Arhiv tekstova

Elizabeta je bila kćerka ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II. Rodila se 1207. godine u Ugarskoj, no, već kad su joj bile tek 4 godine, zaručili su je za turingijskog grofa Ludovika. 

Vjenčanje s njim obavljeno je kad joj je bilo 14 godina, a njemu 20. Unatoč tome što su bili tako mladi, njihov je brak bio ipak sretan. Sama je Elizabeta priznala svojoj vjernoj sluškinji Isentrudi: »Ako ja toliko ljubim jedno smrtno stvorenje, koliko više moram ljubiti Gospodina, koji je besmrtan i gospodar sviju!«. 

PREZRENA ZBOG JEDNOSTAV-NOSTI: Među plemićkim damama Turingije grofica Elizabeta zbog svoje jednostavnosti u odijevanju, čednosti i skromnosti, u životu je bila prezirana. Ona se na dvorcu Wartburgu nije razlikovala mnogo od sluškinja jer je i sama neprestano radila, a malo se zabavljala. Uostalom, ona je za zabave imala malo vremena, jer je već s 15 godina postala majka, rodivši prvoga sina, u 17-toj godini rodila je kćerku, a u 20-toj godini još jednu kćerku, no, Elizabetin bračni život je trajao kratko. U ljeto 1227. godine Ludovik je pošao u križarsku vojsku, a Elizabeta je tada pod srcem nosila i očekivala porod svoga trećeg djeteta. Tri mjeseca kasnije jedan joj je glasnik donio vijest da je grof Ludovik u Italiji umro. Postavši udovica i nezaštićena, oboriše se na nju pohlepa i zavist, bila je potjerana s dvorca Wartburga, oduzeli su joj djecu, a ona se njima u prilog odrekla baštine. Kao franjevačka trećoredica prihvatila je u potpunosti evanđeosko siromaštvo. Umrla je 17. studenoga 1231. godine, a samo četiri godine kasnije papa Grgur IX. proglasio ju je svetom. 

SVRATIŠTE ZA BOLESNE I NEMOĆNE: U jednom pismu duhovni vođa svete Elizabete, Konrad Marburški, koji ju je jako dobro poznavao, ovako opisuje njezin život: »Elizabeta je odmah započela obilovati krepostima. Tijekom života tješila je siromahe, a onda je započela sasvim ishranjivati gladne, jer je zapovjedila da se sagradi svratište u koje je prihvatila veći broj bolesnika i nemoćnih. Svima koji bi ondje potražili milostinju, darežljivo je dijelila dobročinstvo ljubavi. To nije činila samo tu, već po svim krajevima i dokle god dopiraše vlast njezina muža. Sve je svoje zalihe iz četiri kneževine svoga muža do te mjere potrošila da je naredila da se za potrebe siromaha proda svaki ukras i sva skupocjena odjeća. Imala je običaj da dva puta na dan, jutrom i navečer, osobno obiđe sve svoje bolesnike. Neke je hranila, drugima prostirala, neke na svojim ramenima prenosila i obavljala mnoge druge usluge. Nakon smrti svoga muža, zamolila me je da joj dopustim da prosi od vrata do vrata. Na sam Sveti petak, kad su oltari bili razotkriveni, stavila je ruke na oltar u jednoj crkvici svoga grada kamo je dovela malu braću. U prisutnosti nekih odrekla se svoje volje, svih odličja svijeta i onog što je Spasitelj savjetovao u Evanđelju da treba ostaviti. Kad je to obavila i vidjevši  da je može progutati buka svijeta i svjetska slava one zemlje u kojoj je za muževog života slavno živjela, otišla je u Marburg. Tu je u gradu sagradila jedno utočište, okupljala je bolesne i slabe, a bijedne i najprezrenije je postavljala za svoj stol«. U času svoje smrti u srcu nije imala drugo do plamena svoje ljubavi kojim je izgarala za svoga Boga i sebi slične: za savršenstvo ljubavi, koja je najveće blago, svega drugoga bila je lišena«. Sveta Elizabeta Ugarska zaštitnica je kršćanskoga Caritasa.

 Priredila: Željka Vukov