Arhiv tekstova

Onako kako se i dalo predvidjeti prije dva tjedna, hrvatska je zajednica ušla u rascjep koji je potpun, dubok i javan. Prigoda da se u zadnji trenutak zastane pred ponorom propuštena je na posljednjoj sjednici Hrvatskoga nacionalnog vijeća i sada smo u kovitlacu koji vjerojatno nitko ne kontrolira. Budući da nema tko lupiti šakom o stol, moguće je da u rasponu od samo 15 dana s dužnosti u hrvatskoj zajednici bude smijenjeno i najureno dvadesetak ljudi, a da to ne bude kraj, nego tek početak ludila. 

Dopunama dnevnoga reda, što je omiljeno sredstvo onih koji vole ostaviti dojam iznenadnog udara, za sutrašnju sjednicu HNV-a najavljeno je rušenje sadašnjeg i postavljanje novog Upravnog odbora Novinsko-izdavačke ustanove »Hrvatska riječ«.

U zajednici koja je malobrojna, u kojoj se povećalom traže oni koji žele raditi, u kojoj se aktivni dio u svim institucijama, udrugama i organizacijama može skupiti u jednu sobu, očigledno ima malo prostora za razgovor, a puno za dodatno mrvljenje. Nekome to odgovara, a zapravo možda više i nije bitno kome i zbog čega. Činjenica jest da i ova naša, hrvatska javnost sada može na djelu zorno vidjeti kako lažna optužba, kada nije sasječena u korijenu, dovodi do lavine i za sobom ostavlja porušene rezultate tuđega rada.

Odgovornost za ovakav razvoj događaja preuzeo je, svjesno ili nesvjesno, predsjednik DSHV-a Petar Kuntić, koji je i formalni predlagač smjena u »Hrvatskoj riječi« i discipliniranja novinara. Oni koji su na projektu »preuzimanja ‘Hrvatske riječi’« radili posljednjih godinu i pol dana pokušali su se sakriti iza leđa predsjednika stranke, no nisu ostali bez tragova. Imena nekih od njih nalaze se na službenom popisu predložene nove uprave »Hrvatske riječi«, a najjasniji pečat cijeloj stvari dala je subotička podružnica DSHV-a svojim prošlotjednim priopćenjem, pisanim dokumentom koji zauvijek ostaje kao svjedočanstvo današnjega vremena i uloge pojedinaca u njemu.

Potpisniku ovih redaka ovo nije prvi izravni susret s političkim nasiljem nad novinarskom profesijom. Isto mu se dogodilo i prije desetljeće i pol, 1991. godine, baš negdje u ovo doba, kada je jedna stranka (danas je to DSHV, onda je bio Savez komunista – pokret za Jugoslaviju) izdala optužujuće priopćenje protiv novinara Z. P., kao uvod u hajku koja je dovela do njegova napuštanja profesije. Akteri se danas drugačije zovu, ali cilj i metode su potpuno isti. Kada predsjednik jedne stranke, javno, pismeno, imenom i prezimenom i bez straha za svoj demokratski legitimitet, predvodi revoluciju u jednoj medijskoj kući, onda to znači samo jedno: nije zreo za politiku novoga doba.

Ako je išta štetno za hrvatsku zajednicu u Srbiji, to je njen raskol. Ako je išta korisno za hrvatsku zajednicu u Srbiji, to je pomirenje u njoj samoj. Pomirenje –  široko, iskreno i odgovorno, bez poraženih i pobjednika, jer ni poraz ni pobjeda nisu vječne kategorije, a u našem slučaju toliko često smjenjuju jedna drugu, da se više niti ne zna tko je na kojoj strani. To je pomirenje, naravno, i dalje moguće, ali svakim je nepromišljenim potezom sve dalje i dalje.

Z. P.