Arhiv tekstova

Tiijekom ovogodišnjih Uskrsnih praz-nika, Stanko Vaci (1954.) je skupa sa svojom obitelji posjetio rodnu Suboticu iz koje se, danas već pomalo davne 1991. godine, čini se, zauvijek odselio. U vremenima nadolazećeg ratnog vihora, ne želeći i ne dozvoljavajući da ga isti ponese u smjerovima besmislenog sukoba dvaju naroda, odlučio je uzeti sudbinu u svoje ruke, prešao je u susjednu Mađarsku u kojoj je dočekao potrebite »papire« za imigrantsko useljenje u Kanadu, u kojoj se u Halifaxu, najvećem gradu oblasti Nova Škotska, potom nastanio i započeo iseljenički život prve generacije. Danas, petnaest godina poslije, Vaci je uspješan poduzetnik koji rukovodi privatnom ličilačkom tvrtkom za uređenje unutarnjih dekoracija. O svim aspektima i detaljima njegove »kanadske priče«, te iseljeničkom iskustvu, razgovarali smo prilikom njegova posjeta redakciji »Hrvatske riječi«, koju po njegovim riječima, redovito čita putem elektronskog izdanja.

 

HR: Ličilački zanat s kojim danas osiguravate egzistenciju u Kanadi nije Vaše prvobitno profesionalno usmjerenje, već rezultat određenih životnih okolnosti. Što je vaše osnovno zanimanje s kojim ste se bavili prije napuštanja rodne Subotice?

Poslije završene osnovne škole, odlučio sam se za elektromehaničarski smjer u mašinskoj-elektrotehničkoj srednjoj školi MESŠC u Subotici, i po završetku ovog usmjerenja zaposlio sam se u »Elektroremontu«, jedinoj tvrtki u kojoj sam bio zaposlen sve do odlaska u Kanadu. Radio sam na poslovima namotavanja elektromotora i alternatora, u biti poslovima svoje mehaničarske struke.

HR: Poput mnogih vaših sugrađana i vas je zahvatio sindrom početka devedesetih u kome je, uz približavajući ratni vihor, ekonomska kriza prvog tranzicijskog vala sve više uzimala maha. Što ste radili u to vrijeme?

Poput mnogih tvrtki i Elektroremont je ušao u veliku krizu, umjesto plaće koja je tada iznosila skromnih 120 njemačkih maraka, dobivali smo bonove za kupovinu u nekim prodavaonicama i već tada se, realno, moglo naslutiti, kako mnogo toga ne ide  na dobro. Uz pomoć svog prijatelja Antuša Vidića, uspio sam dobiti jedan privremeni posao od šest tjedana u Nizozemskoj i koncem srpnja, u vrijeme Dužijance, kada sam se vratio nazad u Suboticu, već sam imao jedan neuručeni poziv za odlazak u rat protiv Slovenije. Spoznajući situaciju u kojoj su već brojni moji susjedi bili u rezervnom sastavu tadašnje JNA, a rat je kucao na vratima, već sam duboko razmišljao i dvoumio oko povratka tj. ostajanja u Subotici. 

HR: Kada ste dobili končan poziv za rezervni sastav, čini se odlučujući faktor konačne odluke da se suprotstavite nametnutoj volji države i napustite zemlju u kojoj ste se rodili i proživjeli cijeli svoj dotadašnji život?

Taj famozni poziv sam dobio 16. rujna te 1991. godine, u vrijeme jedne sveopće  mobilizacije. Srećom nisam se našao doma u trenutku pokušaja izravnog uručenja i iste večeri sam prešao granicu i otišao u susjednu Mađarsku. Nisam se pretjerano dvoumio prilikom konačne odluke i mislim da sam ispravno postupio.

HR: Kako je uopće došlo do ideje za odlaskom u Kanadu, veliku sjeverno-američku državu, u jedan posve novi svijet?

Rođena sestra moje matere živjela je u Kanadi, još od 1967. godine, i na njezin nagovor i pomoć, obratio sam se u siječnju 1992. godine kanadskoj ambasadi u Budimpešti, aplicirajući molbom za useljenje. U trenutku podnošenja zahtjeva, imao sam izbjeglički status, obzirom kako sam se nalazio u prihvatnom centru u Balatonlelu na jezeru Balaton, a stara jugoslavenska putovnica mi je prestala važiti i imao sam samo izbjegličku legitimaciju. No, već za pet dana od podnošenja molbe za useljenje, dobio sam negativan odgovor od kanadskih vlasti uz obrazloženje da ne uvažavaju moje razloge, uz mogućnost ponovnog prijavljivanja nakon isteka roka od 10 mjeseci.

HR:

  Što ste tada učinili?

