Arhiv tekstova

Tekovine današnje demokracije omogućile su osnivanje hrvatskih odjela u osnovnim školama, a djeca slobodno mogu pohađati nastavu na svom materinjem jeziku. Ali u svima dobro znanoj prošlosti zajedničke države na našim prostorima vladala su neka druga vremena, dok je želja za očuvanjem hrvatskog jezika nastojala biti sačuvana samosvjesnošću i  hrabrosti određenih prosvjetnih djelatnika. Učiteljica Elizabeta Sineš, provela je dobar dio svog »školskog« staža radeći na Bikovu, a potom u Osnovnoj školi u Aleksandrovu pokraj Subotice, uvijek nastojeći čuvati osnovnu jezičnu poveznicu hrvatskog jezika koji je, unatoč, zvaničnoj formulaciji srpsko-hrvatskog, uvijek bio pretpostavljen dominantnijem govoru sredine.

4Gdje ste sve radili tijekom svojeg učiteljskog staža?

Na samom početku svog prosvjetnog poziva, 1955. godine dobila sam službu na Bikovu u »Puzić« školi u kojoj sam provela sljedećih jedanaest godina. Potom sam radila dvije godine u centralnoj školi »Moša Pijade« u Subotici, da bi sve do odlaska u mirovinu 1990. godine službovala u Osnovnoj školi »25. svibnja« u Aleksandrovu pokraj Subotice.

4Na kojem jeziku ste držali nastavu i na koji način ste uspijevali njegovati hrvatski jezik, iako je to bilo pomalo »škakljivo« u to vrijeme?

Službeni srpsko-hrvatski jezik koji je bio u u nastavnoj uporabi, u suštini bio je samo, što bi se kazalo, na papiru, jer on u biti nije imao nikakve temeljite sveze s hrvatskim. U želji da barem na određeni način obogatim rječnik svojih đaka, a samim tim i pokušam očuvati poveznicu s hrvatskim jezikom, konstantno sam nastojala rabiti mnoge hrvatske riječi uspoređujući ih s riječima iz službenog srpsko-hrvatskog jezika. Primjerice od onih najjednostavnijih poput hlača namjesto pantalona ili pridjeva krasno ili lijepo umjesto lepo i sl. Smatrala sam kako se jezik jedino može naučiti ukoliko se uči od malih nogu (vrtići, škola), kroz nastavu i igru...

4Jeste li rabili i nekakve udžbenike na hrvatskom jeziku?

U nastavi iz prirode i društva koristila sam udžbenike i priručnike iz Zagreba, jer su bili obilato ilustrirani i ispunjeni s puno pjesmica i priča koje su djeci bili veoma zanimljivi. Tako su moji đaci uživali u dogodovštinama lijenog Martina i marljivog Vlade, a naročito u brojnim knjigama Mate Lovraka, Ivane Brlić Mažuranić, i to ne samo naslovima koji su bili u obvezatnoj školskoj lektiri.

4Je li bilo problema zbog korišćenja hrvatskih udžbenika i priručnika?

Naravno, o ovoj praktičnoj uporabi hrvatskih učila nije se smjelo govoriti na glas, jer je bio čest slučaj da su pojedini prosvetari bili »prozivani« zbog ovakve smjelosti, a neki su čak i morali napustiti službu.

4Uz rad u srpsko-hrvatskim odjelima predavali ste i u odjelima na mađarskom jeziku, gdje ste također koristili brojne hrvatske riječi prilikom prijevoda.

U radu s nižim odjelima koja su nastavu pohađala na mađarskom jeziku, a ja sam im predavala srpsko-hrvatski jezik, obilato sam koristila hrvatski jezik prilikom prijevoda radnih tekstova i nastavne materije. I sami učenici su često puta uočavali da se jedna riječ posve različito govori i tumači. No, problema nikada nije bilo, jer su se i tada mnoga djeca željela naučiti što više, a mnogo njih je poslije svršene srednje škole odlučilo poći na studije u Hrvatsku.

4Kako gledate na današnju mogućnost slobodnog izbora o jeziku na kojemu se želi pohađati osnovnoškolska nastava?

Sretna sam jer smo i mi Hrvati, ako nacionalna manjina, u mogućnosti školovati svoju djecu  na našem hrvatskom jeziku. Imamo svoje odjele u školama i učiteljice koje slobodno mogu predavati na hrvatskom nastavnom jeziku i na određeni, ipak specifičan način to predstavlja nastavak naše skrivene i istrajne želje, u onim vremenima, za očuvanjem našeg, hrvatskoga  jezika. Zato bih poručila svim roditeljima da daju djecu u hrvatske odjele, jer narod koji zna i ljubi svoj jezik nikada neće izumrijeti!                           

          g