Arhiv tekstova

Kako policija može obavljati svoju dužnost ako ne razumije potrebe lokalne zajednice? Mogu li policajci na terenu korektno raditi svoj posao, ako ne razumiju jezik sredine? Ima li i može li imati određena manjinska skupina povjerenja u policiju, ako je policija odraz društva, a društvo prepuno stereotipa?

Ovo su samo neka od pitanja koja su razmatrana na okruglome stolu koji je na Paliću organizirala Misija OESS-a u Beogradu, u petak 13. listopada. Uvodničari u raspravu bili su Želimir Kešetović, profesor Fakulteta za bezbednost iz Beograda i Dubravka Valić-Nedeljković iz Novosadske novinarske škole, a sudinoci su bili predstavnici različitih manjinskih skupina – predstavnici nacionalnih zajednica, manjinskih i lokalnih medija, nevladinog sektora, institucija koje se bave socijalnim zbrinjavanjem ugroženih, Općine Subotica, te, naravno, predstavnici subotičke policije.

Hrvatsko nacionalno vijeće predstavljali su zamjenik predsjednika Izvršnog odbora HNV-a Zvonimir Perušić i elektor sa Elektorske skupštine za HNV i vijećnik SO Subotica, inače bivši policajac, Petar Balažević. U ulozi domaćina, Općine Subotica, na početku okruglog stola nazočni su bili zamjenik predsjednika Općine Petar Kuntić i potpredsjednik SO Subotica Nemanja Simović.

IDEALNI I REALNI CILJEVI: Predavači su na samome početku definirali šest osnovnih nositelja različitosti, i to: nacionalnu i etničku pripadnost, vjeroispovijest, spol, godište, seksualno opredjeljenje i fizičke i mentalne nedostatke. To su kriteriji po kojima se u svijesti širokog sloja svakoga društva, pa i srbijanskoga, ljudi dijele i spram kojih se grade stereotipi. U takvim uvjetima za očekivati bi bilo da se svi državni organi, među kojima i policija, prema svim strukturama društva odnose ravnopravno, poštujući isključivo zakone i eliminirajući stereotipe. No, je li to moguće? Je li moguće uopće, a ne samo u Srbiji, koja je tek izašla iz ratova i koja se polako i teško oporavlja od kolektivnih trauma?

Profesor Kešetović iznosi primjer Engleske, visoko razvijene demokratske zemlje, u kojoj policijski teoretičari čak i ne postavljaju idealne ciljeve, nego samo realne, i gdje se čak ni na policijskim akademijama ne inzistira na tome da svaki policajac ponaosob ima izgrađen tolerantan stav o svakoj manjinskoj skupini, nego da se striktno drži zakona.

Zanimljivi su podaci koje je Želimir Kešetović iznio. Iako postoji stereotip da je Srbija država Srba, od ukupno 7,5 milijuna stanovnika čak 1,3 milijuna nisu Srbi. Više od 2,6 milijuna nisu pravoslavni. Čak 3,5 milijuna nisu isključivo heteroseksualni. Osamsto tisuća stanovnika ove države imaju određeni stupanj invaliditeta. Kada bi se sve ove brojke zbrojile, ispalo bi da ima više »faličnih« nego što uopće ima građana u Srbiji. Ovo je, dakako, samo teorija izvedena na suvremenim metodama istraživanja primijenjenim na Srbiju, ali je značajan pokazatelj kako stereotipi mogu biti pogrešni i opasni.

CENTRALIZACIJA POLICIJE: Dubravka Valić-Nedeljković skreće pozornost kako, također po istraživanjima, građani Srbije čak jednu trećinu svoga vremena provode uz medije, što znači da se upravo preko medija formira politička i druga svijest ljudi, te je zbog toga ogromna uloga medija u razbijanju stereotipa.

E, u tako opterećenim uvjetima građani očekuju od policije da djeluje nepristrano, profesionalno i strogo po zakonu. Je li to moguće? Idealno svakako nije moguće, ali se tome mora težiti.

Zanimljivo je bilo svjedočenje Petra Balaževića, koji je sa završenom Višom školom unutarnjih poslova i s pozicije pomoćnika komandira policijske postaje, 1994. godine napustio policiju:

