Arhiv tekstova

Neki životopisci spominju kako je Martin kao rimski vitez imao za poslužnika nekoga roba, no on je s njim postupao kao s bratom, čak mu je sam znao očistiti obuću.

Sveti Martin se smatra jednim od najvećih biskupa svih vremena, a ujedno je i prvi svetac koji nije bio mučenik, a ipak ima svoj liturgijski bladan. Njegova gesta dobrotvornosti prema siromahu, ispunjavala je maštu mnogih, slikara i umjetnika također. 

Francuska ga štuje kao svoga prvotnoga zaštitnika, a u poljoprivrednim i vinogradarskim krajevima Francuske, Italije, pa i naših vinorodnih predjela postoji običaj da se »novo vino« pije na blagdan sv. Martina, dakle 11. studenoga. 

VOJNIK NA SILU: Martin se rodio kao sin jednoga rimskog tribuna u Sabariji, u Panoniji, današnji Szombately u Mađarskoj, oko 315. godine. Djetinjstvo je proveo uz oca vojničkog tribuna u jednom vojnom garnizonu u Paviji, te je i on, protiv svoje volje, bio u carsku gardu i na silu postao vojnik. Usred ciče zime našao se pred gradskim vratima grada Amiensa u Galiji, te je ondje susreo siromaha, prosjaka, koji je od njega zatražio milostinju. Ne imajući kod sebe novaca, a gledajući prosjaka kako se smrzava, odrezao je polovicu svoga vojničkoga plašta i dao mu da se zaogrne. Sljedeće je noći usnio san vidjevši samoga Gospodina, zaogrnuta u polovicu plašta, koji mu je govorio: »Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin«. Bio je to veliki milosni čas njegova života, te se još više zalagao za kršćanske ideale, prema kojima je nastojao provoditi život. 

Neki životopisci spominju kako je Martin kao rimski vitez imao za poslužnika nekoga roba, no on je s njim postupao kao s bratom, čak mu je sam znao očistiti obuću. Takvo je ponašanje značajno isto tako kao i ono prema prosjaku, jer pokazuje stav pravoga kršćanina prema bližnjemu. 

Završivši vojnu službu i oprostivši se zauvijek od nje, Martin je bio zaređen za egzorcista. Nakon toga se vratio kući u Panoniju, gdje je uspio pridobiti na kršćanstvo vlastitu majku. Od kuće je pošao u Milano, gdje se tada vodila duhovna borba protiv krivovjeraca arijanaca. On se upustio u tu borbu, braneći svojski vjeru u Kristovo božanstvo. Zbog toga je bio prognan iz Milana, te se sklonio u pokrajinu Liguriju, no ni tu nije dugo ostao, već je pošao u Poitiers, u Galiju, i tu se predao kontemplativnom životu u slavnome samostanu Ligugé. 

Kad je grad Tours ostao bez biskupa, pozvali su sv. Martina u taj grad da izliječi jednoga bolesnika. Kada je došao, priopćili su mu da je taj bolesnik ustvari turonska biskupija, kojoj je potrebna njegova pomoć. Izabran je za biskupa Turona, te je 370. godine i posvećen. O njemu se govorilo »da je bio vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru«. Monaški mu je život najviše odgovarao, no Gospodin je želio imati ga kao pastira jedne biskupije. 

BRANITELJ SIROMAHA: Kao biskup, Martin se dao i na veliko djelo evangelizacije među Galima, na dobrotvorne akcije, na smirivanje duhova unutar Crkve, na otpor protiv uplitanja građanske vlasti u čisto crkvene poslove. Uvijek je bio uz siromašne i progonjene, te su ga zbog toga, takozvani viši krugovi, znali prezirati, izrugivati, smatrati ludim. Tako je 27 godina biskupskoga života sv. Martina prošlo u suprotstavljanju i progonstvima svake vrste. 

Njegov životopisac Sulpicije Sever opisao je posljednje dane svečeva života: »Martin je davno prije znao svoj kraj«. Međutim, postojao je razlog da sv. Martin posjeti biskupiju Candes i da uspostaviti mir, makar znajući kraj svojih dana. Nije odbio da poradi takva slučaja krene na put, jer je smatrao kako će to biti odličan završetak njegovih kreposti, ako povraćeni mir ostavi u Crkvi. 

Uspostavivši mir u kleru, Martin je pomišljao da se vrati u samostan, no odjednom ga stanu napuštati tjelesne sile, te pozvavši braću, upozori ih da se već raspada. Tada nastane tuga, svi se ražalostiše i moliše ga da se ne preda Gospodinu, nego da ostane uz njih. Obrativši se Bogu, Martin je onima koji su plakali ovom riječju govorio: »Gospodine, ako sam još nužan za tvoj narod, rad ne otklanjam, neka bude tvoja volja«! Nije se priklonio ni jednoj strani, niti se prestrašio smrti niti je prestao živjeti. Oči i ruke su mu stalno bile usmjerene u nebo, nesavladivi duh nije odmicao od molitve. Kad su ga prezbiteri, zamolili da se okrene kako bi olakšao tijelu, rekao je: »Pustite, braćo, pustite da radije gledam nebo nego zemlju, kako bi se duh već uputio svojim putem, kojim mu je ići Gospodinu«. Dok je to govorio, vidio je kako blizu stoji đavao, te mu reče: »Zašto stojiš tu, krvava životinjo? Ništa nećeš, krvniče, na meni naći, prima me krilo Abrahama«. S tom riječi duh predade nebu. Martin je, veseo, primljen u krilo Abrahama, siromašan i skroman, bogat ulazi u nebo«.

Priredila Ž. Vukov