Arhiv tekstova

Mario Lulić (1981.), jedan je od brojnih mladih koji je sastavio svoj CV, kako bi konkurirao za posao i stvarao si budućnost. Završio je građevinsku srednju školu i stekao je zvanje geodetskog tehničara, a ponosi se znanjem rada na računaru osobito uporabom Auto CAD programa. Nedavno je okončao svoj vojnički staž, civilnim služenjem u Općinskoj upravi SO Subotica i u Zavodu za zaštitu zdravlja u Subotici. 

Pri prvom odabiru škole koju će pohađati Mario je želio upisati stolarski zanat, ali stjecajem nekih okolnosti i po nagovoru roditelja upisao je četverogodišnju školu, na čemu mu je i danas drago. Upisavši geodetski smjer, nije znao što će doista izučavati, dok se na kraju ispostavilo kako ga je baš privuklo zanimanje i bilo mu je veoma interesantno tijekom srednjoškolske naobrazbe. 

ZANIMANJE: Geodezija je, između ostalog premjeravanje zemljišta, a osobito je značajno prilikom gradnje jer je postavljanje temelja prvi i veoma bitan dio posla. Geometar treba raditi na  provjeri tla, i postavljanju određenih privremenih točki na kojima se, pod nekim opterećenjem, mjeri slaganje zemljišta. U ovoj struci preciznost je jako bitna, a postoje geodetski obrasci po kojima se mjerenje radi. 

»Geodetski tehničar, kao zanimanje je vrlo interesantno, iako je samo po sebi predstavlja tjelesnu djelatnost, od pronalaženja točaka do kopanja radi provjere tla u dubini. Ove provjere tla uglavnom svi srećemo, jer se točke obilježavaju nekom metalnom oznakom ili običnim drvenim kolcem na njivama. U opis ovog posla spada i dijeljenje zemljišnih parcela. U srednjoj školi ima dosta terenskog praktičnog rada jednom tjedno, u sklopu geodetskih mjerenja i računanja, pa smo tako išli na nekoliko spojenih sati na Trg žrtava fašizma gdje je bila postavljena jedna poligonska mreža za vježbu. Tamo smo, primjerice, učili kako se rabe geodetski instrumenti i na osnovu tih snimanja izrađivali smo svoje obrasce. U višim razredima išli smo u Dudovu šumu i vježbali mjerenja na stazi za trčanje gdje je, također, postavljena malo veća poligonska mreža. Za maturski rad nas petero je radilo zajedno, mjereći postojeće točke u gradu na urbanoj poligonskoj mreži, gdje sam ja imao zadaću napraviti generalni nivelman (nacrt, op.a). Sami terenski radovi bili su veoma zanimljivi i tijekom posla su se prepričavale razne anegdote. Mnogi slučajni prolaznici su mislili kako smo mi neki reporteri i kako baš ispred njihovog doma stalno snimamo nešto. Naše instrumente su vidjeli kao mikrofone i zbog njih smo morali odgovarati na razna pitanja. Nama je to dobro došlo, jer poslije posla uvijek se prepričavala neka dobra šala ili izjava »za javnost«. Kad bi se malo uozbiljili, vidjeli bi kako su ljudi totalno ne upućeni u osnove ponekih zanimanja poput, primjerice, geodete«, pojašnjava Mario Lulić. 

Na koncu, naš sugovornik, stolarski zanat nije upisao, ali i nadalje voli raditi  s drvetom, što ga, kako sam kaže, najbolje  opušta. Želja mu je, u budućnosti, pored stalnog zaposlenja baviti se stolarijom za svoje potrebe. Njemu nitko u obitelji nije bio stolar, da ga privuče, tako ni on nije imao utjecaja na mlađeg brata da upiše ovaj zanat. Mariu je drago što je razdoblje školovanja  prošlo, mada u biti i nije, jer su za njega školski dani ostali simbol bezbrižnosti. Jer što je čovjek stariji sve više  treba  razmišljati glede egzistencijalnih problema poput zaposlenja, smještaja, zarade i tako dalje. Mario se nije uspio izboriti sa studijama na Građevinskom fakultetu, ali kako

voli raditi, sigurno će naći načina osigurati si budućnost. 

ZANIMACIJE: Maria ribolov opušta, a intenzivno se bavi njime već nekih petnaest godina. Pored djeda, majčinog oca, naučio je i sam držati ribički štap, jer je djed i sam strastveni ribolovac. 

Moj djed ima vikendicu na Dunavu, gdje smo odlazili tijekom svakog ljetnog raspusta, na dva ili tri tjedna. Nije mi teško ustati ranije, ni doma kad imam obveza, a pogotovo radi ribolova. Uvijek se ranije dižem, osim ako nije iza mene neka luda noć. Pored ribe u Dunavu se, kod željezničkog mosta u Bogojevu koji je nažalost oštećen tako da se ne može odvijati promet, može naći i bomba koja nije eksplodirala. Puno njih odlazi u ribolov tamo, zato što je to zanimljiv teren a dno je kamenito. Ribolov se  poglavito odvija s obale ili s čamca koji je deset metara udaljen od nje, a bomba se nalazi nekih pedeset do sto metara od obale. To je mjesto gdje je Dunav, ako ne najširi, onda blizu svog najšireg dijela. Od riba se može loviti šaran, smuđ, som, štuka, deverike, karas, babuška i krupatica. To se naravno treba znati i pripremiti, a ja volim kuhati i smatram kako znam dobro kuhati. Riječnu sitniju ribu, poput deverika, krupatica i jazeva, najjednostavnije je ispeći u kukuruznom brašnu s malo crvene paprike, tako što se riba zasiječe po širini sve do kičme, a da se ne presiječe, zatim se usoli i umota se u brašno, te se peče u puno ulja. Za mene su najjednostavniji recepti, ujedno, i najbolji. U posljednje vrijeme kuhanje više nije karakteristika samo ženskog spola, smatram kako bi svaki muškarac bi trebao znati kuhati. Sve se više uvodi europsko radno vrijeme i shodno tome trebaju se drugačije organizirati i domaći poslovi. Poneki moji prijatelji znaju kuhati ili se makar trude spremiti nešto za sebe i druge«, kaže naš sugovornik Mario Lulić. 