»Problem je u centralizaciji koja je provedena u policiji«, rekao je Balažević. »Nekad, recimo, poznavanje jezika sredine nije bio problem za policiju, jer su se za policajce regrutirali ljudi iz lokalnih sredina, koji su se koristili dvojezično. Ja, recimo, govorim srpskim, hrvatskim i mađarskim jezikom, kao i bunjevačkim dijalektom i za mene i za moje kolege u ono vrijeme nije bio problem raditi u bilo kojem dijelu ove sredine. U međuvremenu, devedesetih godina prošloga stoljeća, međutim, u policiju su došli ljudi iz drugih sredina, Srbi, od kojih je teško očekivati da savladaju jezike lokalne sredine ili jedan ovdašnji dijalekt. Sistemski nisu riješene stvari u policiji. Pođimo od Ustava koji se upravo donosi u Srbiji. Sjetimo se samo, kako je zbog odrednice Ustava Republike Hrvatske, da je Republika Hrvatska država hrvatskoga naroda i ostalih građana, izbio rat sa orgromnim posljedicama, a mi sada usvajamo Ustav Republike Srbije koji ovu državu definira kao državu srpskoga naroda i ostalih građana. Srbija još uvijek nije postala građansko društvo i dok se to ne dogodi, puno toga se neće promijeniti.«

NACIONALNA STRUKTURA U POLICIJI: Zvonimir Perušić je istaknuo kako je srbijansko društvo prepuno stereotipima prema manjinskim skupinama, ali da i određene manjinske skupine gaje stereotip, recimo, prema policiji.

»Sve ono što se događalo devedesetih godina dovelo je do toga da su pripadnici manjinskih zajednica, mislim tu u prvom redu na Hrvate, izgubili povjerenje u policiju«, rekao je Perušić. »To stanje nije se bitno promijenilo ni do danas, tako da pripadnici hrvatske zajednice još uvijek policiju ne smatraju svojom, u pravome smislu. Jako je potrebno u ovoj fazi razvoja demokratskih institucija graditi međusobno povjerenje i tu je velika odgovornost, kako na državnim, tako i na manjinskim institucijama. Mi nikad nismo upoznali podatke o nacionalnoj strukturi u policiji, ali u hrvatskoj manjinskoj javnosti postoji svijest da u policiji nema Hrvata. Možda ih i ima, ali mi o tome ne znamo ništa. U svakom slučaju bilo bi puno bolje kada bi pripadnici nacionalnih manjina bili razmjerno zastupljeni u svim državnim institucijama, pa i u policiji. To bi bio početak uspostavljanja pravoga i iskrenog povjerenja između institucije i građana.«

Zvonimir Perušić je skrenuo pozornost i na incidente s protuhrvatskim predznakom, kojih je u razdoblju od kraja 2003. do danas u Vojvodini bilo preko 40 registriranih, a od kojih ogromna većina nikada nije policijski i sudski razriješena. »To nikako nije pridonijelo razvoju povjerenja i bilo bi od iznimne važnosti kada bi policija razotkrila počinitelje i pozadinu tih incidenata, jer bi to bio put da se povjerenje uspostavi.«

PROFESIONALIZAM, A NE PRI-PADNOST: Svoje viđenje iznio je i predstavnik policije, načelnik Policijske uprave Subotica Vojin Kojić. On smatra da je osnovni problem taj što javnost nije dovoljno upoznata s radom policije, te da policiji nedostaje dobar PR.

»Često se poteže pitanje nacionalne strukture zaposlenih u policiji, a zaboravlja se da su u policiji, i među pozornicima i u menadžmentu zaposleni profesionalci«, rekao je Kojić. »Ne mogu zamisliti da netko u policiji radi tako da ga vode stereotipi a ne profesionalizam. Teško je od ljudi tražiti da se nacionalno izjasne, ali mogu reći da u Policijskoj upravi Subotica ima pripadnika čak 16 nacionalnih zajednica. Evo i danas ovdje, sa mnom su Zoran Bašić Palković, koji je Bunjevac, i Janoš Čik, Mađar, obojica na visokim dužnostima u policiji. U dežurnoj službi, dakle pri telefonu 92, uvijek u svakoj smjeni ima nekog tko govori oba jezika, i srpski i mađarski, jer računam da i Hrvati razumiju srpski jezik. Trudimo se također, da u onim sredinama u kojima pretežito živi mađarski živalj, imati policajca Mađara.«

Što se incidenata tiče, Kojić je stava da incidenti s međunacionalnim predznakom nisu kategorija koju poznaje zakon.

»Postoje samo prekršaji i kaznena djela, ne i incidenti na nacionalnoj osnovi. To je novinarska, ili možda neka druga formulacija, ali zakon takvo nešto ne poznaje i policija se trudi raditi svoj posao, bez obzira o kakvom je incidentu riječ.«

Na okruglom stolu iznesen je i veći broj primjera, koji govore u prilog tomu da se između policije i manjinskih skupina (ne samo nacionalnih) mora pojačati interakcija, kako bi se utjecaj stereotipa na rad državnih organa postupno smanjivao.

Na samom koncu, uvodničar Želimir Kešetović izrazio je razočaranje time što su predstavnici Općine Subotica Petar Kuntić i Nemanja Simović okrugli stol napustili nakon prvoga dijela i nisu sudjelovali u raspravi, budući da bi i njihova iskustva sasvim sigurno mogla biti dragocjena.

T. P.