Arhiv tekstova

Sonćani, bilo da su učenici-srednjoškolci, bilo djelatnici u obližnjim gradovima, pa i oni koji javni prijevoz rabe jednokratno, već godinama se u velikom postotku oslanjaju na željeznicu. Sonta je nekada bila željezničko čvorište, u kojem se lokalna pruga Sombor - Apatin – Sonta - Odžaci križala s glavnom, koja je spajala Suboticu i Sombor sa, u tadašnjoj SFRJ najvećim čvorištem, Vinkovcima, od kojih je bila dostupna cijela Europa, a iz Sonte su direktni vlakovi vozili i za Osijek. Što putničkih, što teretnih, kroz ovu postaju je tijekom 24 sata znalo protutnjati više od 120 vlakova. 

Postaja, izgrađena kad i pruga, u vrijeme Marije Terezije, plijenila je pozornost svojom egzotičnom ljepotom. Uredno oličeno zdanje, sa lijepo uređenom, zimi grijanom čekaonicom, ogromnim kestenima oko zgrade, cvjetnjakom ispred, redovito održavanim peronima i sanitarnim čvorom, bez ijedne travke između tračnica, pružalo je putnicima ugođaj nekakve obiteljske topline. Nažalost, ovo je slika od prije 20 i više godina, a izbrisana je dolaskom ratnih vjetrova na ove prostore. 

POSTAJA SONTA: Pruga Apatin – Sonta – Odžaci ukinuta je, veliki dijelom i razrušena, a kako su vlakovi  za Hrvatsku prestali prometovati postaja Sonta gubi na značenju. Drastično joj se mijenja i izgled. Odaje dojam zapuštenosti, dojam scene iz filmova strave. Čekaonica se već odavno ne grije, zidovi su joj željni vapna, prozori porazbijani, ogromna ulazna vrata se teško otvaraju ili zatvaraju. Većina kestena je povađena, uvjetno rečeno peroni, kao i sanitarni čvor, zapušteni su. Na sporednim kolosijecima su smješteni teretni vagoni u raspadu, stoje tu još od ratnih godina, a između tračnica raste korov. Gužve u prometu više nema, teretni vlakovi su pravi raritet, a putnički promet se obavlja šinobusima, koji su već odavno zaboravljeni svugdje osim u Vojvodini. Ovim prometalima, kojima je radni vijek istekao prije puno godina, svakodnevnim popravcima  u somborskoj ložioni, odnosno radionici za održavanje i popravke vlakova, bukvalno se iz dana u dan produžava »život«. Strojovođe odlaze na »šihtu« svjesni da voze smrt na kotačima, svjesni da im stanje stroja ne  garantira ništa, osim  izlaska iz polazne postaje. Česta su, upravo iz ovih razloga, velika kašnjenja  na malim relacijama, a sve su češća i otkazivanja polazaka. Dolazi i do neugodnih situacija, kad šinobus pođe iz polazne postaje, pa dođe do kvara usput, što putnicima priušti višesatna maltretiranja. 

ŠINOBUSI: Ukoliko iz Sonte putujete u Novi Sad i imate sreće da pođete po voznom redu, a tu možete u cijelosti zanemariti polusatno kašnjenje, ne možete biti sigurni da ćete u predviđenom vremenu i dospjeti u odredišnu postaju. Ukoliko vam je Novi Sad krajnji cilj putovanja, to je još i podnošljivo, no, ukoliko morate nastaviti, jako često ćete zbog kašnjenja ovoga »lokalca« izgubiti vezu za dalje putovanje. Budite sigurni da ni od koga nećete dobiti niti ispriku, a o povratu novca nemojte ni sanjati. Najtragičnije je to, što je opisana solucija ona povoljnija. Druga je da vam po dolasku na postaju prodaju voznu kartu, a kasnije vas obavijeste da  »ovaj vlak danas ne prometuje, sljedeći imate u…«. Žalosna je konstatacija da je promet na ovim relacijama sigurnije i točnije funkcionirao u vrijeme dok su vozili vlakovi s parnom vučom, a dolaskom šinobusa ranih šezdesetih godina, koji su za ono vrijeme bili pojam udobnosti, putnici su bili oduševljeni  i ne sanjajući da će se istim tim prometalima voziti i u XXI. stoljeću.  

Živi sam svjedok ovim zbivanjima, kao učenik gimnazije na prijelazu šezdesetih u sedamdesete četiri sam godine putovao na relaciji Sonta – Sombor – Sonta, ne pomišljajući na drugi prijevoz osim željezničkog, koji je funkcionirao besprijekorno. I danas često putujem na istoj relaciji i danas se vozim istim onim šinobusima iz gimnazijskih dana i vjerujte,  često pomislim da bi točnije, sigurnije i udobnije putovali onim našim starim »parnjačama«. U šinobusima je puno vrata i prozora koje je nemoguće zatvoriti, propuh ubija, a o grijanju možete samo sanjati. Danas su mnogi učenici »pobjegli« u sigurnost autobusnog  prijevoza. 

»Do sad sam rabio željeznički prijevoz, no, ove godine je postalo neizdrživo. Tolika kašnjenja, a i česte izostanke vlakova ne mogu više trpjeti na štetu škole. Autobusni prijevoz od Sonte do Sombora jest skuplji, ali sam se prebacio zbog toga što je stopostotno siguran, tako da sad imam puno više vremena, kako za učenje, tako i za treninge«, kaže srednjoškolac i nogometaš sonćanskog Dinama Rajan Mihaljev. Nije jedini, putnici na željezničkoj postaji Sonta sve su malobrojniji, kašnjenja i izostanke ne mogu u tolikoj mjeri sebi priuštiti ni učenici ni djelatnici, a oni koji putuju na dulje relacije, sve rjeđe se odlučuju na rizik putovanja željeznicom.

g