Arhiv tekstova

U ponekim filmovima priča služi da uvede gledatelje u situacije i okruženje, u kojima se redatelj, kamera i glumci najbolje snalaze. Onda se gledatelj zadivi tehničkoj vještini i zaboravi ono sve drugo što se dešava, i zašto se dešava. Shvaća kako ništa novo nije naučio ili shvatio, ali ipak izlazi iz dvorane duboko zadovoljan. Tako je valjda i s filmom »Children of Men«.

Potomci se dešavaju u bliskoj budućnosti, u kojoj su ljudi izgubili sposobnost reprodukcije. Najmlađi čovjek na planetu ima osamnaest godina, marihuana je i dalje zabranjena, a vlada reklamira pilule za samoubojstvo. Svet je u kaosu, ali ne i Engleska – naše mjesto radnje – koja ima stroge antiimigracijske zakone i nehumanu antiimigracijsku praksu. Englesku ipak potresaju teroristički napadi, a vlada se bori protiv njih psihološkim i fizičkim sredstvima.

Za sada ovo ne zvuči jako originalno – i nije. Nedavno smo gledali »V for Vendetta«, koji ispituje nastanak totalitarizma na primjeru jedne fiktivne engleske vlade i u kom se također javljaju bučni teroristi. Čak je i Orwellova 1984 napisana iz perspektive građanina Londona. Izgleda da su Englezi skloni dramatičnoj samokritici. U ovom slučaju, ona je okrenuta pitanju imigranata. Nije jasno kako je ono metaforički spojeno sa općom neplodnošću žena. Uopće, da bi se dočarala budućnost u kojoj nema djece jer se ne rađaju, nije dovoljno paziti da se neko dijete slučajno ne vidi u filmu, nego treba i malo više. Slične probleme imaju svi filmovi koji se dešavaju u budućnosti. Tako i Children of Men ne uspijeva da nam približi takav svijet.

Međutim, ono što uspijeva da nam približi sa jedinstvenom vještinom i uvjerljivošću je svaka pojedinačna akciona scena. Akciona ovdje nije tako dobra riječ, jer podsjeća na gluplje filmove sa Schwarzeneggerom i drugima. Na primjerima će se vidjeti što je zapravo u pitanju: kamenovanje prigradskog voza; diverzija gerile sa zapaljenim automobilom; bijeg sa farme – terorističke baze – u kolima koja se svaki čas gase, pa ih treba gurati; kretanje kroz pogrebnu povorku maskiranih muslimana u getu; truckanje u kombiju imigracijske policije; policijsko nasilje na otvorenoj ulici. Ima i jedan mnogo bolji, najbolji primjer, ali njega ću opisati na kraju.

Filmu mnogo pomaže što Clive Owen, Julianne Moore i Michael Caine, nosioci glavnih uloga, tako dobro glume. Stari majstor Michael Caine je u totalno netipičnoj ulozi političkog karikaturiste Jaspera Palmera i odlično se snalazi. Julianne Moore je standardno dobra kao Julian Taylor, vođa terorističke grupe poznate kao »Ribe«. Clive Owen glumi glavnog junaka, Theodora Farona, koji ostavlja posao u Ministarstvu energetike i za staru ljubav (Julian) i novac (mislim, 7000 funti) pomaže jednoj ilegalnoj imigrantici da se ukrca na brod (on to u prvi mah ne zna, ali ona je trudna, što treba da je pravo čudo ali je za gledatelje potpuno predvidljivo). Jasper je nalik na očinsku figuru Faronu, i to je dio pokušaja da se izgradi priča o roditeljstvu, koja valjda treba da dobije civilizacijski opseg, jer ipak je to svijet gdje nema novih roditelja već osamnaest godina, ali, kako rekoh, taj pokušaj nije baš uspio. 

U filmu ima i nekoliko patetičnih scena, kojima bi pomogao malo raniji rez, i ne jako pametne upotrebe glazbe. Gdjekuda se udaljavao od brzine, napetosti, pokreta, borbe za goli život, nekakvog instinktivnog ili refleksnog djelovanja, postajao je manje uvjerljiv. Tu redatelj Alfonso Cuaron mora još da uči, a možda i ne mora, možda samo treba da se drži onog što mu dobro ide.

Ono što mu dobro ide je toliko dobro da ne mogu da čekam do kraja da opišem taj primjer, kako sam prethodno najavio. Naime, dok naši junaci – Theo Faron u mantilu koji mu dobro stoji i crnkinja Kee (Claire-Hope Ashitey) koja se u međuvremenu porodila – pokušavaju da nađu trenutak da uteknu iz geta (imigrantskog kampa) na brod, dešava se prodor zida kampa, ali ne da bi imigranti pobjegli nego da bi teroristi upali. Slijedi sveopći ustanak u ogromnom kampu i intervencija vojske. U jednom nevjerojatno i opčinjavajuće dugom kadru, pratimo Farona kako trči kroz prostorije i ulice, od ćoška do ćoška, niz i uz stepenice, kroz stari autobus u kome sad žive imigranti, kroz eksplozije i rafale. Sukob vojske i ustanika, sa tenkovima, ručnim granatama, raketobacačima, mitraljezima, automatskim oružjem – i to sve u urbanoj sredini – kroz koji Theo Faron pronosi svoj goli život, urađen je tako realistično da se »Spašavanje redova Ryana« može samo »pokriti dekom preko glave«. Danas samo kompjutorske igrice mogu, iz perspektive igrača, imati takav tempo, kakav ima taj, najuzbudljiviji dio filma Children of Men. Kamera je u najmanju ruku fantastična – tko je njome rukovao, ili ima iskustvo ratnog izvještavanja, ili je proučio sate i sate takvog materijala.

Da zaključim, ovaj film treba obvezno pogledati, iako u njemu ima i nekih sitnih budalaština i nekih čudno motiviranih obrta. Srećom, svi ti obrti vode u neke mnogo dobre scene. Onda se fino zaboravi dnevnopolitički komentar i laka prenesena značenja i uživa u stupnju zanatske vještine koji je ovdje demonstriran – mada i on sam ima neko preneseno značenje, možda i ne tako lako. 

 

M. Šokčić