Arhiv tekstova

»Viktorija Vojnić-Hajduk, stara 78 godina, i njen sin Ivan, star 57 godina, pronađeni su mrtvi u njihovoj kući u ulici Bajski vinogradi 23, nekoliko dana nakon što su oboje umrli od gladi«. Ova je vijest, krajem prošloga tjedna, objavljena u skoro svim medijima u Srbiji a i u pojedinim medijima u Hrvatskoj. Za razliku od mnogih sličnih sudbina koje su prolazile bez neke velike medijske pažnje ovoga je puta »subotički slučaj« pokrenuo pitanja odgovornosti institucija i društva u cjelini za skrb o starima, bolesnima, nemoćnima i socijalno ugroženima. 

Kako se kasnije ispostavilo ovdje se ipak nije radilo o smrti zbog nedostatka hrane, već nedovoljne skrbi društva i institucija za stare i nemoćne a na što ukazuje i to da  osim mogućnosti da koriste Narodnu kuhinju nepokretna majka i nezaposleni i bolestan sin nisu koristili druge oblike socijalne pomoći premda su prema svojemu zdravstvenome stanju na to imali pravo. Je li to, u ovome slučaju, bilo zbog neznanja, bolesti ili nefunkcioniranja mreže socijalne sigurnosti koja bi trebala osigurati da pomoć stigne onima koja je potrebna sada se može samo nagađati. Dio odgovora na pitanje »je li moguće da u Subotici ljudi umiru od gladi« pokušali su dati i čelnici Općine i nadležnih institucija na konferenciji za novinare održanoj u utorak 7. studenoga. 

ČINJENICE I OCJENE: Potaknut brojnim medijskim napisima o ovome slučaju predsjednik Općine Subotica Géza Kucsera uputio je priopćenje za javnost na konferenciji za novinare. U priopćenju se kaže da su, prema službenoj obavijesti subotičke policije i na temelju uviđaja istražnog suca Okružnog suda u Subotici, Viktorija  i Ivan Vojnić-Hajduk »preminuli od prirodne smrti odnosno od pucanja (perforacije) čira a ne kao što su to prenijeli skoro svi mediji u Srbiji – od gladi«. U priopćenju se, među ostalim, navodi kako u Subotici 1320 građana mjesečno prima redovite naknade kao oblik pomoći zbog teškog socijalnog i materijalnog stanja ali da se u ovom slučaju ta pomoć nije mogla ostvariti jer je pokojna Viktorija Vojnić-Hajduk primala obiteljsku mirovinu u iznosu od 9.332 dinara što prelazi propisani repub-lički cenzus od 5.697 dinara za dvočlanu obitelj. Također se navodi kako je pokojni Ivan Vojnić-Hajduk ostvarivao pravo na zdravstvenu zaštitu temeljem evidencije na kojoj se vodio preko Nacionalne službe za zapošljavanje u na koju se kao nezaposlen redovito javljao. 

U priopćenju se odgovara i na izjave u vezi ovoga slučaja da Općina ne skrbi u dovoljnoj mjeri za siromašne građane te se navodi kako od proširenih prava na korištenje socijalne pomoći »koju u značajno velikim novčanim iznosima financira lokalna samouprava« postoji program Narodne kuhinje, za što je Općina izdvojila ove godine 2.400.000 dinara za 320 korisnika, zatim financira pakete hrane u vrijednosti od 900.000 dinara za preko 600 korisnika, izdvajaju se još sredstva za ogrjev u iznosu od 3.756.000 dinara, za pokop  najsiromašnijih se izdvaja 1.496.000 i za jednokratne, interventne, novčane pomoći 1.916.000 dinara. 

KRIVA SLIKA: U priopćenju se zaključuje kako sve to ukazuje da Općina skrbi o svojim siromašnim građanima, te »da sve proizvoljne insinuacije i proizvoljne izjave koje ne oslikavaju pravu i objektivnu situaciju nanose ozbiljnu štetu ugledu naše zajednice. Uspoređenjem podataka o postotku izdvajanja u Subotici i u drugim općinama za potrebe socijalne zaštite jasno se vidi da Subotica izdvaja iz proračuna najviše sredstava za socijalnu zaštitu u okruženju«, kaže se u priopćenju Géze Kucsere. On je izjave i priopćenje   predsjednice Okružnog suda u Subotici u vezi ovog slučaja ocijenio nekorektnim »jer se ne temelje na činjenicama već na proizvoljnom tumačenju događaja«, a medijima je uputio kritiku da su »u težnji za senzacionalnošću značajno pomogli da se u javnosti stvori kriva slika o događajima, da ona budu naduvana i da se lokalnoj samoupravi nanese moralna šteta. Smrt dvoje ljudi jest tragični događaj, a istodobno i povod da se preispitaju dosadašnje metode pružanja pomoći najsiromašnijim slojevima našeg društva i da se njihovo zbrinjavanje poboljša. Rezultati takvih napora bit će mnogo efikasniji ako na rješavanju problema radimo zajedno a ne jedni protiv drugih« zaključuje se u priopćenju podijeljenom novinarima na konferenciji za medije koju su održali član Općinskog vijeća zadužen za socijalna pitanja Aleksandar Kerekeš, ravnateljica Centra za socijalni rad Ljiljana Popović i tajnik subotičkog Crvenog križa Mihaly Pece. 

