Arhiv tekstova

Pred nama je svetkovina Svih Svetih i Dušni dan. Dani osobite sabranosti i molitve. Sjećanja i slavljenja. Dan je osobitih čudnih susreta. U svom razmišljanju za ove dane došao sam do misli i tekstova koje s vama želim podijeliti. Ponajprije me uvijek napunja osobitom nadom i čudesnom ljubavlju tekst velikog »zanesenjaka« ljubavi, svetog Franje Asiškog, koji pjeva: »Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog sestre nam Smrti tjelesne kojoj nijedan živi čovjek izmaknuti ne može! Jao onima što umiru u smrtnom grijehu. Blaženi koje snađe u tvojoj presvetoj volji, jer im druga smrt neće nauditi«, (Pjesma stvorova - Sveti Franjo Asiški).

Svake godine na Sve Svete i Dušni dan svjedoci smo najvećeg skupa na grobljima diljem svijeta. Toga dana svaki put iznova naša groblja kao da ožive. Presvučena u raskošno ruho najljepšeg cvijeća, okupana u moru tisuća svijeća, ona neodoljivo privlače. U čovjeku se bude najdublji osjećaji, naviru drage uspomene na osobe koje nas ostaviše i preseliše se ovamo. Htio ili ne htio, u toj prilici čovjek se sreće licem u lice sa svojim najvećim, zapravo jedinim pravim problemom, s pitanjem smrti. Tu na groblju ona nas gleda u najrazličitijim oblicima: u onom nama još nekako shvatljivom odlasku starca, ali i u okrutnom gubitku mladog oca ili majke, tragičnom nestanku mladića ili djevojke, u preranom gubitku neke nam posebno drage osobe, što ostavlja nezacjeljivu ranu. Dolaze mi na pamet misli Ive Andrića, koji piše: »Kad dođe glas o mom svršetku, uzrujat će se na čas ljudi što stanuju u malim kućicama na jedan kat i s vrtom do ulice. I moj će spomen, u pričanjima zaprepaštene čeljadi, još jednom proći ulicama, gdje je prohujalo moje djetinjstvo... 

U Bogu je svršetak misli koja nam se gubi u očajan beskraj. Ne nosi nas vjetar kao lišće i ova gorka sreća da se leti nije smisao i svrha samoj sebi. Mi nismo atomi prašine koja se u oblacima bez cilja diže ljeti na drumovima, nego sićušni dijelovi beskonačnog mozaika kome ja ne mogu ni naslutiti smisao, oblik ni veličinu, ali u kom sam, evo našao svoje mjesto i stojim pobožno kao u hramu.«  

VRIJEME VAGANJA NAŠE DUŠE: Koga će, kada i gdje uzrujati glas o mom svršetku koji mora doći kao što svanut mora - ne znam. Hoće li neki ljudi, nekada, negdje, na nekom groblju pet, deset, dvadeset, pedeset godina poslije moga sprovoda obilaziti moj grob - ne znam. Ali, znam ovo, da to može učiniti i osjećati, žaliti za pokojnikom i obilaziti grobove, samo živi čovjek. Od svih živih bića samo čovjek znade i osjeća koliko je bogatstvo duše obilaziti grobove onih koje je volio. I samo ona bića koja nisu čovjek nemaju osjećaja ni duše za obilazak počivališta onih što ih zadužiše. Stoga su Svi Sveti i Dušni dan vrijeme vaganja naše duše kada se dobro izvaže koliko jesmo ili nismo ljudi. 

Prošla su vremena kada smo osvajali pravo na svoje svetinje, svoja groblja i svoje crkve. Prošla su vremena kada su nas obvezivali na obilazak grobova protivljenja i nauke kako nema vječnoga života. Prošla su vremena kada je dolazak na groblje bio praćen s herojstvom i ponosom. Pred nama su vremena u kojima nas više ne obvezuju niti prisiljavaju na grobljanske pohode ni ideologije, ni običaji, niti ljudski obziri, nego zov vlastite duše koja se ne može smiriti i bez te hrane. Taj glas grobova neće prestati zvati i dozivati, vikati sve do kletve svima onima što glume gluhe i nevine, a žive u hladnom gospodskom odmetništvu. Stoga je doista težak usud naroda čija su groblja okićena jedino dračom i korovom i za Dan mrtvih, ne zbog samog zaboravljenog grob-lja, nego zbog narodne duše koja kad zaboravi korijene više ne diše nego uzdiše na bolesničkoj postelji duševnog ništavila. Zato je netko s grobljanskih oltara poručivao živima: »Dolazite na grobove svojih pokojnika s dušom, budite ovdje ispunjeni ponosom i živom vjerom da biste se s grobova vraćali s mirom!« 

U NADI ZAPALJENA SVIJEĆA BOLJE BUDUĆNOSTI: A kada u narodu ili u čovjeku nestanu svi drugi porivi, običaja i samodokazivanja, ostane samo duša ili bezdušje koje se očituje u svim običnim danima. Toliki susreti na grobljima, molitva s poštovanjem, bili su vrela gdje se svačija duša napajala mirom što se samo tu mogao otkriti i pronaći. Molitva za pokojne slijedi u mjesecu studenom kada se iz dana u dan u misi spominju imena pokojnika za koje se moli. Obilazeći grobove pokojnika sjećamo se neke sretnije budućnosti, mnogih dragih nam pokojnih prijatelja bez kojih je ova zemlja nama tužnija i praznija, ponavljamo s Andrićem kako »sa svakim starcem i staricom umire jedna priča, a sa svakim svećenikom jedna čitava povijest«. Pred nama je u nadi zapaljena svijeća bolje budućnosti, jer znamo da su oni ispred nas otišli u blaženu vječnost koju mi tek slutimo i uz ovaj dokaz prolaznosti groblja najbolje osjećamo da život traje i dalje. Ponavljamo, sjećamo se, hranimo dušu sjećanjem i nadom i molimo: Requiescant in pace – počivali u miru! 

Ustat ću toga dana, obići grob-lja, a onda navečer u Katedrali – bazilici svete Terezije uroniti u poruku skladbe neprolaznog Mozarta i moliti slušajući njegov Requiem.                                  g