Arhiv tekstova

»Umjetnost mora uvijek imati slobodu i mora poštovati nutarnju dinamiku nadahnuća. Kada gledamo njezine slike, kako je sve ono što je opažala, hrabro, čisto i najjednostavnijom tehnikom ubilježila, rekao bih, zaustavila trenutak događanja na salašu u kući, o događaju života - počevši od rođenja do smrti, od pejzaža do slavlja, od svadbe do groba – dokaz je da u sebi nosi silnu potrebu zaustaviti i prikazati ono što onoga časa doživljava, zaustaviti doživljaj i vrijeme«, rekao je vlč. dr. Andrija Kopilović u prigodi otvorenja večeri posvećene naivnoj slikarici Ciliki Dulić Kasiba, koju je prošle subote, 4. studenoga, u povodu njezina 74. rođendana, organizirao Likovni odjel HKC »Bunjevačko kolo«. Ovom prigodom, u Velikoj dvorani Centra u Subotici priređena je izložba njezinih slika (druga samostalna), te prikazani: dokumentarni film Rajka Ljubiča o njezinu životu i animirani film »Čukundidino zrno ora« za koji je ona izradila slike.

 

HR: Tko je Vaš talent, odnosno specifičnost vašega likovnog izričaja, prvi prepoznao?

To je uočio veterinar Stevan Dobro, koji je dolazio kod nas na salaš, i kojemu sam poslije naslikala dvije slike. On je za mene rekao Marku Vukoviću, Stipanu Šabiću i Naci Zeliću, koji su me pozvali da radim na likovnoj koloniji u Tavankutu. 

HR: Koliko je za Vas značilo iskustvo rada pri »Grupi šestorice« u Tavankutu, kojoj ste se nedugo nakon njihova osnutka 1961. godine, uz slikaricu naive Margu Stipić i slamarku Anu Milodanović, i Vi prik-ljučili?

Jako sam voljela tamo ići slikati. Ipak nisam imala puno vremena, radila sam malo, a voljela bih da sam mogla više. Puno sam posla imala kući jer sam bila najstarija od troje djece, radila sam na tri konja... Moj otac, koji je u to vrijeme još bio živ, volio je to što sam slikala, ali je smatrao da ja mogu stići raditi i jedno i drugo.

HR: U to vrijeme započeli ste ciklus slika u ulju s motivima iz života na salašima sjevera Bačke, ali i s motivima narodnih običaja Hrvata-Bunjevaca. Koje ste sve običaje slikarski obradili?

To su običaji, koje sam kao mala gledala i o kojima sam od moje majke slušala. Naslikala sam u to vrijeme Poklade, Svatove, to sam jako voljela, Žetvu, Vršidbu, Rakijare, Dužijancu. Imam i Kraljice kako pjevaju...

HR: Od 1962. do 1973. izlagali ste na mnogim skupnim izložbama, kao članica Likovne sekcije HKPD »Matija Gubec« ali i neovisno od Društva, kao zapažena naivna slikarica. Gdje je sve publika mogla vidjeti vaša djela?

Prvo smo izlagali u Tavankutu i to je poslije bilo svake godine. Bilo je izložaba i u Subotici, a sudjelovala sam i na izložbama u Beogradu, Apatinu, Kovačici, Zagrebu, Dubrovniku, Sisku, Jagodini, Kostanjevici na Krki...

HR: Posebno se ističe i Vaše sudjelovanje na Annalu pod nazivom »Izvorna umjetnost danas - Situacija i perspektive« u Poreču 1983. godine, na kome ste uvršteni među 102 naivna umjetnika u Jugoslaviji...

Da, dobila sam poziv i bila sam tamo. U Poreču sam izlagala dvije slike »Kartaši« i »Rado smo se uselili na naš salaš«. Bilo mi je jako lijepo jer sam tamo upoznala i neke druge naivne umjetnike.

HR: Imali ste i jednu stanku u radu, nakon smrti Vašeg supruga...

