Arhiv tekstova

Kod starih naroda himne su pohvalne popijevke u čast bogovima i herojima. U kršćanstvu himne odnosno himni duhovne su popijevke u čast Presvetom Trojstvu, Majci Božjoj i svecima. U Novom vijeku himne veličaju prirodu i njene ljepote. Tijekom romantizma, u XIX. vijeku, nastaju domoljubne himne i budnice, a također i državne himne koje se izvode sviranjem i pjevanjem u svečanim prigodama.

Jedna od himni iz razdob-lja Ilirskog pokreta odnosno Hrvatskog preporoda jest i hrvatska himna »Lijepa naša domovino« ili skraćeno »Lijepa naša«. Ona je dugo bodrila Hrvate na njihovom putu do slobode i samostalnosti.

PROSLAVA   HIMNE:  Proslava 100. obljetnice hrvatske himne održana je u Petrovaradinu 1936. godine. Priređivački odbor proslave (prikazan na fotografiji) sastojao se od 10 uglednih Petrovaradinaca. Evo njihovih imena: Ivan Jelašić, posjednik, Stjepan Bencetić, trgovac, Stjepan Rancinger, župnik, Pavao Jelašić, tiskar, Marko Šebetić, inženjer, Mirko Miholčanin, vinogradar, dr. Stjepan Vladarski, liječnik, dr. Konstantin Stopa, liječnik, Ivan Škreblin, odvjetnik i Vjekoslav Nežić, vinogradar.

Najznačajniji udio u proslavi imalo je petrovaradinsko HPD »Neven« i zemunsko HPD »Tomislav«. Tom prigodom Hrvatski pjevački savez u Zagrebu izaslao je svoga potpredsjednika dr. Mihovila Kataneca iz Subotice da u ime Saveza čestita i dade potrebna izjašnjenja. Predsjednik HPD »Neven«, Stjepan Bencetić, izvijestio je upravni odbor navedenog društva, mjesec dana nakon proslave, da je 9. kolovoza tekuće godine u Petrovaradinu proslavljena 100. obljetnica hrvatske himne, koja je uspjela iznad svakog očekivanja sjajno i velebno zahvaljujući umnogome pjevačkom društvu »Neven«. Na sjednici istoga društva u ožujku 1937. godine tajnik društva, Andrija Steiner, rekao je sljedeće: »HPD ‘Neven’ sudjelovalo je na proslavi 100. obljetnice hrvatske himne. Toga dana prije podne, na akademiji u gostioni ‘Frankopan’, otpjevao je naš zbor s HPD ‘Tomislav’ iz Zemuna ‘U boj, u boj’ Ivana pl.Zajca, ‘Lijepu našu’ Josipa Runjanina i nekoliko rodoljubivih popjevaka. Poslije podne u Novom Sadu, pored groba skladatelja hrvat­ske himne Josipa Runjanina, zajedno su otpjevali nadgrobnicu ‘Pokoj vječni’ Stanislava Prepreka i himnu ‘Lijepa naša’. Na­večer u Petrovaradinu ‘Neven’ je, naizmjenično s pjevačkim društvom ‘Tomislav’, pjevao nekoliko zbornih skladbi na sve­opće zadovoljstvo prisutnih«.

OTKRIĆE NADGROBNOG SPOMENIKA: »Neven« je sudjelovao i pjevao i prigodom otkrića nadgrob­nog spomenika skladatelju  »Lijepe naše«. Treba napomenuti da Runjaninovo ime nije Josip, nego Josif, jer je on bio Srbin koji se rodio i živio u Hrvatskoj. Otkriće navedenog spomeni­ka lijepo je opisano u novosadskom listu »Zastava« 15. srpnja 1924. godine. Evo nekoliko detalja iz toga prikaza, ali pohrvaćenih i ponešto prestiliziranih.

»U subotu, na Petrov-dan (po starom kalendaru, primj. prir.), u 11 sati otkriven je na novosadskom Uspenskom groblju nadgro­bni spomenik Josipu Runjaninu, skladatelju ‘Lijepe naše domo­vine­­’. To je bio svečan i ujedno prisan i dirljiv čin štovanja. Nad jednim zaboravljenim grobom podignut je 12. srpnja 1924. godine lijepo izrađen spomenik čovjeku, koji je prije mnogo desetljeća, u mladalačkom zanosu, ishitrio na gitari di­van napjev pjesmi ‘Lijepa naša domovino’. Ta uzvišena popijevka bila je dugo vremena hrvatskom narodnom himnom, a u Kralje­vini Srba, Hrvata i Slovenaca postala je sastavnim dijelom dr­žavne himne.

