Arhiv tekstova

Mnoga su mjesta jedinstvena i neponovljiva, mnogi gradovi po nečemu čuveni. Gradić Blagaj proslavilo je jedno od najljepših i najvećih krških vrela – izvor Bune. 

Rijeci Buni sudbina je namijenila obilje vode, raznovrsnost biljnog i životinjskoga svijeta, a na njezine obale naselila je ponosne ljude pune zavodljivih priča. 

ZALOMKA: Zalomka se zapravo zove Kolješka rijeka. Valja raspetljati ovu zavrzlamu. U dobu kiša Zalomka ne može cijela utonuti u ponor Biograd i nestati u dubini podveleških brda. Željni električne energije Hercegovci su šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća izgradili zaštitni nasip iza ponora Vranjača te tako prisilili još neke rječice da ne uteknu u dubine već su njihove vode zadržali u akumulaciji hidroelektrane Dabar. Vodu su zadržali, dabrove otjerali. 

Možda se negdje u dubini planina u podzemni tok Zalomke ulijeva još pokoja rijeka i održava razinu Bune cijele godine. A možda i nije tako. Možda prirodni izvori pune podzemno jezero pa voda Zalomke oplemenjena krškim mineralima i osnažena tim drugim izvorima izbija pored Blagaja uz gotovo zaglušujući huk.

VODENIČAR ANDRIJA: Vodeničara Andriju na Bunu je doveo u turska vremena nevesinjski beg kojem su dosadile hirovite nevesinjske rječice-ponornice, koje su više puta u godini ostajale bez vode. Bunjevci, stanovnici Blagaja i okolnih sela, protivili su se begovoj namjeri da na Buni gradi vodenice, no begu i njegovim askerima nisu mogli ništa. Zato su ignorirali kmeta Andriju. Premda su mljeli u njegovoj vodenici, s njim nisu trgovali – nisu ga ni dirali ni prihvatili. 

Iskusni je mlinar vrijeme provodio u vodenici sa ženom i djecom. No, kako su jeli samo ulovljene ribe i proizvode od brašna, zaprijetila im je bolest. Kako mu ne bi pobjegao, beg je Andrijinog najstarijeg sina Lazara uzeo za čobana. Zaprijetio je da će ubiti Lazara bude li ga potkradao. Naime, Lazar je i ranije potkradao bega uzimajući svakoga tjedna po ovcu – selidba Andrije u vodenicu na Buni samo je dio kazne, mrcvarenja. 

Andrija je svakoga dana razmišljao o bijegu i posljedicama koje bi bijeg iz ovoga zemaljskoga raja imao za sina Lazara. Satima je sjedio na vrelu Bune, gledao pastve kako uskaču u vrelo i čudio se kako to da se Buna nikad ne zamuti – sve se rijeke zamute makar jedan dan u godini, jedino je Buna uvijek modričasta, bistra i hladna. Razmišljao je o starom zavičaju, o Zalomki i drugim nevesinjskim rijekama i zaključio da bi dolazak na Bunu svima na svijetu bila nagrada, a njemu je život uz Bunu kazna. 

Jednog mu je dana sinulo da je vrelo Bune nastavak ponora Zalomke. Supruga je bila sumnjičava prema tom zaključku premda joj je Andrija pokazao u vrelu Bune dresku, istu onakvu kakva raste u Zalomki, samo dužu. Možda bi, ako Lazar ubaci ovcu u ponor, izronila u Blagaju, mislio je Andrija. 

I nekoliko dana prije Đurđeva, kada se nosio ušur u Nevesinje, Andrija je pohitao do bega da tobože utanači sve oko karavane konja koja će donijeti brašno u Nevesinje. Usput se dogovorio s Lazarom da uvečer ubaci zaklanu ovcu u Biograd, ponor Zalomke. I zbilja, ujutro je u vrelu Bune izronila zaklana ovca. Nakon dvije godine Andrija i njegova supruga i djeca okusili su meso. I od tog Đurđeva Andrija je desetak godina svake druge nedjelje izvlačio ovcu iz vrela Bune. No, kad je na Badnjak čekao ovcu i ovna, Andrija nije slutio zlo. Pošiljka je kasnila, a nakon dosta vremena vrelo Bune izbacilo je obezglavljeni leš sina Lazara.

DIV BUNJO: Bunjo ili Buno bio je div sa tri glave. Imao je glavu orla, vuka i glavu čovjeka. Živio je sa još 72 diva, s kojima je mogao razgovarati samo sultan Sulejman. Jednoga su se dana divovi pobunili i Sulejman naredi da ih zatoči u bačvu i baci u Blagajsko jezero. Nitko ne zna koliko su proveli u tom buretu, zna se da ih je oslobodila Venera. Isušila je jezero, povukla sa sobom sva sela i na dnu isušenoga jezera ostavila bačvu. Znatiželjni su ljudi nakon ovog čuda otvorili bačvu i gorostasi su pobjegli u bijeli svijet. Samo se Buno ili Bunjo sakrio u golemu pećinu iz koje je počela sukljati bistra voda, Bunina rijeka. Da bi umilostivili Bunu i da ovaj izvor nikad ne presahne, Bunjevci mu svake godine žrtvuju jednu djevojku. Dakako, dok se ne pojavi junak, koji će Bunjevce osloboditi toga zla. 

IZVOR BUNE: Izvor Bune jedan je od najvećih izvora u Europi. U jednoj sekundi proteče kroz grotlo pećine približno 36.000 litara vode. Izvor Bune zapravo je pećina ispod stijene visoke približno 200 metara na vrhu koje se gnijezde orlovi. Pećina iz koje izvire Buna još nije do kraja istražena. Zna se da je jezero duboko 92 metra i da je pliće u dijelovima udaljenijim od ulaza u pećinu. 

