Arhiv tekstova

Dok se u našoj zemlji otvorila debata o Ustavu Srbije, i dok se čeka na parlamentarne izbore, pitanje izbora za krovna tijela manjina su u zapećku. Iako ovo pitanje nije regulirano, nema niti naznake kako i kada će se to desiti. U ovom sazivu manjinskih nacionalnih vijeća, vijećnici su birani elektorskim sustavom, a predviđalo se da će se donijeti izborni zakon koji bi to definirao na drugačiji način, što se dezintegracijom SiCG ipak nije dogodilo. Poznato je da je na popisu stanovništva 2002. godine utvrđeno kako u Srbiji živi 70.602 Hrvata, od čega 56.546 u Vojvodini.

Ukoliko se bude tražio novi način izbora, jedan od načina kako bi se mogli održati izbori za krovna tijela manjina u Srbiji je putem posebnih biračkih lista za manjine. Na takav način upravo su u Mađarskoj održani izbori za manjine. Pogledajmo što je to značilo za hrvatsku manjinu koja po popisu iz 2001. godine broji 15.620 osoba.

ZADAĆE: Prema zakonu o manjinama, manjine formiraju svoje samouprave čija je zadaća odrediti svoje lokalne praznike, baviti se lokalnim medijima, obrazovanjem, čuvanjem tradicije i običaja, pisanjem projekata, stipendiranjem. Državna samouprava ima mogućnosti baviti se i kazalištem, muzejima, knjižnicama, institucijama kulture i znanosti, izdavaštvom, srednjim i višim obrazovanjem, pravnom pomoći. 

Kako se ispostavilo, broj birača za manjinske samouprave dvostruko je veći od broja izjašnjenih pripadnika tih ma-njina. Za hrvatske samouprave glasovalo je 29.731 građana, što se objašnjava time da se mnoge osobe iz miješanih brakova ne izjašnjavaju kao »manjinci«, ali se na poziv iz manjinskih zajednica ipak odlučuju dati svoju potporu i svoje glasove. No, ne treba smetnuti s uma da je prema popisu iz 1960. godine u Mađarskoj živjelo 33.014 Hrvata, što se 1970. smanjilo na 14.609.

Mađarska priznaje 13 manjina: Bugare, Rome, Grke, Hrvate, Poljake, Nijemce, Armence, Rumunje, Rusine, Srbe, Slovake, Slovence i Ukrajince. U manjim se mjestima manjinska samouprava sastoji iz po pet članova, dok je u većim gradovima te općinama Budimpešte to 9 članova. Jasno je da građanin može glasovati samo za jednu manjinu, a da se u jednoj općini ili gradu može formirati samo jedna manjinska lokalna samouprava. Kandidate mogu dati samo nevladine udruge koje u svom statutu navode koju manjinu zastupaju, nema neovisnih kandidata, jer je to ranije dovelo do raznih problema. 

REZULTATI: Nakon završetka ovih izbora lokalnih predstavničkih tijela manjina, za ožujak iduće godine planirano je formiranje područnih i državnih manjinskih samouprava, elektorskim načinom. Što se tiče ovih izbora i kandidiranja, Hrvati su se pokazali kao jedna od značajnijih manjina. Od ukupno 16.153 kandidata preko deset tisuća je Roma, zatim je 2440 Nijemaca, a odmah nakon toga slijede Hrvati sa 724 kandidata. Slovaci su imali 710, Rumunji 373, Rusini 340, Poljaci 272, Srbi 223, Grci 216, Bugari 207 kandidata, a ostali manje od toga.

U najvećem broju općina, 1130, natjecala se samo jedna manjinska samouprava, u 202 su bile dvije manjine, na 49 mjesta tri, na 18 mjesta 4 itd.

Iako su Hrvati pripremili 170 izbornih popisa, birani su na 115 mjesta, a na ostalima nije proveden proces kandidiranja predstavnika. Najviše kandidata bilo je u županiji Baranja (213), zatim u Budimpešti (94), županiji Bač-Kiškun (80), Đer-Šopron (67), Šomođ (65), Pešta (21), Fejer (17)... Kandidata je najviše bilo u Sombathelju 13, zatim u Barču i Bačalmašu 11.