Našao sam se u vrlo neizglednoj situaciji, obitelj mi je još uvijek bila u Subotici, a period od dugih 10 mjeseci i neizvjesnost konačnog ishoda bez ikakve garancije oko odobravanja useljenja, čini mi se predugačak za čekanje. Odlučio sam »odbijenicu« poslati svojoj teti u Kanadu, požalivši joj se na negativan odgovor useljeničkog ureda. I tada, zahvaljujući agilnosti moje tete, koja se obratila Crkvi za pomoć i zahvaljujući sponzorstvu Crkve, ishodovao sam »papire za ulazak« koji se dogodio 5. kolovoza 1992. godine, godinu dana nakon napuštanja Subotice. Prvo sam otišao sam, a poslije je stigla moja supruga s naše dvoje djece.

HR: Kako ste se snašli prve godine Kanadi?

Iskreno govoreći, prvi dani u Kanadi su bili pomalo razočaravajući, jer su moja očekivanja bila velika. S mojih, tadašnjih, 38 godina stigao sam u Halifax, smjestio se kod tete i tetka, i našao prvo zaposlenje, uz pomoć tetka, u tiskari u kojoj je i on bio uposlen. I tako sam počeo raditi u knjigoveznici, učeći usporedo i ostale tiskarske poslove, poput sječenja knjiga, pakiranja, asistiranja pri većim tiskarskim strojevima.

HR: U međuvremenu vam je stigla i obitelj, i konačno poslije duljeg vremena svi ste bili na okupu. Gdje ste se smjestili s obitelji?

Nakon osam mjeseci razdvojenosti, stigla je i moja supruga s djecom, i već sutradan sam se iselio od moje tete, našavši dvosoban stan za nas. Obzirom kako sam već imao donekle pristojnu zaradu i relativno siguran posao, stan je odnosio trećinu mojih primanja, mogli smo se »odvojiti« i započeti samostalan život. Djeca su krenula u školu (stariji Marinko je bio 12 godina, a mlađi Josip 8), stan se nalazio u neposrednoj blizini i za taj period je vezana jedna anegdota. Mlađi sin, Josip, je krenuo u drugi razred, ali je odmah prebačen, na osnovu većeg znanja, u treći, te ispada kako nikada nije niti išao u drugi. A sve zahvaljujući boljoj osnovnoj naobrazbi koju je stekao u Subotici. Supruga Marija je, također, poslije dva tjedna od dolaska dobila posao u jednoj pekarnici i život je započeo svojim imigrantskim tokom.

HR: Kako ste se snašli s engleskim jezikom i kakva je bila prvobitna komunikacija?

U biti, nitko od nas nije znao engleski, i morali smo pohađati tečaj jezika, organiziran od strane kanadske države za novopridošle imigrante. U pitanju su bila večernja predavanja na kojima smo u grupnom radu učili jezik, prevodili raznu literaturu i novinske napise primjerenih, svakodnevnih sadržaja, a sve u cilju što adekvatnijeg upućivanja u normalnu komunikaciju na engleskom jeziku. Ta nastava je trajala, s određenim prekidima, više od dvije godine i puno nam je pomogla u svladavanju jezika naše nove države.

HR: Poslije koliko vremena ste osjetili kako već postajete »ravnopravni« dio društva, sposoban za normalnu komunikaciju na svim nivoima?

Otprilike, to je se počelo događati nakon godinu dana od dolaska. Naime, za razliku od drugih kanadskih sredina u kojima ima mnogo više našeg svijeta, u Halifaxu nema baš previše ljudi koji govore našim jezikom i zbog toga je neophodno znanje engleskog za vođenje normalnog života. Možda je upravo ta okolnost doprinijela našem bržem učenju svladavanju, dotada, posve stranoga jezika.

HR: Usporedo sa svladavanjem jezika, upoznavanjem nove sredine i adaptiranjem na »kapitalističke« uvjete, osjetili ste »priliku« da i sami krenete u »privatničke vode« i započnete vlastiti biznis. Što je uvjetovalo otvaranje vaše tvrtke?

Dolaskom u Kanadu, želio sam imati jedan siguran i dobro plaćen posao od kojeg sam mogao mirno živjeti skupa s mojom obitelji. U prvo vrijeme nisam niti pomišljao kako bih jednoga dana mogao biti privatni poduzetnik, jer nisam znao dovoljno niti jezik, niti kanadske zakone. No, u tiskari u kojoj sam radio posao je krenuo »nizbrdo«, nije bilo više toliko posla, plaća nije rasla, a mi smo imali sve veće troškove...

S ličenjem sam se počeo baviti usporedo dok sam radio još u tiskari, u vidu dodatnog izvora prihoda, ali to je sve bilo poslije redovitog radnog vremena ili tijekom vikenda.

Obzirom kako su svi bili zadovoljni mojim ličilačkim uslugama, a stvari su se u tiskari počele nepovoljno odvijati glede posla i zarade, počeo sam ozbiljnije pomiš-ljati o mogućnosti samostalnog bavljenja ličilačkim biznisom. U međuvremenu je i moja supruga izgubila posao u pekarnici. I onda sam dobio jedan veliki posao u zgradi s 200 stanova.

HR: Kada je službeno započela s radom vaša ličilačka tvrtka i biznis u kojemu ste i danas?

