Arhiv tekstova

Svake godine na blagdan Svih svetih mnoštvo vjernika diljem svijeta obilazi grobove svojih najmilijih te molitvom i paljenjem svijeća odaju dužnu počast onima koji nam uistinu nedostaju. Na tisuće zapaljenih plamičaka, na tisuće uzdaha između tihe molitve, na tisuće struka svježega cvijeća tih je dana, na blagdan Svih svetih i Dušni dan, zapaljeno položeno i izgovoreno za naše najmilije. Vrijeme je to prisjećanja na rodbinu, pretke, prijatelje i poznanike, vrijeme kada mi vjernici dajemo oduška svojoj ljudskoj, ovozemaljskoj i prirodnoj žalosti. 

U čovjeku se bude najtananiji osjećaji i naviru uspomene na osobe koje nas ostaviše i preseliše se ovamo, pa svatko, htio on to ili ne, suočen s najozbiljnijim pitanjem, pitanjem smrti, traži najprimjereniji odgovor, jer smrt je tu nazočna u svim njezinim oblicima. Moja je mama umrla prirodnom smrću, Jure i Blaženka su stradali u prometu, Josu je Antinog zatrpala zemlja, čika Tunja je Maršićev poginuo u ratu, Đura je Beladov umro na njivi, Željko je Birtašicin umro vrlo mlad i da ne nabrajam više. 

GIBARČANI: Na to je pitanje odgovor dao vlč. Krešimir Bulat, župnik župe Presvetog srca Isusovog u Šidu i upravitelj župa sv. Ivana Nepomuka u Gibarcu, Presvetog Trojstva u Kukujevcima i Svetoga Roka u Moroviću, te još pet-šest filijala u šidskoj općini. Naime, poput vjernika diljem svijeta i prognani su Srijemci obilazili svoja groblja i palili svijeće, resili ih cvijećem i molili Očenaš, iako su rasuti diljem Hrvatske i diljem svijeta. Gibarčana, njih nekoliko stotina, tih su dana obišli grobove najmilijih, nedjelju prije, na Svi svete i Dušni dan ili čak nedjelju poslije. Baš na Svi svete, župnik je prikazao svečanu euharistiju i župna je crkva sv. Ivana Nepomuka u Gibarcu bila puna.

»Sabrali smo se danas, na ovoj svečanoj euharistiji, radi prošlosti, radi naših najmilijih, ali i radi sadašnjosti, da Bogu zahvalimo što im je podario pokoj vječni i mir božji, ali i radi budućnosti, jer mi vjernici i kršćani vjerujemo u život vječni, a Bog nam je preko uskrsloga sina svojega, našega Isusa Krista, poslao jasnu poruku u prolaznost ovozemaljskoga života i u život vječni. To je nama jamstvo, to je nama garancija«, poručio je s oltara vlč. Krešimir Bulat. 

»Sve vaše molitve i danas i inače, nisu uzaludne, sve vaše zapaljene svijeće nisu samo počast preminulima, najmilijima koji nas ostaviše, već su i plamičak nade za budućnost koja nam je obećana, jer isto kao što su naši preci i naši najmiliji otišli u blaženu vječnost, koju mi tek slutimo, i ovaj obilazak groblja samo je nagovještaj života koji teče i dalje«.

Nakon svete mise, vlč. Bulat ushićeno se obratio sabranim Gibarčanima, predstavio se i poručio: »Nedugo sam ovdje i duhovnik sam ovim ljudima koji ostadoše ovdje da svjedoče o opstojnosti Hrvata na ovim srijemskim prostorima, a neizmjerno mi je drago da danas vidim pune klupe u vašoj crkvi sv. Ivana Nepomuka. Znam da ste otišli, ne svojom voljom, znam da ste rasuti diljem Hrvatske i diljem svijeta, ali današnji posjet potvrda je vaše vjere i drago mi je da sam danas s Vama podijelio ove divne trenutke, da smo zajedno molili za spas duša vaših predaka, vaše rodbine, prijatelja i poznanika. Ako vi to želite, svetu misu možemo već sada zakazati i za blagdan Svih svetih i dogodine, no ja sutra imam posvetu grobova u Gibarcu, mada znam da mnogi od vas neće biti nazočni, jer sutra je u Hrvatskoj radni dan. Možemo se dogovoriti da to dogodine spojimo, i svetu misu i posvetu grobova, ali morate znati da su mi povjerene četiri župe i pet–šest filijala, i da svi ti vjernici čekaju na mene. Ipak, volim što vas vidim u ovolikom broju i volio bih da vas dogodine bude još više«.

MLADIH GOTOVO DA I NEMA: A evo što su rekli moji Gibarčani. Anica Pinterović-Tulina ostala je u selu i s još par žena vodi brigu o crkvi sv. Ivana Nepomuka. 

»Bogu hvala, još uvijek redovito imamo mise u Gibarcu, a kada nemamo odlazimo na mise u Šid, jer mi u Šidu i onako obavljamo puno stvari. Vidite, nas je malo ostalo u Gibarcu, tridesetak obitelji, što je tek desetak posto od nekadašnjeg broja obitelji. Možda je najbolji pokazatelj to što je bivši župnik, vlč. Berislav Petrović, već godinama za sv. Tri kralja blagoslovio 28 gibaračkih domova, a evo, ove je godine i novi župnik, vlč. Krešimir Bulat također blagoslovio 28 naših kuća. No unatoč malom broju mi smo redovito na svetoj misi, istina, obično nas bude 10 do 15, a na velike blagdane, kao što su Uskrs i Božić i do 30. Osim na misi, okupljamo se i na sprovodima, a vjenčanja u Gibarcu, u ovoj našoj lijepoj crkvi, više i nema«.

