Arhiv tekstova

Kada je Slobodan Milošević u ljeto 1990. godine pod motom »Prvo Ustav pa izbori«, krenuo u pravno zaokruživanje svoga budućeg nastranog pothvata, podržavala ga je čitava bulumenta ambicioznih nacionalnih djelatnika, kvaziznanstvenika i drugih čankolizaca, uz svu medijsku pompu, koju je tadašnji jednopartijski režim mogao upregnuti. Kampanja je bila do te mjere zahuktala, da je i najvećem optimistu bilo jasno kako ništa, osim usvajanja tog i takvog Ustava, ne dolazi u obzir. Razumni prijedlozi da se prvo obave izbori za Ustavotvornu skupštinu, pa da se onda konsenzualno usvoji Ustav, potpuno su ignorirani, a nerijetko i ismijavani.

Međutim, čak i takav način nametanja Ustava sadržavao je institut javne rasprave. Oni, kojima sjećanje može dobaciti do tih dana, znaju kako su se Miloševićevi promotori rastrčali širom zemlje agitirajući za Ustav, koji će do dana današnjeg zadržati pogrdni naziv – Miloševićev ustav. Bilo ih je na sve strane, na javnim tribinama, u tvrtkama, na mitinzima, književnim večerima, izložbama, TV emisijama, ribljim konzervama, sve stručnjak do stručnjaka. Naravno da nikakve primjedbe iz te javne rasprave nisu uvažene niti ugrađene u Ustav, ali je makar forma zadovoljena. 

Neki od analitičara i ovo sadašnje stanje pomalo zlurado uspoređuju s onim tadašnjim i premda su razlike temeljno drugačije, sličnosti ipak ima. Redoslijed poteza je, na primjer, isti – prvo Ustav pa izbori – čime se ponovno zaobišao logički slijed – izbori za Ustavotvornu skupštinu pa Ustav. Slična je i referendumska kampanja, a i žar kojim se pristupilo uvjeravanju naroda da samo ovaj i ovakav Ustav predstavlja stvarni raskid s Miloševićevim naslijeđem. Jedino što javne rasprave nije bilo.

Ono što demokratske vlasti nakon 5. listopada 2000. godine nisu praktički niti pokušale uraditi, a bilo je jedno od glavnih predizbornih obećanja i bilo je moguće, sada te iste demokratske snage rade uz snažnu potporu radikala i socijalista, upravo onog dijela političke Srbije, koji je Miloševićev ustav svojevremeno i donio. Sama ta činjenica ukazuje da ustavni raskid s prošlošću neće biti potpun i sveobuhvatan. Ako se već stvarno nema kud, jer i ova sadašnja agresivna promidžba vrlo vjerojatno vodi uspješnome referendumu, utjeha je makar da novo ustavno rješenje predviđa lakšu proceduru promjene Ustava tamo negdje u budućnosti. 

Ozbiljno zakinuti novim Ustavom svakako će biti vojvođanski autonomaši, budući da pozicija Vojvodine u Srbiji ostaje više-manje na razini onoga što su zamislili Miloševićevi ustavotvorci. U sferi manjinskih prava ostavljena je široka mogućnost za različita tumačenja, pa će u ovoj oblasti tek donošenje seta zakona pokazati je li Ustav za nacionalne manjine korak naprijed, ili dva koraka nazad. 

U svakom slučaju, ni ovaj Ustav nije pisan za sva vremena, dovoljno je samo pročitati preambulu. 

Z. P.