Od 1974., nakon smrti muža do 1981. nisam radila. Smrt muža me je potresla, a i troje male djece sam sama trebala podići. Uz poljoprivredu bavila sam se i ličiteljskim poslom da bi prehranila obitelj, te je sve to utjecalo na premorenost... Tada sam mislila kako više neću moći raditi, ali eto, hvala Bogu, uspjela sam se izliječiti. 

HR: Jedno vrijeme, početkom 80-tih, bili ste pozivani i u udruge slikara naivaca u drugim gradovima...

U to vrijeme su me zvali iz Beograda Mirko Šolai i Ljiljana Morača, koji su bili članovi slikarske udruge Treća dimenzija, gdje sam bila 2-3 godine članica. Išla sam i na sastanke. Kad su se oni »pokrčkali« i skupina razišla, meni su nestale dvije slike, kao i jedna slika koju je izradila moja kćer.

HR: Bavljenje slikanjem, iako za njega niste nikada imali dovoljno vremena, omogućilo Vam je upoznati druge umjetnike...

U Svetozarevu (danas Jagodini) sam se upoznala s Jankom Brašić u Apatinu s Milanom Konjovićem koji me je pohvalio, a susreli smo se i u Poreču kada sam sudjelovala na Annalu. Upoznala sam i kipara naivca Petra Smajića, te Zsuzsanu Halupovu, kada samo bili u Kovačici, čak sam i bila kod nje kući. Ona mi je poslala nekoliko razglednica za Novu godinu.

HR: Također, putem slikarstva pomalo ste i putovali...

Osim što sam išla na izložbe kad su nas zvali, s Likovnom sekcijom putovali smo po Italiji, bili u Grčkoj, odatle sam naslikala pokojnog glumca Gezu Kopunovića. Oni su se kupali u grčkom moru pa sam ja to tako i napravila.

HR: Ne tako davno, kao članica Likovnog odjela bili ste i u Olomoucu u Češkoj, gdje ste izradili zidnu sliku velikog formata. Što ste tamo naslikali?

Slikala sam salaše, putove, žito, suncokret... Imala sam više skica, pa im pokazala, onda je gazdarica na čijoj sam kući slikala, izabrala baš ovu. To je velika slika od par metara, tako da sam tamo imala malu skelu za rad.

HR: Vaše se slike, osim u privatnim vlasništvima, te posjedu HKPD »Matija Gubec« i HKC »Bunjevačko kolo«, nalaze i u pojedinim muzejima i galerijama...

Kažu mi da u Muzeju »25. maj« u Beogradu ima moja slika »Momačko kolo« koja je poklonjena Titu. Ima mojih slika i u Jagodini, u Muzeju naivne umjetnosti. Jednom kada smo se vraćali iz Italije stali smo u Kostanjevici na Krki, ravnatelj Galerije me je tražio, pa su me odveli u galeriju da vidim gdje su postavili moje slike. 

HR: Budući da ste zemljoradnica i domaćica, kada stižete slikati?

Vrlo slabo stižem, nešto više preko zime. Radimo sami zemlju, napolju smo ako se bere, seje, držimo krave, muzemo, raznosimo, nemamo strojeve...  Kod kuće nemam vremena te volim otići na jednodnevne izlete i kolonije koje organizira Likovni odjel.

HR: Kao članica Likovnog odjela, na kojim ste sve likovnim kolonijama sudjelovali?

Bila sam na likovnim kolonijama u Tuzli, Podravskoj Slatini, Olomoucu, Somboru, Sonti, Bačkom Monoštoru, Martonošu, na više njih u okolici Subotice. Volim se malo isključit i radit tamo. U svakom slučaju to mi dobro dođe, i dobro je što i toliko mogu raditi.

HR: Koliko Vam u pogledu razmjene iskustava s drugim slikarima znače sudjelovanja na likovnim kolonijama? Primate li rado njihove eventualne sugestije?