NARODNA KUHINJA: Kerekeš je tom prigodom kazao kako mu je »krivo što se ovako nešto događa u Subotici jer se velika sredstva izdvajaju za socijalnu pomoć kako za obvezni dio socijalne zaštite ali i za fakultativni dio«, drugim riječima Općina Subotica izdvaja za različite oblike socijalne pomoći i više nego što je obavezna zakonom. Kerekeš je istaknuo kako su zbog toga pogrešne adrese glede odgovornosti i da su prave adrese Ministarstvo financija i Ministarstvo rada, zapošljavanja i  socijalnu politiku iz razloga što oni daju opće smjernice za socijalnu zaštitu. Pri tome je posebno apostrofirao da se SO Subotica nalazi među onim općinama koje izdvajaju najviše sredstava iz svog proračuna za socijalnu pomoć te da je donesena odluka već i prije ovoga slučaja da se trajanje programa Narodne kuhinje produži na osam mjeseci i da se poveća broj obroka. O programu Narodne kuhinje govorio je i tajnik Crvenog križa Pece, koji je ukazao na to da broj obroka ne ovisi od potreba za takvim vidom pomoći već od količine novčanih sredstava odnosno namirnica koje su na raspolaganju bilo od donatora ili iz sredstava lokalne samouprave. On je istaknuo i da su pokojna Viktorija i Ivan bili korisnici Narodne kuhinje što znači da su bili identificirani i da nije izmaknuo pozornosti problem ove obitelji. 

LINIJE SAZNAVANJA: No, kao što je to i većina novinara istaknula izvještavajući o ovome slučaju Viktorija i Ivan su umrli prije nego li su mogli koristiti ovaj oblik socijalne pomoći. Prema izvješću prvo je umrla starica a nakon nekoliko dana i njen sin. Premda je pitanje gladi bilo u prvom planu, ovdje se postavljaju i neka druga pitanja iz oblasti socijalne skrbi. Je li Ivan imao pravo na dodatak za pomoć i njegu obzirom da je brinuo o nepokretnoj majci, a ako jest zašto je nije dobivao? Kako pomoći onima kojima je pomoć potrebna, ali se ne obrate nikome za pomoć i tako ne ostvare prava na različite oblike socijalne pomoći? 

Ravnateljica Centra za socijalnu pomoć Ljiljana Popović kaže kako postoje dvije linije saznavanja o osobama koje se nalaze u nekom stanju ugroženosti. »Veliki dio ljudi se obraća Centru s raznim zahtjevima«, kaže ona, gdje socijalni radnici vrše prijem korisnika i sagledavaju njihove potrebe. Druga je linija saznavanja preko mreže suradnika, pojedinaca i institucija a što je obveza Centra za socijalni rad  da je uspostavi. Radi se prije svega o institucijama koje kroz svoj rad dolaze do informacija o ljudima koji se nalaze u stanju socijalne ugroženosti, kao što je to na primjer bolnica koja također ima svog socijalnog radnika i koja je u obvezi da takve slučajeve prijavljuje. Na naše pitanje tko je u ovom slučaju bio u obvezi da prijavi slučaj socijalne ugroženosti, Popović je ukazala na suradnju sa socijalnim radnikom iz bolnice »najčešće kad se lice priprema za otpust s liječenja kad oni moraju provjeriti postoji li neka osoba koja će prihvatiti osobu koja je bolesna i ovisna o tuđoj njezi. U tom slučaju oni prijavljuju da ta osoba nema adekvatne uvjete. Pokojna Viktorija je liječena prošloga ljeta u bolnici i otpuštena je u takvom stanju da je primarna obitelj, u ovom slučaju sin trebao da je zbrinjava. Kasnije smo došli do saznanja da se sin želio brinuti o majci i nije je želio smjestiti u Dom, na koji je ona  imala pravo«. Popovićeva ja zaključila da »ako se nema informacija onda se ne može niti pomoći ali je potreban i pristanak osobe da prihvati određeni oblik zaštite, kao što je na primjer smještaj u Dom«. 

U razgovoru s prvom susjedom pokojne Viktorije i Ivana, šezdesettrogodišnjom Terezom Šarčević zapitali smo je što misli o skrbi društva za socijalno ugrožene. Tereza kaže da i sama živi u teškim uvjetima bez stalnih prihoda i ostvarenog prava na mirovinu  »od malo zemlje«. Kad smo je zapitali je li tražila socijalnu pomoć ona kaže da se obraćala Mjesnoj zajednici ali da zbog posjedovanja zemlje ne može dobiti pomoć. »Da je meni potrebna pomoć nitko mi ne bi pomogao već bi završila kao i pokojni susjedi« kaže Tereza i rezignirano zaključuje kako »danas nitko na nikoga ne gleda«.                            

                          g