Arhiv tekstova

Čini se da su mnoge stvari, koje bi trebale biti jasne, nejasne i da se nejasne lažno prikazuju kao jasne. Dijelim jedno razmišljanje koje sam sabrao na ovu stranicu iz raznih konstatacija mentaliteta našega čovjeka. Ponajprije je postavljeno kao izazov kršćanima koji trebaju odgovoriti na encikliku Benedikta XVI. »Bog je ljubav«, kada Papa kaže: »A mi smo joj povjerovali«. Zar doista? 

Zemlja je naš jedini zavičaj. Samo na njoj možemo preživjeti, samo na njoj se odvijaju sudbine ljudskog roda i uz nju smo svi vezani, bez razlike. U usporedbi s velikim nebeskim tijelima svemira, Zemlja je tek malen, sitan trunak. Na toj sitnoj kugli i usred svemira, kojemu ne poznajemo početak ni kraj, odvija se sudbina ljudskog roda. Svi smo mi na Zemlji u istoj situaciji. Pravimo se kao da nam je nepoznat Gospodar Zemlje, nepoznat nam je onaj koji nas je tu stavio da živimo i koji nas s te Zemlje uzima i »presađuje« u neki drugi svijet. Tobože kao da nam je nepoznata ruka koja nad nama bdije, lice koje nas promatra i oči koje ne mogu shvatiti da tako malo volimo jedni druge. A svi trebamo jedni druge. 

RAZLIKE U NAŠEM ŽIVOTU: Ma kakve boje kože bili, naobrazbe ili životne dobi na kojem god dijelu Zemlje i s kojim god mentalitetima, religijama i navikama bili, kakve god bile naše želje i čežnje i naši načini života ­opet smo jedno. Svi smo ovdje »patnici«, nepoznati sebi i drugima i čini nam se kao da ovamo dolazimo nepoznati i odlazimo u nepoznato. Stoga je ispravan jedan jedini stav prema čovjeku - biti s njime solidaran, voljeti ga, tješiti ga, hrabriti ga i imati sućut prema njemu. No, među nama ipak je drugačije, čak suprotno. U globalnoj podjeli čovječanstva jedni su bogati, a drugi siromašni, jedni su neuki, bez naobrazbe, a drugi s visokim stručnim diplomama. Jedni imaju plodno tlo na kojem žive, a drugi jedva što izvuku iz kamena i pustinje. Jedni uživaju u bistrim izvorskim vodama, a drugi čeznu za kapljicom i gutljajem pitke vode. Nije bolje ni u osobnim mikroodnosima. Jedni imaju bogatu kuću, nekoliko automobila, veliku zaradu, skupo se odijevaju i ne oskudijevaju u hrani, a već njihovi susjedi nemaju nijedan auto, žive u jednoj sobici kao sardine u kutiji, imaju puno djece, gladni su i žedni, prepuni čežnje da si barem jednom mogu kupiti ono što žele. Jedan je bogat i dobro uhranjen, a drugi, tu u njegovoj blizini, mršav, kost i koža, jedva veže kraj s krajem. Jedni su trijez-ni, dobri i čestiti ljudi - drugi su alkoholičari, drogirani, neshvaćeni i sami. Velike su razlike u našem životu. Teško nam je shvatiti da smo mi jedan drugome sudbina. Dokle god ima siromašnih na Zemlji, bogataš ne može mirno uživati svoje bogatstvo. Dokle god postoji lopov i kradljivac, ne može pošten čovjek biti siguran, ne mogu djeca bezbrižno ići u školu i ne može društvo biti zadovoljno. Dokle god na tržištu vlada pravo jačega, ne mogu mali poduzetnici biti zadovoljni, moraju strahovati da će biti pregaženi i izbačeni iz poslovnog života od jakih, bezobzirnih i nepoštenih konkurenata. Ako je tko bolestan, onda ni zdravi ne mogu biti mirni jer znaju da će prije ili kasnije biti u sličnom položaju. Ako postoji smrt, ako postoje nepravedna ubojstva, krađe i grabeži, onda nitko od nas ne može biti miran i siguran. 

BITI, ŽIVJETI, A NE SAMO GOVORITI: Tek kad svi počnemo dijeliti sudbinu jedni s drugima, kada budemo tražili i molili da svi postanemo pošteni i čestiti, kad se budemo trsili da zajedno plačemo i veselimo se - tada će među nama biti dobro. No, upravo to je prob­lem – nikom se u tom smjeru ne žuri. Izvještaj o razvoju ljudskog roda danas, kojeg su izdali Ujedinjeni narodi, kaže da je u posljednjih petnaest godina stotinu država postalo siromašnijima i da čak milijarda i šest stotina milijuna ljudi ima manji prihod. Neuravnoteženost gospodarskih odnosa između najbogatijih i najsiromašnijih država se više nego udvostručila. Tako se odnos najbogatijih prema naj­siromašnijima u posljednjih petnaest godina od trideset prema jedan, povećao na šezdeset prema jedan. Istodobno, u bogatim državama raste nesigurnost, sve je veća nezaposlenost i sve veći razdor između siro­maštva i bogatstva. Tako raste i nezadovoljstvo. Pogotovo što animiranje tržišta i njegovo globaliziranje olakšavaju krađu, nezakonito oduzimanje i profiterstvo. U tom globalnom tržištu teško se može uočiti tko je u prednosti, a tko u lošijem položaju. Čudno da ova situacija ne potiče ljude da budu razumniji i da pokušaju nešto promijeniti da se život humanizira. Događa se upravo suprotno. Na Zapadu je sve više zahtjeva da se dokinu nedjelje, svetkovine i blagdani. Time sve više nestaje iz ljudskog društva kultura slavlja, mira i međusobnih odnosa. Roditelji više nemaju vremena za djecu, ali ni djeca, prenatrpana već od početka školskim i izvanškolskim obvezama, nemaju vremena za roditelje. Ne čuje se više dječja igra, djece je sve manje pa se ni nemaju s kime igrati. Naši prostori postaju sve više prazni i pusti, a život sve nehumaniji i zato sve teži. Očito se traži nešto novo među nama. Treba danas biti čovjek koji daje nadu i hrabrost za nov korak. Taj korak bi trebali načiniti kršćani, jer imaju snagu, a i viziju što bi trebalo. No, pitanje je imaju li kršćani hrabrosti da budu ono što jesu, da »igraju« doista po pravilima Evanđelja, a ne da se nazivaju kršćani, a žive po pravilima svijeta. Očito da nas situacija u svijetu zove da budemo ljudi i kršćani po mjeri Evanđelja. Znači biti, živjeti, a ne samo govoriti!

      g