Puno mi znači... Uvijek primam sugestije, i volim kad mi kažu. Volim i probati slikati kao oni, ali Šabić mi je rekao da ne trebam slušati druge. Jednom prigodom, na Likovnoj koloniji »Bunarić«, radila sam  sliku s dimnjacima tvornice koji se odatle vide. Uradim do pola i dođe Vojo Sekelj. Kaže da prekinem, da ću zabrljati sliku. A ja mu kažem: Pa, Vojo ne mogu ja prekinuti kad je pola zeleno, a ostalo prazno, bijelo. Onda on kaže: Ovo će biti zima, a ovo proljeće. A Šabić kaže: Nemoj ti nikog slušati, radi kako si počela...

HR: Sugerirate li vi što drugima?

Volim kad meni kažu, ali ja drugima ne volim.

HR: Poznati ste kao veoma marljiva sudionica na likovnim kolonijama, koja uvijek ispuni »normu«?

To su mi rekli  i kad sam bila u na koloniji u Tuzli: kada sjednem ja samo radim, a dobro je ponekad malo stati i pogledati.

HR: Što vam je najvažnije kada slikate? Razmišljate li o reakcijama?

Kad počnem slikati čekam da vidim kakva će slika ispasti. Hoće li biti onakva kakvu je vidim kada zatvorim oči. Ima kada bude upravo tako.

HR: Koliko Vam je važno mišljenje publike?

Volim da publika vidi moje radove, da mi kažu svoje dojmove. Potiču me da dalje radim ako vidim da ja uspijevam u tome. Bez obzira, radila bih ja svakako, ali nekako je draže ako ih pohvale. Primam i kritiku...

HR: Koliki je Vaš opus?

 

Sad bi već trebalo biti oko stotinu slika.

HR: Koliko svojih slika imate u osobnom vlasništvu?

Sve sam rasprodala ili podijelila, imam kod kuće samo tri. 

HR: Vaša prva samostalna izložba je bila tek 2001. godine u Galeriji »Likovni susret« u Subotici. Smatrate li Vaš rad dovoljno vrednovanim?

Pa mislim da jest i zadovoljna sam. Ne radim ovo da bih bila slavna i grabila novaca, već da bih uradila ono što želim. Ne moraju sve slike biti dobre... 

HR: Imate li neku od vaših slika koja vam je najdraža?

Na bih vam to znala kazati, teško mi je neku izdvojiti...

HR: Imate li nekog uzora, kako biste voljeli da vaša djela izgledaju?

Tu sama sebe ne mogu razumjeti. Voljela bih da moja djela izgledaju kao nečija druga, pokušam probati tako kao oni. Krenem ja, ali ne sviđa mi se kad ja to radim, ali mi se zato sviđa kad vidim njihove.

HR: S obzirom da ste radili, pa još uvijek tako radite, s malo vremena, jeste li zadovoljni svojim slikama na kraju? Postoji li nešto što biste na njima promijenili?

Nisam uvijek zadovoljna, uvijek to i kažem, a to mogu samo veliki slikari, da postignem da to izgleda kao da je živo. Ne volim jako jake boje, voljela bi da to izgleda kao u prirodi, kao kod velikih slikara. Možda je za to trebalo više vremena, ne znam...

HR: Koju biste temu još voljeli naslikati?

Voljela bih još uraditi ovih tema naših događaja i običaja što je bilo prije... Na primjer svatove već imam, ali željela bih to uraditi na drukčiji način. Uvijek sam voljela ići u svatove, ali nažalost nisam bila snaša, već sam uskočila. Ta tema mi je valjda ostala u pamćenju, jer sam svatove voljela gledati... Ja sam se samo vjenčala na Tri kralja, nije bilo svadbe.

Isto tako, voljela bih još slikati poljoprivredne radove, ili da isti salaš naslikam u četiri godišnja doba. Ima puno stvari, više puta kad se sjetim, dođe me »pred oči« pa pribilježim. Voljela bi da sam mogla i više, da je bilo uvjeta za to...

g