Arhiv tekstova

Kriza u Sovjetskom savezu potaknula je promjene u komunističkoj partiji. Na mjesto njezina vođe došao je 1985. godine Mihail Gorbačov. Svjestan gospodarskih problema SSSR-a, pokrenuo je niz mjera kojima je pokušao stabilizirati zemlju. Ali, to je bio neostvariv zadatak.

Prva otežavajuća okolnost bila je promjena politike SAD-a prema SSSR-u. U SAD-u je 1980. godine za predsjednika izabran Ronald Reagan, tvrdi antikomunist koji je SSSR nazivao »carstvom zla«. 

SOVJETSKI VIJETNAM: SAD je počeo pomagati antikomunističke snage u Afganistanu i Srednjoj Americi šaljući im veliku pomoć u novcu, vojnoj opremi, obavještajnim podacima i vojnim savjetnicima. Druga otegotna okolnost Gorbačovu bilo je stanje u gospodarstvu. Sovjetsko je gospodarstvo bilo iscrpljeno utrkom u naoružanju. Građanima SSSR-a nedostajale su osnovne životne potrepštine.

GLASNOST: Gorbačov je pokrenuo perestrojku – obnovu gospodarstva, ali ona nije dala željene rezultate. Započeo je i politiku glasnosti – otvorenosti. Prvi put se u sovjetskim novinama mogla pročitati kritika Komunističke partije i njezina upravljanja zemljom. Ali, glasnost je Komunističkoj partiji donijela i neželjene posljedice. Ljudi su počeli kritizirati sam komunistički sustav, zahtijevati više demokratskih sloboda i bolje uvjete života. Baltičke zemlje zahtijevale su samostalnost.

KRAH: Gorbačov je posebice zaslužan za popuštanje napetosti u svijetu. Svjestan da ne može pratiti utrku u naoružanju, potaknuo je pregovore sa SAD-om kako bi se uklonila nuklearna prijetnja. Početkom 1989. godine sovjetska se vojska, nakon velikih gubitaka, povukla iz Afganistana. Hladni je rat ustupao mjesto međusobnom razumijevanju i poštovanju dviju velikih sila. 

Prema komunističkim zemljama istočne i srednje Europe Gorbačov je vodio umjereniju politiku od svojih prethodnika. Podržavao je zahtjeve građana tih zemalja za demokratizacijom. Međutim, i te su se promjene nepovoljno odražavale na Komunističku partiju i na Sovjetski Savez. Zahtjevi za samostalnošću sovjetskih republika bili su sve jači. U kolovozu 1991. godine protivnici reformi pokušali su izvesti državni udar i svrgnuti Gorbačova i reformiste s vlasti, ali nisu uspjeli. Tako su Litva, Latvija i Estonija objavile neovisnost. Slijedile su ih Ukrajina i Bjelorusija. Predsjednik Rusije Boris Jeljcin, zajedno s predsjednicima Ukrajine i Bjelorusije, objavio je 8. prosinca 1991. godine da je Savez sovjetskih socijalističkih republika prestao postojati. Njegovo je mjesto zauzela Zajednica Neovisnih Država. 

SLOM KOMUNISTIČKIH REŽIMA: U komunističkim zemljama istočne i srednje Europe jačaju zahtjevi za višestranačkom demokracijom, tržišnim gospodarstvom i odlaskom sovjetske vojske. U Poljskoj je radnički sindikat Solidarnost zahtijevao demokratske promjene. Poljski je parlament to prihvatio i raspisao djelomične demokratske izbore, prve u 40 godina postojanja komunističkog bloka. Poljski su primjer slijedile i ostale komunističke zemlje.

Tijekom 1989. godine komunističke su partije izgubile vlast u svim zemljama istočne i srednje Europe. U Rumunjskoj je diktator Nicolae Ceausescu pokušao vojskom i policijom slomiti zahtjeve za promjenama, ali nije uspio. U nepuna dva tjedna Rumunji su srušili njegov režim, a Ceausescu i njegova supruga osuđeni su pred prijekim sudom na smrtnu kaznu i strijeljani. 

Najrječitiji simbol promjena bilo je rušenje Berlinskog zida. Taj simbol hladnog rata su zajednički srušili građani Istočne i Zapadne Njemačke. Rušenje Berlinskog zida i slom komunističkog sustava potak-nuo je i ponovno ujedinjenje Njemačke.

g