Pećina ima dva kanala – sjeverni i južni. Sjeverni kanal nastaje približno 200 metara od ulaza u pećinu i voda je u njemu duboka između 72 i 80 metra. Južni je kanal istražen nekih 600 metara i osobito je interesantan speleolozima i roniocima. 

Pokraj izvora sagrađena je tekija, kuća za derviše. U njoj i danas muslimanski mislioci meditiraju i slave Boga na svoj način. 

PRITOKE: Izuzev Bunice, sve su pritoke rijeke Bune hirovite – lako presuše. Presuše tako da ne teku desetljećima, a onda, govore stanovnici, nagrunu silne vode koje nose pred sobom sve ne dijeleći ljude, kao i ostale nedaće, na vjernike i nevjernike, na zle i dobre, pa se u ta, budimo iskreni, suha korita ne može pouzdati ni prav ni kriv, ni grešnik ni svetac. Bunica je jedina pritoka rijeke Bune, koja cijele godine ima vode u koritu. Vrelo Bunice se nalazi 6 km od vrela Bune i pravi je biser, no zasjenio ga je izvor rijeke Bune. Tko se odvaži prošetati do vrela Bunice neće ostati razočaran. Vode rijeke Bunice pune su magnezija i privlače na pojila i sitnu i krupnu divljač, koje, rekoše stanovnici, oduvijek ima u obilju. Na ušću Bunice u Bunu nalazi se odličan restoran, a jesti se može i na otočiću oko kojeg se miješaju vode Bune i Bunice. 

Rijeka Buna je bogata mekousnom bunskom pastrvom i potočnom pastrvom, ugorom i jeguljom te šaranom, a u novije je vrijeme poribljena kalifornijskom pastrvom.

IME: U blizini izvora Bune Rimljani su podignuli naselje Bona, no malo je vjerojatno da tu i ranije nisu obitavale ljudske skupine. Ako s latinskog prevedemo riječ bona, dobit ćemo riječ dobro, pozitivno, i to će naselje, koje se u povijesnim vrelima spominje još u Augustovo doba, kada ga pohrvatimo dobiti naziv Blagaj, koji označava (blagom) vrijednosti cijele regije. 

U srednjem vijeku Blagaj je bio stolni grad humskih vojvoda Vukčića-Kosača, bosanskih plemića koji su dobili naslov hercega po kojima Hercegovina i nosi ime. Stjepangrad je dobio ime po hercegu Stjepanu, gospodar Huma. Premda istraživanja Stjepangrada nisu dovršena može se naslutiti da su u na temeljima ilirske utvrde grad izgradili Rimljani, učvrstili Vukčići-Kosače, a u današnjem obliku dogradili Osmanlije. 

KOSORSKA ĆUPRIJA: Kosorsku ćupriju su trećem stoljeću sagradili Rimljani. Njeni kameni lukovi privlačili su pozornost slikara i putopisaca. To remek-djelo rimske arhitekture srušili su pri povlačenju u siječnju 1945. godine Nijemci.

POLJE: Topla mediteranska klima, obilje vode te zaštita od udara vjetrova omogućili su stanovnicima obala rijeke Bune, koje god da su vjere, podrijetla i na kakvom god da su stupnju tehnološkoga razvitka, obilje plodova. Na terasama i na poljima u polju rijeke Bune danas rastu smokve, narovi, vinova loza, kivi, mandarine i šipurak. Uz dakako, žitarice, povrće te jabuke i drugo voće karakteristično za Bosnu i Hercegovinu. 

Na desnoj obali rijeke Bune, kad već napusti područje Blagaja i poteče prema selu Buna, niknulo je mnogo vikendica. Gradnja je počela sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Danas su obale Bune načičkane različitim građevinskim zdanjima. Ima malih vikendica, zapravo, zidanih zgradica s nekoliko malih prostorija, no velikoga vrta i voćnjaka, do vikendica tajkunske arhitekture. Na suprotnoj, ruralnoj strani rijeke Bune, u kamenim kućama, koje nalikuju na kuće na mediteranskim otocima, žive seljaci. Kuće su im pokrivene kamenim pločama, bunama. Žive od vode i svojih ruku – love ribu i riječne rakove, divljač koja dolazi da se napije bistre vode, koje i sami lokalni stanovnici piju, navodnjavaju povrtnjake i vinograde. 

Nasuprot njima, u golemom kraškom polju koje se od Blagaja proteže prema Mostaru, i to onom dijelu Mostara na kojem je aerodrom, nalaze se plantaže vinograda i nasadi voćnjaka te nizovi plastenika. Pašnjaci i livade pretvaraju se u nasade novih voćnjaka te oranice. Prodajemo u Mostaru i u Hrvatskoj. Turistima, rekoše seljaci.

OPROST OD GRIJEHA: Ljudi naviru na vrelo Bune. Hodočaste kao da se tu dobije oprost od nekog grijeha skrivenog i od svećenika, popa i hodže te najmilijih. Umjesto pričesti, kupi se kruh (jedna šnita deset feninga) u ribljim restoranima i u malim se komadićima dobacuje patkama, koje, navikle na grešnike, pojure prema svakom tko sjedi u restoranu i primi kruh u ruke. 

RESTORANI: Lijevu stranu tek izašle Bune ukrotili su restorani. Osim ribljih specijaliteta (izdvojio bih i preporučio egzotična jela od jegulja) za male se novce može pojesti ukusna begova čorba. Pivo se hladi u posebno izgrađenim bazenima i ono, a i vino, poprimi ubrzo potrebnu količinu hladnoće da prija i nepcu i želucu, i svecu i grešniku.                                              g