Arhiv tekstova

Prošli su Svi Sveti, i Dan mrtvih, pohodili smo svoja groblja i sjetili se svojih pokojnika, dalje nastavljamo život, onako mirno, radno, a iza nas spomen, ostaje samo spomen. Međutim, bilo bi dobro postaviti pitanje, nakon ovih blagdana: jesmo li nad grobovima svojih pokojnika razmišljali o poruci njihova života? Njihov život je prošao, sada je nama donekle moguće prosuditi vrijednost toga života, a Gospodar povijesti – Bog - izrekao je nad tim životima svoj neporočni i jedino pravedni sud. Naša posudba, dakle i najiskrenija, ostaje više-manje subjektivna i nikada do kraja realna. Ali i ta subjektivna i ne do kraja realna, ima smisao, jer ako je povijest, učiteljica života, kako se često tvrdi - i istina je - onda su i naši pređi nama učitelji svojim životom. Ponajprije porukom zahvalnosti. Dobro je sjetiti se, da nas ne bi bilo, ne bih se danas njih sjećali, da oni nisu nas imali. 

I ponovno se vraćam, na onu svoju tezu da je čovjek samo toliko vrijedan koliko je sposoban priznavati svoje korijene, gledati svoju prošlost, od nje učiti i graditi bolju budućnost. Međutim, moram primijetiti - makar je to sada subjektivno - da se više- manje na našim grobljima mi moramo stidjeti. Ne naših predaka i ne njihova života, nego pred njima i njihovim kostima našega života. Jer one vrednote koje su njima bile svete, u velikom dijelu su u nama pogažene. Koliko i koliko su grobova i grobnica u našim grobljima koje kriju u sebi roditelje sa vrlo brojnim potomstvom, a danas nakon dvije-tri generacije stoji šačica osiromašenih i duboko izgubljenih ljudi koji više jedva da imaju svoje potomstvo i kao da nam ti grobovi poručuju i uzvikuju: »Sinko, kćeri, unučadi moja, zar ste toliko škrti u životu, zar se tako naša krv predaje? Zar se tako naša krv uništava? Zar se tako naša ognjišta gase? Zar se tako naša prezimena brišu? Čemu kameni spomenici? Čemu ispisana imena, kad vas više, naših potomaka nema?« 

LJUDI OD DJELA I RIJEČI: Prvo je, dakle, pitanje i vrlo jasan odgovor: nismo dostojni svojih predaka, jer smo se brojčano, ne samo prepolovili, nego daleko ispod polovice smanjili njihovu krv i njihove živote. Dalje, razmiš-ljam opet i to možda subjektivno, ali pak istinito, vrednota njihovog života bilo je poštenje i poštivanje. Znali su se poštivati i znali su poštivati i rad i život i sve više oko sebe nego što mi danas »Razvijena civilizacija« to činimo. Kod njih je riječ bila »riječ zadana i održana«, a kod nas je riječ »riječ kao inflacija« koja je izgovorena i stotinu puta pogažena. Oni su bili ljudi od djela i ljudi od riječi. A mi smo danas ljudi od riječi bez djela i bez održavanja riječi. Dakle, ponovno je poruka koja iz grobova jasno viče: »Zar ste takvi ljudi da vam se više ni vjerovati ne može? Mi stojimo pognute glave nad grobovima svojih pređa s razmišljanjem, uistinu koliko na mojim usnama mene obvezuje zadana riječ i koliko je ta riječ istinita, a moja lažna  zavodnička. I treće razmišljanje: Mi smo nad grobovima svojih pređa duboko zadivljeni njihovom radinošću. Ne možemo reći da naša generacija nije radna, ali je gladna naša generacija »jeftinih para«. I stoga trčimo u mjestu, ne napredujemo, ne idemo naprijed i u mjestu više-manje stojimo, jer se iz praznoga ulijeva u prazno. Ali ta praznina nije u mišićima, ta praznina je u duši i pristupu odgovornosti radu. 

RIJEČI NAŠIH POKOJNIKA: Generacija koja je naša generacija, opterećena je velikom neodgovornošću. Zato nam posao ne uspijeva, zato blagoslova nema, i zato je rad više rad osiromašenja, nego što bi bio sredstvo života. Tako nam danas, dok se od Svih Svetih opraštamo, ipak za nama odjekuju riječi naših pokojnika: pazite kako živite i pazite živite  li uopće. Konačno, još jedna konstatacija, a ta je: jesmo li odgovorni dovoljno da ono što sada  činimo uistinu odgovara boljoj budućnosti naše zajednice? Imam dojam da smo se ogradili od živih u svoje vlastite bastione, da se ograđujemo od mrtvih i tako ne nastavljamo tragom uhodanim naših pređa i zapravo gradimo jedan lažni svijet u kojemu se često puta želimo pokazati kao »jako zauzeti« za budućnost svoga naroda i ove zajednice, a kad se pogleda u naš vlastiti grob, grob našega »ja«, onda primjećujemo, kako Isus reče, da je to ipak licemjerje i da taj grob već odavno zaudara. Grobovi naših pređa ne zaudaraju. Bojim se da će naši grobovi, ako ovako nastavimo »zaudarati« i oprostite mi na ovoj konstataciji, ili mi se čini da se samo na verbalnoj razini zauzimamo, a stvarno iskorjenjujemo. Jedan drugoga, pa do iskorijenja naroda koji se od svakoga izolirao, nije održao riječ i radi toga polako ali sigurno potpisao sebi osudu nestanka. Tako sam ove godine doživio Sve Svete, tako sam slušao »glas mrtvih« i da ovo prenosim sigurno subjektivno, ali po mom sudu subjektivno-istinito, pa tko sa mnom tako osjeća, neka moli njima pokoj, a nama više snage za prave vrednote i pravi život.

g