USPOREDBA: Pokušajmo sada ove rezultate projicirati na Vojvodinu i Srbiju. Glavno je pitanje bi li Hrvati, kao i druge manjine, imali hrabrosti ići na posebnu listu. Poznato je da je lakše boriti se za manjinska prava u većim tolerantnijim sredinama, gdje se to ne reflektira toliko na osobni život kao u malim naseljima. 

Kao što ovdašnje hrvatske stranke nisu imale snage zaći u mnoga mjesta gdje žive Hrvati kako bi imale kandidate za skupštine općina, vjerojatno bi to bilo još mnogo teže ukoliko bi se tako što pokušalo na razini naselja, umjesto općina. Ukoliko bi pak to bilo na općinskim razinama, možda ne bi bilo baš toliko problematično, ali bi sigurno bilo škakjivo. Pitanje je koliko bi se Hrvata izjasnilo da žele biti na manjinskoj izbornoj listi, bi li manjine u Vojvodini imale hrabrosti izići iz sjene. Poglavito je pitanje bi li postojalo potpore da se mnoge osobe iz miješanih brakova i oni čiji su preci bili pripadnici manjina uključe u glasovanje. Ukoliko bi se dala snažna društvena i državna potpora, na izbore manjina bi izišlo zasigurno mnogo osoba i pokazala bi se ta snaga u Vojvodini koja se krije iza njenog građanskog kursa, a ukoliko bi se sve radilo stidljivo, onda bi se ohrabrili ekstremisti pa bi zaplašenim ljudima bilo nezgodno da ih se prebrojava prema nacionalnoj pripadnosti u popisu, koji nije toliko tajan dokument kao popis. Tada bi to bio fijasko.

Naravno, neposredni izbori značili bi prevrat i samoj hrvatskoj zajednici, u prvi plan bi došle osobe koje rade na konkretnim pitanjima formalnog i neformalnog obrazovanja i informiranja, čuvanja tradicije i običaja, pisanjem i ostvarivanjem projekata, stipendiranjem, a na isprazne političke priče i bajke bila bi stavljena točka.

Koliko bi ta priča o posebnom biračkom popisu odgovarala državi ovisi o tome bi li osobe iz manjinskog popisa bile isključene iz regularnog popisa za lokalne vlasti, to jest bi li postojala mogućnost glasovati samo za jednu vrstu lokalne samouprave – manjinsku ili onu općinsku. Kada bi to bilo međusobno isključivo, za očekivati je da bi mnogi glasovali ipak za onu općinsku, izravniju vrstu vlasti, a ako bi se pak pravo glasa moglo duplirati, dakle paralelno iskoristiti i za manjinsku samoupravu, to bi bila afirmacija manjina. Takva bi afirmacija, pod povoljnim uvjetima mogla dovesti do pojave golemog broja birača manjina čak i u većim gradovima Srbije. U Beogradu postoje desetine tisuća »manjinaca« koji se nisu mogli organizirati za elektore, ali bi na eventualnom popisu mogli izići u velikom broju. Isto se odnosi na mnoge druge gradove istočne, zapadne i južne Srbije.

VIZIJA: Za pretpostaviti je da za takav široki pristup manjinama srbijansko društvo za sada nije spremno, čak i ako bi se ta nova tijela ostavila bez stvarne snage. Srbija je osjetljiva na prebrojavanje koje znači stvaranje novih institucija, jer je evidentan određeni strah većinskoga naroda od institucija manjina. S druge strane, nije li takav zakon zapravo demokratsko busanje u prsa onih država kod kojih je asimilacija već pri kraju, pa zato dopuštaju slobodu kako bi se okajali pred poviješću?

Možete li zamisliti da međusobno neovisne hrvatske manjinske samouprave postoje u više stotina naselja u Vojvodini ili barem u nekoliko desetina općina? Ili će se nacionalna zajednica predstavljati samo državnim krovnim tijelom koje neće imati ljude na lokalu, te će biti odsječeno od baze?

Ta pitanja tek dolaze na dnevni red, a odgovor na njih zasigurno će ovisiti o volji pobjednika na izborima, te o snazi onih manjina koje budu imale najveću potporu svoje baze i matične države.          g