Pored ribolova, on voli raditi i sa ivericom, jer se po narudžbi iverica sječe na mjeru i čovjek treba samo sastaviti željeni predmet. Po Marijevim riječima to nije umjetnost, jer svako tko iole malo voli i zna raditi s alatima, može napraviti široki spektar praktičnih mogućnosti. Najveće što je napravio bili su plakari u sobi, ali bilo je tu još  puno manjih komoda, ormarića i polica. U posljednje vrijeme najviše ga zanima stolarija,  te rad s gips-pločama. 

»U našoj obitelji svi volimo sve raditi, moj otac je električar - elektroinstalater, brat mi je VKV stolar, a radi kao ličilac, a ja kao geodeta radim sve i pomalo se razumijem i u struju, i u ličenje. Na uređenju našega doma, obično otac i ja radimo zajedno, a brat je završna ruka posla, glede ličenja i ukrašavanja, a na posljetku preuzima mama kako bi za nama spremila, mada joj tu i  mi pomognemo ako zatreba. U obitelji svi radimo vrlo precizno, tako da svaki detalj dotjerujemo do perfekcije«, pojašnjava Mario. 

INTERESIRANJA: Osim ribolova i stolarije, bavio se košarkom pet godina igrajući za osnovnu školu »Matko Vuković« iz Subotice,  koju je pohađao, a nakon toga za KK »Yucom«, gdje mu se sve to činilo vrlo neozbiljno, jer bi trener poslije izgubljene utakmice, prestajao održavati treninge. Mario se voli družiti, iako nije zagovornik izlazaka i pijančenja. Društveni život ga zanima, voli posjetiti dobre manifestacije, ali ga više privlači kućna varijanta, u okruženju svojih prijatelja. Na taj način izbjegava prebacivanje i odmjeravanje što se dešava prilikom izlaska vani u noćni provod. 

»Pratim događanja putem vijesti, i smatram kako bi svi, pa čak i mladi trebali redovito pratiti što se događa oko njih. Po mom mišljenju, to je neka opća kultura, znati što se dešava svijetu i u našoj blizini. Najviše me zanima vijest o ulasku Vojvodine u Europsku uniju, ili ulazak Vojvodine sa Srbijom u EU. Vojvođanski sam patriot, a u bliskoj budućnosti nažalost ne vidim poboljšanje stanja. Dosta je mladih otišlo iz zemlje, ali ja nisam mislio o tome, osim ako ne budemo natjerani otići zbog zarade. Mislim kako bih, ipak, teška srca otišao», komentar je Maria Lulića.

DODATNE AKTIVNOSTI: »Drago mi je što sam član ‘Krov’-a, jer smatram kako je našem gradu i regiji potrebna ovakva manjinska omladinska udruga. Mladima je potrebna ta vrsta aktivnosti i edukacije. Ove godine organizirali smo, uoči poklada, Maškare, kao opušteno druženje mladih istomišljenika, a na ljetnoj akademiji u Bačkom Monoštoru uživali smo u kampu edukativno-zabavnog karaktera. Na mene su najjači dojam ostavilo predavanje konzulice Mirele Lucić o diplomaciji i workshop (radni seminar op.a) hrvatskoga jezika koje je držala učiteljica Miranda Glavaš Kul. U rujnu, smo skupa s udrugom mađarske omladine, kao članovi organizacije YEN VIFO, organizirali smo Međunarodni omladinski seminar na Paliću, koji je također bio edukativnog tipa, ali je fokus bio i na što boljem međusobnom upoznavanju mladih iz cijele Europe. Smatram kako udruga »Krov« ima svijetlu budućnost, i to je mjesto gdje se mladi Hrvati okupljaju radi razvijanja svojih znanja i sposobnosti. To se može prepoznati kroz pozitivnost samoga priključenja udruzi, edukaciji, putovanjima i zabavi, i smatram kako je privilegij sudjelovati u takvim programima«, kaže Mario Lulić. 

Svoja iskustva o druženju s mladima Mario ima još od sudjelovanja na »Task Force« susretu, kojeg organizira Hrvatska matica iseljenika, a održava se svake godine u drugom gradu Hrvatske, s ciljem okupljanja mladih Hrvata iz dijaspore. Sudjelujući na susretu 2000. godine, u Motovunu, gradiću u kontinentalnom dijelu Istre, mladi su pomagali čišćenje zidina od bršljana, i to tijekom trajanja Međunarodnog filmskog festivala, pa su tako sudjelovali u kompletnoj pripremi grada za taj festival. Osim toga, svakodnevno su pohađali dvije radionice, glume i hrvatskog jezika. Kao rezultat toga, nakon tri tjedna, pripremili su predstavu za završnu večer  festivala. Tu radionicu je vodio glumac HNK iz Osijeka, Slaven Špišić, a Mario je tada igrao ulogu pijanog lava. 

 

g