Arhiv tekstova

Univerzalnost ljudske prirode je u osnovi ideje o ljudskim pravima. Ona su univerzalna, što znači da se ona jednako primjenjuju na sve ljude, i bez vremenskog i prostornog ograničenja. Svaki pojedinac ima pravo da uživa svoja ljudska prava bez obzira na rasu, boju, spol, jezik, religiju, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, rođenje ili drugi status. 

Uz to što su univerzalna, ljudska su prava neotuđiva i nedjeljiva. Neotuđiva, jer se ne mogu oduzeti ili izgubiti i povezana su sa samim ljudskim postojanjem. Pravo na život, pravo na slobodu misli, pravo da osoba ne bude podvrgnuta mučenjima, neka su od osnovnih ljudskih prava koja se ne mogu ugroziti niti u jednoj situaciji niti sa jednim razlogom. Ona su nedjeljiva, međuovisna su i međusobno povezana tako da se ne mogu promatrati odvojeno, jedna od drugih. Univerzalnost ljudskih prava ne prijeti ni u kom smislu bogatstvu različitosti pojedinaca ili kultura. Različitost još uvijek može postojati u svijetu gdje su svi jednaki, i svi jednako zaslužuju poštovanje, to je na neki način i preduvjet za postojanje i uvažavanje različitosti.

CIVILNA PRAVA: Ljudska su se prava kao ideja, ali i kao cjelokupan koncept, razvijala u nekoliko vremenskih razmaka. Danas, sukladno tome, razlikujemo tri generacije ljudskih prava. Prva su civilna i politička ljudska prava ili prava slobode čiji je razvoj, impuls i zamah dobio velikom revolucijom u Francuskoj, krajem 18. stoljeća. Slobodni građanin, pojedinac, suveren u privatnom i aktivan u javnom životu, kao i zaštita pojedinca od države, bile su dvije središnje ideje ovog koncepta i vodilja njihovog daljeg razvoja. I dok je smisao postojanja civilnih prava minimalna garancija fizičkog i moralnog integriteta i osiguranje pojedincima njihove vlastite sfere savjesti i vjerovanja (tu spadaju i zakonska prava koja pružaju proceduralnu zaštitu osobama koje su u postupku sa pravnim i političkim sustavom), politička su prava neophodna kako bi pojedinci sudjelovali u životu zajednice i društva – primjer su pravo glasa, udruživanja u i pridruživanja političkim strankama, izražavanje vlastitog mišljenja i pristup informacijama. 

Socijalna, ekonomska i kulturna prava druga su generacija ljudskih prava i njihov nositelj je kolektiv, a preduvjet pripadnost skupini. Zasnovana su na ideji jednakosti i garantiranom pristupu osnovnim socijalnim i ekonomskim dobrima, uslugama i mogućnostima. Socijalna prava su neophodna za potpuno sudjelovanje u životu društva (pravo na obrazovanje, obitelj, na zdravstvenu brigu, zaštita od diskriminacije), ekonomska podrazumijevaju da je određena minimalna razina materijalne sigurnosti neophodna za ljudsko dostojanstvo (pravo na rad, na adekvatan životni standard, na stambeno zbrinjavanje...), dok se kulturna prava odnose na život zajednice u smislu očuvanja kulturnih i tradicionalnih vrijednosti, obilježavanja kulturnih događaja, očuvanja kulturnog identiteta. Kulturna prava u ovom, ali i širem smislu, postaju sve više i više važna za očuvanje identiteta i vrijednosti manjinskih zajednica. 

IDEJA SOLIDARNOSTI: Treća generacija ljudskih prava modernog su doba, idejno osmišljena i promovirana tokom druge polovice 20. stoljeća. Osnovna ideja ove generacije ljudskih prava je ideja solidarnosti. Ona se, prije svega, odnose na osiguranje prava na održivi razvoj, na mir ili na zdrav okoliš. Ona predstavljaju neku vrstu preduvjeta za opstanak i normalan život čovječanstva, kao i za ispunjavanje prava iz prve dvije generacije. U većini svijeta, uvjeti kao što su ekstremno siromaštvo, rat, ekološke i prirodne katastrofe znače da je postignut samo vrlo ograničen napredak u poštivanju ljudskih prava. Iz tog razloga, mnogi ljudi su osjećali da je priznavanje treće generacije ljudskih prava neophodno: ova prava bi osigurala odgovarajuće uvjete za društva, a posebno u svijetu u razvoju, da bi bili u stanju osigurati prvu i drugu generaciju prava, koja su već prihvaćena. Specifična prava koja su općenito uključena u kategoriju treće generacije prava su prava na razvoj, na mir, na zdrav okoliš, na udio u eksploataciji zajedničkog naslijeđa čovječanstva, na komunikaciju i humanitarnu pomoć

Još jedna podjela ljudskih prava koja je, iz različitih uglova i razloga, zanimljiva jest ona na – individualna i kolektivna. Individualna bi se odnosila na većinu prava prve i druge generacije, i to su sva ona prava na koje pojedinac, kao slobodan i jednak među jednakima, uživa neovisno od njegove rase, nacionalnosti, etničke, religijske ili bilo koje druge pripadnosti. Sa druge strane, kolektivna su prava ona koje pojedinac stiče kao pripadnik specifične skupine. Primjer su prava nacionalnih manjina, između ostalog pravo na korištenje materinjeg jezika u obrazovanju i informiranju, pravo na njegovanje i očuvanje specifičnih običaja, kao i pravo na samo-organiziranje i udruživanje u okviru većinske zajednice.

 

                                                            g