Četvrtog srpnja 1994. godine otvorio sam svoju ličilačku tvrtku »Stanko‘s painting«, ali sam, obzirom da mi je supruga bila nezaposlena, usporedo nastavio i dalje raditi u tiskari.

Uspio sam, s dosta napora, raditi dva teška i odgovorna posla sljedećih pola godine, da bi u studenome konačno napustio tiskaru i posvetio se isključivo ličilačkom obrtu.

HR: Vratimo se još malo na razdoblje prilagođavanja novom »zapadnjačkom« načinu života i adaptiranju svih članova obitelji na kanadsko podneblje. Tko se, u biti, prvi jezički prilagodio i koliko se engleski jezik, nadalje, počeo »sukobljavati« sa izvornom hrvatskom ikavicom podneb-lja iz kojeg ste došli?

Djeca. Naši sinovi su u Kanadu došli u najboljoj životnoj dobi, sa solidnim predznanjem engleskog jezika. U dobi do nekih petnaest, šesnaest godina djeca još mogu uspješno svladati strani jezik, bez primjesa akcenta koji imaju iz svog matičnog jezika. Glede očuvanja našeg hrvatskog govora, mi smo nastavili doma govoriti našim jezikom, dok smo u komunikaciji izvan kuće, osim prilikom susreta s našim ljudima, ipak primorani govoriti isključivo engleskim jezikom. 

HR: Koliko danas osjećate »miješanje« dva jezika u svakodnevnom govoru?

Mora se puno paziti prilikom govora, jer to je, na žalost, velika karakterističnost vezana za dugogodišnji boravak u nekoj stranoj zemlji. Ima puno riječi koje nam je mnogo lakše kazati na engleskom, koje ovdje nismo koristili ili primjerice nema adekvatnog prijevoda za njih. Tako danas, kad idemo liječniku jednostavno kažemo imamo apointment, namjesto našeg imamo zakazano, jer jednostavno u naše vrijeme si kod liječnika morao čekati, a ne otići izravno na dogovoreno vrijeme.

HR: Poslije punih četrnaest godina boravka u Kanadi, što ipak čini više od trećine vašeg života, osjećate li se više Kanađaninom ili čovjekom iz Subotice (Bačke, Vojvodine) u kojoj ste proveli veći dio svog dosadašnjeg života?

Mislim da ne razmišljam drugačije nego što sam ikada razmišljao, »kanadski« način života sam oduvijek želio prenijeti i na naše podneblje. Jer, Subotica i Vojvodina su oduvijek bili dio Srednje Europe i mogu kazati,  upravo zbog toga, nisam imao prob-lema s prilagođavanjem na novu sredinu i način života. Glede odnosa prema svojim korijenima, i dalje kontinuirano nastojimo držati sve naše izvorne običaje, i dalje s hranimo našim tradicionalnim jelima poput šunki i kobasica, koje pravimo sami u domaćoj izvedbi. Čak pravimo i naše domaće vino od grožđa koje uvozimo iz Kalifornije, radeći ga u podrumu isto kako ga je i moj baćo nekada pravio. Navečer, nakon radnog dana, često se znamo okupiti, skupa s našim kanadskim susjedima, na trijemu naše obiteljske kuće i zajednički se družiti, na naš domaćinski način.

HR: Uz svakodnevni rad i biznis, na koji način se odvija tzv. »socijalni život« iseljenika i postoji li organizirano djelovanje zajednice ljudi s ovih prostora?

Nakon rata u Bosni, u Kanadu je stigao jedan veći val novih iseljenika i s brojčanim uvećanjem ljudi došlo je određenih masovnijih aktivnosti u tamošnjoj zajednici. Tako smo jedno tri godine imali i misu na hrvatskom jeziku, koju je držao jedan poljski svećenik, ali na žalost sad više nemamo tu  mogućnost, pa nam povremeno  dolazi svećenik iz Toronta. Glede kulturno-umjetničkog djelovanja osnovali smo društvo »Anton Gustav Matoš« i organiziramo posjete hrvatskih glumaca poput Špire Guberine i Ivice Vidovića, koji prilikom gostovanja upriliče monodrame ili manje kazališne komade. Također organizirali smo i posjete svim dosadašnjim hrvatskim veleposlanicima u Kanadi. Primjerice, jednom se pokvario jedan hrvatski brod u luci kod Halifaxa i organizirali smo druženje s posadom, na kopnu i kod njih na samom brodu. Nastojimo se držati koliko god možemo, iako nas nema više od četrdesetak hrvatskih obitelji. 

HR: Na koncu slijedi pitanje koje se neumitno nameće u razgovoru sa svakim iseljenikom. Hoćete li se jednog dana vratiti doma ili je Kanada konačni izbor?

To je pitanje koje mi mnogi postavljaju, a ja uvijek kažem kako smo ovdje živjeli kao da nikada nećemo otići pa smo, na koncu, ipak otišli. Sada, tamo, isto tako živimo i radimo kao da ćemo ostati, a što će u budućnosti biti ne znamo. Mislim da se naša djeca neće vraćati, a što dalje vrijeme prolazi sve veći su izgledi da se ni mi nećemo vratiti.  

g