Arhiv tekstova

»Marko Kljajić – pjesnik?«, bila je prva misao koja mi je prošla kroz glavu kad sam se prvi puta, prije nekoliko godina, susreo sa knjigom na čijim je koricama bilo ispisano njegovo ime, a na njezinim se stranicama zalepršali stihovi koji su me ne samo iznenadili, nego i pomalo uplašili. Što ću otkriti u poeziji koju je pisao čovjek za koga sam uvijek mislio da je prozaik, propovjednik, istražitelj i kroničar? No, već nakon nekoliko pročitanih pjesama, upoznao sam meni do tada nepoznatu stranu Marka Kljajića i ta me je spoznaja dovela do posve drukčijeg promišljanja o svećeničkom pozivu.

Ovih je dana iz tiska izašla Markova knjiga poezije, pod nazivom »Jesenja snoviđenja«. U njoj je pjesnik sabrao bezmalo stotinu pjesama koje su nastajale kroz dugi niz godina, u različitim mjestima i pod raznim okolnostima, ali čak i površni čitatelj lako će prepoznati tri teme, tri  senzibiliteta kojima je bio zaokupljen pjesnik dok ih je pisao. Pjesnička i svećenička samoća, koja je zasigurno najveća nepoznanica za prosječnog čovjeka, u Markovim je pjesmama opjevana do krika (Tišina urliče, vije / u mojoj duši, u srcu hladno mi je / u grudima guši), ili, pak, do granica univerzuma (dok živim u samoći i sa sobom sam / šaljući misli u svijet gdje me više nema). Vjerujem da je baš pjesnikova samoća iznjedrila prekrasne stihove o Domovini (Hrvatska moja / ranjiva svetica / koju svjetlost uz put tek / prema nebu Suncem zaogrće), o kojoj on pjeva s ljubavlju i zebnjom (Hrvatska moja to je zov pastira / nad zalutalim stadom). Tu je Marko onaj koga dobro poznamo iz slučajnih susreta, iz propovijedi, iz kronika koje je napisao, iz jasno i glasno izrečenog stajališta glede osjećaja koje ima prema svom rodu. A onda, nakon bure koju ovi prekrasni stihovi moraju izazvati kod svakog čovjeka koji ih dušom prima, dolazimo do treće, nadasve nježne dimenzije Markova pjesničkoga opusa, a ona bi se mogla nazvati hotimičnim susretanjem snova. Stihovi su to posvećeni Sokolinama, Duboševici, Osijeku, Petrovaradinu, dragim ljudima koje je ondje susretao i s njima živio, zatečen u stanju ni sna, ni zbilje, ali je uspio uhvatiti svaki trenutak, poput Božića 1991. godine: Marijo draga, Isusova mati / da mi nije ovako, ne bih mogao znati / da je i Tebi bilo tako. Ipak, najveće oduševljenje dolazi s pjesmama koje bismo mogli ubrojiti u ljubavne ili, prije bih rekao, romantične. Zašto nam se prije ne sretoše oči / dok ništa niste imali i nešto još mogao sam dati?! pjeva Marko otkrivajući neke mladalačke osjećaje (svoje ili tuđe, nije ni važno – opisi su prelijepi!), pa možda i (ne)dosanjane slutnje (A još kad me pogledom dodirnu / bjelina tvog tijela snježna / uzavre u meni krvca vrela / od putene strasti žara). Zaintrigirani ste, ne? Ne, neću više prepisivati stihove, jer mi to sugerira i pjesnik u jednoj od pjesama (Traži me i naći ćeš sebe u svakom stihu), ali svakako nemojte propustiti sa tananom pozornošću pročitati ove romantične pjesme, osobito vi mlađi čitatelji. I, pokušajte poneki stih upamtiti. Mogao vam biti od koristi u odsudnom trenutku.

Završit ću ovaj kratki prikaz jednom pjesmom u kojoj su, čini mi se, sublimirana sva tri pjesnikova senzibiliteta. Ako ste spremni za prihvaćanje novih spoznaja i imate duha, pozorno pročitajte ovu pjesmu, a onda se brzo javite Marku Kljajiću i rezervirajte barem jedan primjerak knjige. Kome god je budete poklonili, taj će vas još više cijeniti, budući je ova knjiga prebogata plemenitim mislima. Toplo ju preporučam za svakodnevno čitanje.

Vladimir Bošnjak