I Ljubica Marošičević je također ostala u Gibarcu. «Ne znam kakvi su vaši dojmovi, ali nas ovo malo što je ostalo, trudimo se da držimo sve u redu. Vidjeli ste i da je groblje uređeno, to je za Svi svete platio naš župnik, a pokosio je Marko Gajčević iz Kukujevaca. Par dana poslije, mi Gibarčani smo skupljali osušenu travu i popalili je, a ja i snaša Kolarićeva smo dolazile dva-tri dana. Istina, i drugi su dolazili, i groblje danas izgleda sasvim dobro. Svete mise imamo svake druge nedjelje i za veće blagdane, a okupi nas se koliko se okupi, malo nas je ostalo, uglavnom svi stariji, mladih gotovo da i nema. Evo, mladić koji je čitao na misi je mali Sušić, unuk Marice i Ive Sušića, ali oni su već u Šidu, i on dođe s župnikom kad je misa. Za veće blagdane mi ponekad idemo u Šid, Kukujevce i Morović, a ponekad oni dođu k nama u Gibarac, i sve u svemu, nije loše.

Manda Špoljar došla je čak iz Zadra. »Došla sam kod sestre Janje, došla sam obići grobove roditelja i brata Željka koji je kao momak tragično preminuo. Dugo me nije bilo na ovu stranu, i ovo što sam danas vidjela, zadivilo me. Crkva je uređena, na svim oltarima svježe cvijeće, groblje je uređeno, do svakoga se groba može doći, naprosto nemam riječi. Vidim dosta je nas koji smo došli iz Hrvatske, groblje je prepuno svježeg cvijeća i svijeća, mi smo ispunili naš dug, a oduševljena sam i što je baš na današnji blagdan u Gibarcu služena sveta misa, pa smo se svi lijepo okupili i vidjela sam neke koje nisam vidjela već 15 – 20 godina. Ta i suze su mi potekle od sreće«. 

OBILAZAK GROBLJA: Ljubica Borić došla je iz Zagreba, prvi puta nakon protjerivanja Gibarčana. »Dvojila sam u početku, ali kad mi je mama javila da će biti i misa u Gibarcu, odlučila sam doći. I drago mi je da sam odlučila. U Zagreb nosim prelijepe dojmove i mislim da bih bila siromašnija za ovo jedno divno iskustvo da danas nisam došla. Obišli smo cijelo groblje, obišli smo cijeli Gibarac, vidjela sam i neke nove ulice na našem Vrbaku. Donijeli smo pregršt cvijeća, zapali  svijeće i molili za naše najmilije, zato smo i došli, ali ova misa, to je doista čarobno, to je ono pravo. Sabrali smo se svi skupa u božju kuću i uputili molitve, svako svojima najbližima, prijateljima, komšijama, poznanicima. I još nešto, posve osobno, prošetala sam selom, prošla pokraj kuće moje bake, kapija otvorena i neki drugi ljudi istovaruju kukuruz. No, ja ih i ne zamjećujem, ja vidim ambar, ispod kojega je baka držala guščiće, vidim trijem i izbrojim svih dvanaest stupova, isto kao i prije, vidim vrata na sobici koja sam nebrojeno puta otvorila u svojemu djetinjstvu. To je ono što mene raduje, to je ono zbog čega ne žalim što sam došla«.

I baka Manda Mutavdžić je zagledala svoju kuću, tu odmah preko puta crkve. »Mi smo zamijenili u Osijeku, na Livani, ali meni je u srcu ova kuća i ovo selo i ova klupčica ispred kuće. Vjerovala sam da se nikada neću naviknuti na Livanu, ali evo sad, kad je sve prošlo, kad sam zapalila svijeću kod moga Tune i molila sto očenaša, kad je prošla i ova prelijepa sveta misa u našoj crkvi Ivana Nepomuka, ja mašem svojoj kući preko puta crkve, mašem tom mom lepom Gibarcu i kažem, zbogom, ja idem kući u Osijek«.

Anica Vidakova je došla čak iz Austrije. »Na privremenom sam radu već čitav niz godina, ali redovito dolazim kod mame, i prije dok je bila u Gibarcu, i danas kadu su zamijenili u Boriku kod Mikleuša. Ove godine nisam bila za kirbaj, na sv. Mihovila, pa sam odlučila doći za Svi svete a onda smo odlučili doći kod tetke u Gibarac i baš mi je drago.

Bilo bi nepravedno ne spomenuti Anu Josić iz Briješća, koja je sa župnikom i ugovorila da služi svetu misu baš na Svisvete kada se Gibarčani okupe sa svih strana. 

»Ta došlo nas je tri obitelji, kćerka i zet, sin i snaha i ja. Imamo tu našu udrugu u Osijeku, puno nas dolazi redovito u Gibarac za Svi svete, pa sam mislila, dobro bi bilo da župnik zakaže svetu misu i da se svi okupimo u našoj lijepoj gibaračkoj crkvi. Drago mi je da se odazvao zamolbi i da nam je udovoljio, a ako bi misa bila i dogodine za Svi svete, ja vjerujem da bi nas bilo još u većem broju. Čula sam da je župnik platio košenje groblja, pa se moramo dogovoriti na našoj udruzi, i mislim da ako bi svaka obitelj u Hrvatskoj dala samo po 10 kuna, da bi i to već nešto značilo za održavanje groblja, jer lijepo ga je vidjeti ovako uređenog«.

Slavko  Žebić