemlja Svugdje i Nigdje?... Ne može se naći ni na jednoj zemljopisnoj karti, ali može postojati »svugdje«, i ovdje, kod nas. Stoga se može i grad Tamnograd svugdje naći. Dakle, čujte priču o gradu Tamnogradu. Jednoga dana dođe neki stranac u taj grad. U njemu je bila potpuna tama. Samo par svjetiljki bacalo je blijedo svjetlo na ulice i na trg pred vijećnicom. Ljudi Tamnograda hodali su namrgođenih lica. Svaki je išao svojim putem. Nitko nije pitao za želje drugoga. Svatko je mislio samo na sebe. Svi su se jedni drugih bojali, jer je svaki od drugoga očekivao samo zlo. 

Susretali su i stranca s nepovjerenjem, kad ih je pitao gdje im je sunce. »Ne poznajemo nikakvo sunce. Kod nas je uvijek kao danas: mračno, žalosno i loše«, rekoše. Onda im je stranac pripovijedao o suncu: »Ono je veliko i toplo nebesko svjetlo. Kad sja, njegovo svjetlo preplavljuje ulice i ljudi se raduju suncu...« Da, sve to pripovijedao je čovjek ljudima Tamnograda, a oni su pozorno slušali. Na trgu pred vijećnicom skupilo se mnogo svijeta. Željeli su čuti što stranac pripovijeda o suncu. Jedan drugom su govorili: »Kako mora biti lijepo na suncu.« Sljedećeg dana stranac je otputovao. Ljudi Tamnograda sanjali su o velikom i lijepom nebeskom svjetlu. Sanjali su o cvijeću, nas­mijanoj djeci i o radosnim ljudima. Sada su o tome međusobno razgovarali i jedan drugome pomagali, ako bi nekome trebala pomoć. I onda se dogodilo ovo: iznad krovova svoga grada ugledaše najedanput kako se na nebu penje velika zlatno sjajna kugla. Ljudi su trčali odas­vud, gledali prema nebu i vikali: »To mora da je sunce!« Pljeskali su rukama, grlili se, smijali i radovali. Sjetili su se riječi stranca i uvidješe da stvarno postoji Sunce, koje sve osvjetljuje i grije. Tako dođe Sunce u Tamnograd. 

OKRENUTI SE BLIŽNJEMU: Možda taj grad sada zaslužuje neko drugo ime... Nadam se da smo razumjeli da bi i svoja sela i gradove mogli nazvati tim novim imenom, da se već konačno okrenemo od samih sebe i okrenemo bližnjemu, te da stvaramo zajednicu koja je obasjana suncem, a ne opterećena pogreškama i »grijesima« pojedinaca i zajednice. Ovih dana ćemo u Adventu zapjevati »Sini Sunce…«. Ne vjerujem da to možemo bez Boga i njegove Riječi, koja je »Sunce s neba koje obasjava svakoga čovjeka«. No, bojim se da i nama u Crkvi ta riječ Božja ne prođe kao u dnevniku Fridolina Stiera, koji propovijeda priču koja se zove: »Riječ Božja dolazi u grad«. Iznenada se pronio glas gradom da stiže riječ Božja... Crkveni listovi su upozoravali: Neka se nitko ne vara! Riječ Božja uopće ne može doći, ona je došla, davno je došla. Posjedujemo je u svetim knjigama i imamo stručnjake koji ih za »laike«, tumače, prilagođuju, priređuju… Ali riječ Božja ipak dođe u grad… Bijaše nedjelja. Riječ Božja dođe u gradsku crkvu. Svećenici joj prirediše svečan doček. Bijaše za nju pripravljeno prijestolje, i riječ Božja zauzme mjesto. Za nju je zapaljen tamjan. I tada započe propovjednik slaviti riječ Božju, govoreći kako riječ Božja govori jezikom koji treba protumačiti. Zato riječ Božja posuđuje jezik propovjednika, kako bi bila svima razumljiva. I tako je on govorio samo o tome, a da riječ Božja sama nije došla do riječi. Ljudi su to zapazili. Propovjednikov govor bio im je dosadan i u srcu su počeli tražiti samo Riječ. Ali riječ Božja već ne bijaše u Crkvi. Otišla je dalje. Na prijestolju, mjesto Riječi, ostala  je stara knjiga. 

RIJEČ BOŽJA: Tada riječ Božja dođe nekom poznatom bibličaru, čija je knjiga »O biti i djelovanju riječi Božje« trebala uskoro izići. »Baš ste dobro došli«, reče profesor, »vjerujem da ste nešto naučili iz moje knjige? Rado bih vam pročitao nešto od toga.« Riječ Božja odgovori potvrdno: »Čitajte, gospodine profesore, sva se pretvaram u uho.« On je čitao, a ona je šutjela. Kad je sve pročitao i odložio rukopis, podiže oči i susretne pogled... Nije se usudio pitati. Napokon progovori riječ Božja: »Maestralno, gospodine profesore, moj kompliment! Ali, razumijete li? Znate, pro­matrana, ispričana i opisana kao objekt, nekako mi je čudno pri srcu, upravo kao da vidim pred sobom svoj leš. Jednom ste rekli, i to mi se čini vrlo ispravnim, da ja prvotno nisam željela objaviti istinu (istinu koju treba smatrati isti­nitom, rekli ste), naprotiv, da sam željela same ljude. To bi bilo to, gospodine profesore!« I to bijaše ponovno onaj pogled. Riječ Božja se digne i pođe prema vratima. »Što hoćete od mene?«, poviče profesor za njom. »Vas želim«, reče riječ Božja, »vas!« Upravo to. Riječ Božja, koja nam obasjava putove i daje temelj naših stavova, ne želi biti kodificirana u nekim »izričajnim istinama« nego želi biti utjelovljena u životima. Tako je i u Tamnogradu sunce zasjalo onda kada su se ljudi okrenuli i počeli pomagati jedni drugima. Kada se više ne budemo bavili temom tko nam je što rekao i tko nas je »kako uvrijedio«, osjetit ćemo da je Riječ u nama našla svoje prijestolje, a našem životu dala novi smisao, koji će onda ljudi primijetiti da nije samo propovijedana i tumačena, nego da je i življena. Dok god riječ Božja ne bude vidljiva kao jedno od najboljih rješenja naših problema, ostat ćemo u Tamnogradu. A ja bih tako volio da se naš grad drugačije zove! 

g