Arhiv tekstova

Pročitao sam ovih dana ponovno neke bisere novovjekovne duhovne književnosti i mudrih, poučnih priča, koje sam htio podijeliti s vama i prokomentirati ih: Što je zapravo sreća? 

Postoji kineska priča o starom seljaku koji je imao starog konja za obradu polja. Jednog je dana konj pobjegao na bre­žuljke. Kada su susjedi tješili seljaka zbog nesreće, on im odgovori: Nesreća? Sreća? Tko zna? Tjedan dana poslije konj se s planine vratio s krdom divljih konja. Tada su susjedi seljaku čestitali na sreći. Njegov je odgovor bio: Sreća? Nesreća? Tko zna? Kad je zatim seljakov sin pokušao pripitomiti jednog divljeg konja, pao je s njega i slomio nogu. Svi su mislili da je to velika nesreća. Ali ne i seljak čija je jedina reakcija bila: Nesreća? Sreća? Tko zna? Nekoliko tjedana poslije došla je vojska u selo i unovačila sve sposobne mladiće koji su bili u selu. Kad su vidjeli seljakovog sina sa slomljenom nogom, ostavili su ga na miru. Je li to bila sreća? Nesreća? Tko zna? 

I SVE ĆE BITI DOBRO: Sve, što nam na površini izgleda zlo, može biti dobro u prerušenu odijelu. A sve što na površini izgleda dobro, može biti doista zlo. I stoga, bit ćemo mudri kad prepustimo Bogu da odluči što je sreća, a što nesreća i slavimo ga zato što sve okreće na dobro onima koji ga ljube. I tako ćemo donekle sudjelovati u mističnoj viziji Julijane iz Norwicha koja je izgovorila rečenicu, za mene najljepšu i najutješniju koju sam ikada čitao: »I sve će biti dobro: i sve će stvari biti dobre; i svi načini kako se stvari događaju bit će dobri!« 

U ovoj našoj situaciji, gdje nam baš nije sve jasno, zašto se tako događa i kome je to dobro, za mene kao svećenika i vjernika je uvijek uvjeriti sebe i povjeriti se Bogu, te prepustiti u njegove ruke ono što mi ljudi više kvarimo njemu nego surađujemo. Potvrđuje to i sljedeća priča o izgubljenom sinu i mudrom ocu: Živio u Indiji vrlo bogat plemić koji je imao samo jednog sina. Jednoga dana sin je nestao; bio je odveden ili se nije htio vratiti kući. Otac je učinio sve što je mogao da bi ponovno našao ljubljenog sina. Međutim, bilo je uzalud. Prolazile su godine i ništa nije saznao. Što je otac bivao stariji, to jače je rasla njegova čežnja za izgubljenim sinom. Kada je bogati čovjek jednoga dana pogledao kroz prozor najvišeg kata svoje kuće, vidio je mladog prosjaka kako stoji pred kućom. Dobio je milostinju i upravo je htio ponovno otići. Bogati je čovjek pogledao lice prosjaka i u velikomu čuđenju poskočio jer je prepoznao svoga izgubljenog sina. Pozvao je sluge i zapovjedio im da vrate mladog prosjaka. Neki su potrčali za prosjakom i pokušali ga vratiti, ali je mladi čovjek odbijao govoreći: »Iako sam prosjak, nisam učinio ništa loše.« 

PRAVI ČAS: Sluge su ga uvjeravale da mu nemaju što predbaciti. »Naš gospodar želi te vidjeti.« Ali nisu ga mogli nagovoriti na povratak. On je, naprotiv, postao još plašljiviji i počeo je drhtati: »Nemam ja ništa s tako uglednim plemićem.« Na kraju su se sluge morali vratiti kući i reći svomu gospodaru da nisu mogli ništa učiniti. Pun ljubavi prema sinu, zapovjedi bogataš jednome od svojih mladih sluga da se preodjene u prosjaka i da se sprijatelji s njegovim sinom. Kada je sluga-prosjak smatrao da je došlo vrijeme, reče on prosjaku – sinu bogataša: »Našao sam jedno dobro namještenje. Posao nije previše težak, a plaća je dobra. Dobit ćemo i jednu malu sobu. Pokušajmo.« 

Tako su obojica namješteni kao vrtlari kod bogataša. Mladi je čovjek jedno vrijeme radio kao vrtlar. Kada se tu navikao, otac ga unaprijedi za kućnog slugu. Nakon što je i tu dobro obavljao svoj posao, bogataš mu je dao nadzor nad svojim imanjem. Napokon je postao njegov tajnik da bi ostao blizu svome ocu i preuzeo njegove obveze. Prolazile su godine. Bogataš je stario i spoznao da neće još dugo živjeti. Okupi svoju rodbinu oko sebe i predstavi joj mladog čovjeka riječima: »Ovaj mladić je u stvari moj sin koji je nestao kad je bio malo dijete.« Predao mu je cijeli posjed i svoj položaj. Nama je slična priča poznata kao prispodoba o Rasipnom sinu – Ocu iz Isusova evanđelja. Sretan je onaj tko prepozna »svoj pravi čas«. Prepričat ću vam još jednu priču o Ramirezu. Bio je star i živio u dvorcu na vrhu brežuljka. Ležao je nepokretan u krevetu, gledao kroz prozor i ugledao svog neprijatelja. Bio je star, penjao se sporo i teško na brežuljak oslanjajući se o štap. Trebalo mu je dva i pol sata da dođe do vrha. Ramirez je bio nemoćan. Posluga je imala slobodan dan. Nepri­jatelj je otvorio vrata, ušao ravno u sobu i iz kaputa izvukao samokres. »Konačno ćemo izravnati račune, Ramirez!« Ramirez je dao sve od sebe da ga odgovori od toga: »Hajde, Borgia, ne možeš to učiniti. Znaš da više nisam onaj isti Ramirez koji je s tobom loše postupao dok si još bio mladić. Ni ti više nisi onaj isti mladić. Pusti to!« »O, ne«, rekao je neprijatelj, »tvoje slatke riječi neće me spriječiti u izvršenju ove moje božanske misije. Želim se osvetiti, a ti glede toga ne možeš učiniti ništa.« Ramirez je tada rekao: »Ipak mogu nešto!« »Što?« upitao je neprijatelj. »Mogu se probuditi!« rekao je Ramirez. I učinio je to, probudio se! Kad vam netko kaže: »Tu se ništa ne može učiniti«, recite: »Može, mogu se probuditi!« i odjednom, život više nije noćna mora, kako je prije izgledao. Probudite se! 

g