Arhiv tekstova

Prvi spomen obitelji Jelačića u svezi je s srednjovjekovnom Bosnom. Povijesni podaci spominju Stanoja Jelačića 1381., službenika kralja Tvrtka. Ne može se sa sigurnošću tvrditi da su ovi Jelačići izravni preci slavnog hrvatskoga bana. U XV. stoljeću obitelji Jelačića se javljaju u Pounju, a odatle se prodiranjem Turaka sele u Liku, Turopolje i dalje. Po značajnom utvrđenju Bužimski, u Lici kod Gospića, Jelačići svome prezimenu dodaju pridjevak Bužimski, jer je prvi Jelačić početkom XVI. stoljeća bio spomenut u svezi sa ovom utvrdom. 

U XVII. stoljeću spominju se znamenita braća Jelačići: Janko i Stjepan. Stjepan, podžupan zagrebačke županije, podban i podzapovjednik Banske krajne (1695.-1710.), koji je prvi počeo upotrebljavati pridjevak Bužimski bio je pradjed hrvatskog bana Josipa Jelačića. Otac Josipov, Franjo Jelačić (1746.-1810.) iz kurilovačke loze plemića Jelačića bio je vojnik i časnik Habzburške monarhije, a napose se istaknuo na bojištima diljem Europe u vrijeme tzv. Napoleonovih ratova koncem XVIII. i početkom XIX. stoljeća. Josipova majka zvala se Ana r. Portner.

STRIJELAC, JAHAČ, MAČEVALAC: Josip Jelačić je rođen 16. listopada 1801. u Petrovaradinu, gdje mu je otac bio zapovjednik divizije. Istog dana je kršten u župnoj crkvi sv. Jurja u Petrovaradinu od strane upravitelja župe dr. Damianusa Nützla. Godine ranog djetinjstva proveo je u Petrovaradinu, a sa osam godina, 1809. je stupio u Theresianum – akademiju za upravna i vojna zvanja u Beču, gdje su se školovali sinovi plemića i velikaša. Tijekom deset godina školovanja osim interesa za vojničke vještine, pokazao je zanimanje za zemljopis, povijest, govorništvo i jezike. Bio je jedan od najboljih pitomaca Theresianuma. Završivši Akademiju, 1819. u ožujku je stupio u Treću konjaničku pukovniju u Galaciji kao potporučnik. Isticao se kao izvrstan strijelac, jahač i mačevalac, a krasile su ga okretnost i odlučnost. Bio je uslužan, blag, pravedan, šaljiv, vesele naravi. Bavio se i pjesništvom. U trenucima bolesti, u cvijetu mladosti, spjevao je svoje najbolje pjesme na njemačkom jeziku, koje su objavljene 1825. u Zagrebu pod nazivom »Eine stunde der Erinnerung« (Trenutak uspomene).

SLOM REVOLUCIJE: Vojnička i politička karijera Josipa Jelačića gradacijski je išla uzlaznom putanjom, da bi kulminirala u revoluciji 1848./49., tzv. »proljeću naroda« koje je zahvatilo veći dio Europe. Nakon početka službovanja, svibnja 1825. dobio je sljedeće unapređenje i imenovanje natporučnikom, zatim potkapetanom Treće graničarske pukovnije u Ogulinu i zapovjednikom 7. satnije u Drežniku, a 1831. imenovan je kapetanom. Na tom je položaju proveo četiri godine u Italiji (1831.-35.) sa pukovnijom, a zatim u Ogulinu dvije godine. Postao je zatim major 48. pješačke pukovnije 1837. i proveo iduće četiri godine obilazeći Dalmaciju, Crnu Goru i Hercegovinu. Nakon uspješno obavljenih dužnosti bio je imenovan potpukovnikom Prve banske pukovnije u Glini travnja 1841. U predvečerje revolucionarnih borbi 1848., imenovan je 23. ožujka te godine od strane cara Ferdinanda Habzburškog generalom i banom Hrvatske, zapovjednikom Prve i Druge banske graničarske pukovnije. 

Na trgu sv. Katarine u Zagrebu 5. lipnja 1848. ban Jelačić je svečano ustoličen. Zakleo se pred raspelom i dvije svijeće, pred patrijarhom Srpske pravoslavne crkve Josipom Rajačićem. Kao časnik Monarhije i Bečkog dvora, a u ime hrvatskih nacionalnih i narodnih interesa, kao i u ime interesa ostalih Slavena, diljem Slavonije, Vojvodine i Mađarske borio se hrabro i odlučno protiv mađarske revolucije, predvođene Kosutom, s promjenljivom ratnom srećom i uspjehom. Slom revolucije 1849. i iduće desetljeće, kao i nastupajući Bahov apsolutizam, iznevjerili su očekivanja slavenskih naroda, a donekle fizički i duhovno slomile banovu ličnost.

RAZOČARANJE: Tijekom četrdesetih godina XIX. stoljeća, Josip Jelačić se napose angažirao kao djelatnik hrvatske kulture i član hrvatskih gospodarskih, književnih i muzičkih društava. Prijateljevao je s predstavnicima hrvatskog narodnog preporoda – Ilirskog pokreta i s mnogim intelektualcima i hrvatskim domoljubima. Sam je govorio i pisao više jezika. Osim materinjeg hrvatskog znao je i njemački, mađarski, francuski, a dosta i talijanski i latinski jezik. Svoju hrabrost i vojničko umijeće više je puta dokazao vojujući protiv turskih krajišnika u graničnim sukobima u bosanskoj Posavini i šire, napose 1845. i 1846. S nekim turskim krajišnicima je prijateljevao (Mahmud beg Bašić iz Bihaća).

Jelačić je bio tijekom života osjetljiva zdravlja. Više je godina patio od bolesti grla, a u poznoj životnoj dobi i od bolova u želucu, grčeva, nesanice, paralize, živčanog i donekle duševnog rastrojstva. Liječio se po čitavoj Europi, od Londona, Pariza i Ostendea do Beča i Zagreba. Interesantna je njegova izjava: »Ja sam zdrav, imam potpunu snagu tijela, a opet umirem. Austrija kojoj sam vjerovao, me je ubila!« 

Ban je umro okrijepljen utjehom svetih sakramenata u noći između 19. i 20. svibnja 1859. u Zagrebu, okružen svojim najmilijima, na čelu sa suprugom, banicom Sofijom i bratom Antunom. Svečan, dirljiv sprovod obavljen je 26. svibnja uz prisustvo nadbiskupa Haulika i dva hrvatska grofa Erdödya i Draškovića. Na glavnom zagrebačkom trgu postavljen mu je spomenik potkraj 1866., djelo Antona Dominika Frenkorna. Za komunističkog režima 1947. vandalski je bio srušen i uklonjen, a 1991. ponovno obnovljen i vraćen na staro mjesto. Banovo imanje Novi Dvori nalazi se u Zaprešiću.

Josip Jelačić, hrvatski ban, bio je jedna od najznačajnijih ličnosti hrvatske povijesti. Hrvat, Ilirac, Narodnjak, koji je znao interese Habzburške dinastije spojiti sa interesima slavenstva. Među hrvatskim pukom je bio napose omiljen, zbog svog domoljublja i poštivanja svega narodnog, a osobito među seljaštvom zbog njegova proglasa o ukidanju kmetstva. Već u XIX. stoljeću narod je spoznao i osjetio njegovu povijesnu veličinu.

g