Arhiv tekstova

Koncept ljudskih prava smatra se tekovinom zapadne civilizacije. Od prirodnih prava, koja su ljudima urođena, do teorije civilnih ili građanskih prava, koja su garantirana u okviru date društvene zajednice, razvojni je put kojim su se bavili mnogi zapadni mislioci. Prvi put se naznake ovog koncepta primjećuju kod poznatih teoretičara »društvenog ugovora« Hobbesa, Locka, Rousseaua i Kanta. Prirodna prava čovjek stiče rođenjem i svaka ih individua posjeduje u jednakoj mjeri, no prirodno stanje nije ono koje je poželjno ili dovoljno da bi ta prava bila prepoznata i zaštićena. 

Zbog toga što je »čovjek čovjeku vuk« (Hobbes) ili zbog težnje da zaštiti svoja osnovna prava – »slobodu, jednakost i imovinu« (Locke), neophodno je bilo stvoriti državu koja će poput »apsolutnog autoriteta« (Hobbesov »Leviatan«) ili »noćnog čuvara« (Lockova koncepcija) štititi prava svake individue ponaosob, ujedno i voditi računa o »općem dobru« zajednice (Rousseauov koncept »opće volje«). Za najvišu instancu u poštivanju ljudskih prava, ujedno i izvor cjelokupnog koncepta, Immanuel Kant je smatrao – ljudsko dostojanstvo. 

UNIVERZALIZAM I KULTURNI RELATIVIZAM: Postoji dosta stvari koje zbunjuju u samoj koncepciji ljudskih prava. Prvo je distinkcija između ljudskih i civilnih prava, u kojoj se ljudska prava izjednačuju s prirodnim i smatraju se inherentim svakom pripadniku ljudskoga roda. Sa druge strane civilna ili građanska prava su ona prava koja posjedujemo kao članovi konkretnog društva (pravo glasa na izborima i pravo da se polaže vozački ispit nakon nav0ršene 18 godine su, dakle, civilna prava prije nego ljudska). Civilna prava podliježu određenim restrikcijama (građanin Hrvatske nema pravo glasa u Sloveniji, dok za građane Srbije ne postoji šansa da se zaposle u državnim službama neke od susjednih zemalja), dok su ljudska prava shvaćena kao prirodna – nepovrediva i ne podliježu restrikcijama niti u jednoj situaciji (pravo na život jedno je od osnovnih prava, nepovredivo u bilo kojem kontekstu). 

Druga zanimljiva suprotstavljenost u konceptu ljudskih prava odvija se između univerzalizma i kulturnog relativizma. I dok se koncept ljudskih prava smatra univerzalnim i primjenjivim u svako doba na svakom mjestu, i u svakoj kulturi (jer polazi od univerzalnosti ljudskog bića), glavne zamjerke koje stižu od predstavnika kulturnog relativizma su da je taj koncept tekovina Zapadne civilizacije, da se on koristi kako bi se drugim i različitim kulturama nametnule zapadne vrijednosti, i da svaka kultura ponaosob čini specifičan okvir u kojem se ljudske vrijednosti prepoznaju, a prava štite. Odlike univerzalizma su jednakost, sloboda i individualnost, dok se kao osnovna karakteristika relativizma ističe – kolektivitet. Danas je ovaj polaritet izuzetno prisutan u debati između Zapada i Istoka, odnosa Zapada i Islama, pogotovu u kontekstu kontroverze teorije Samuela Huntingtona o »Sukobu civilizacija«. 

UNIVERZALNA DEKLARACIJA LJUDSKIH PRAVA: Koncept ljudskih prava se u današnjem, modernom, smislu razvio tek nakon Drugoga svjetskog rata. Nakon neuspjelih međuratnih inicijativa, poput Woodrow Wilsonove Lige naroda, u smiraj najkrvavije epizode XX. stoljeća, sporazumom vodećih svjetskih sila kreirana je Organizacija Ujedinjenih Naroda. Internacionalizaciji ljudskih prava doprinio je njen osnovni dokument, Univerzalna deklaracija ljudskih prava. Promocija, protekcija i širenje svijesti o značaju ljudskih prava za današnji suživot u svijetu prožetom globalizacijom osnovni su ciljevi UN-a. Nakon ove globalne inicijative javljaju se i brojne regionalne, poput Vijeća Europe, Organizacije Europske sigurnosti (OESC-e), dok danas sve značajniju ulogu i mjesto u poštivanju i promociji ovoga koncepta ima Europska unija. 

Poštovanje i zaštita ljudskih prava smatra se jednim od kamena temeljaca današnje Europske unije i demokratskih principa koje zajednica europskih država promovira. Puna zaštita ljudskih prava jedan je i od uvjeta da bi se uopće pregovaralo u pristupanju EU, dok je za države kandidate ono uvjet za dobivanje financijske pomoći iz predpristupnih fondova EU. Tako su i Hrvatska i Srbija, do sada, bile korisnice nekolicine tih fondova, poput Interrega, CARDS-a, Youth, itd., gdje su temeljni uvjeti za dobivanje pomoći da zemlja primateljica pomoći poštuje demokratska načela, pravnu državu, ljudska prava i prava manjina te osnovne slobode i načela međunarodnog prava. 

Koliki je međunarodnih značaj ovoga koncepta, dovoljno govori i činjenica da se 10. prosinca obilježava i slavi kao Međunarodni dan ljudskih prava.      

     g