Pokretači akcije za podizanje ovog spomenika jesu prota Velja Mirosavljević, grkokatolički prota Jovan Hranilović i prof. Franjo Malin. Dobrovoljnim prilozima bilo je omogućeno ostvarenje njihove zamisli.

  Na svečanosti je bilo više stotina osoba, među njima i članovi Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata, mno­ga izaslanstva sa strane te mnogobrojni mještani na čelu s gra­donačelnikom. Bogoslužje je predvodio episkop bački, g. Irinej (Ćirić, primj. prir.), uz svećeničku asistenciju.

Sudjelovala su i ovdašnja pjevačka društva: petrovaradinski ‘Neven’ , mađarsko reformatsko-crkveno društvo, njemačko ‘Frohsin’ i ‘Jugendchor’, te jevrejsko ‘Hazemer’ pod ravna­njem visoko darovitog dirigenta novosadskog Muzičkog društva g. Svetolika Pašćana. Osobito je bio svečan i dirljiv trenu­tak kada su sva navedena društva zajednički otpjevala himnu ‘Lijepa naša domovino’.

Pun simboličkog značaja bio je čin prelamanja pogače nad grobom, što su ga izvršili episkop Irinej (Srbin), Petrovaradinac Franjo Malin, profesor (Hrvat) i inženjer Janko Mačkovšek (Slovenac). Budući da su na svečanosti sudjelovali i Rusi, Čehoslovaci, jedan Poljak i jedan Bugarin to je dalo izraza i ši­roj slavenskoj solidarnosti.

Vijence su na grob položili Jugoslavenska inženjerska udru­ženja, Glazbena matica iz Ljubljane i pjevačko društvo ‘Lisinski’ iz Zagreba.

Sasvim gore na spomeniku urezana su prva četiri takta ‘Li­jepe naše’ s latiničnim tekstom. Ispod toga je ploča  s reljefnim likom pokojnikovim. Zatim dolazi posveta: Josipu Runjaninu ‘Lijepa naša domovino’. Na podlozi spomenika piše: JosipRunjanin, kompozitor ‘Lijepe naše domovine’, s datumom rođenja i smrti. Usred ovog zapisa je lijepo izrađena lira u bijelom trajnom mramoru. Na drugoj strani podloge spomenika piše: ‘Ovaj spomenik podigli su Srbi i Hrvati 12. srpnja 1924. Na čelu odbo­ra za podizanje spomenika bili su prota Velja Mirosavljević, predsjednik; prota Jovan Hranilović, potpredsjednik i prof. Fra­njo Malin, tajnik. Nacrt za spomenik izradili su Gojko Todić, arhitekta, a reljefni lik Runjaninu Đorđe Jovanović, kipar — obojica iz Beograda.

Ovaj svečani dan iskrene i tople manifestacije narodnog jedinstva ostat će duboko urezan u dušama svih nazočnih. Duh Runjaninov može biti zadovoljan ovim činom pobožne narodne odanosti.«

POŠTANSKE DOPISNE KARTE: Za svaku je pohvalu savjesnost i preciznost odbora za po­dizanje spomenika Runjaninu, jer je izradio i poštanske dopisne karte koje je slao darovateljima novčanih priloga s točno nave­denim darovanim iznosima i svim ostalim novčanim primicima i izdacima. Kako se vidi na prikazanoj dopisnici, Hrvatska čita­onica u Petrovaradinu darovala je za spomenik 50 dinara. Na prednjoj strani dopisnice je Runjaninov lik s osnovnim podaci­ma, a s druge strane izgled nadgrobnog spomenika i potvrda o primljenom prilogu. Kada se dopisnica rastvori, pošto je izra­đena u dva dijela, vide se note tj. cijela skla­dba hrvatske himne s njenom prvom strofom potpisanom pod note ćiriličnim i latiničnim slovima. Himna je ovdje objavljena u verziji za muški zbor u harmonizaciji Nikole Pallera.

Ako je u prvoj četvrtini prošloga vijeka bilo doživljeno gore opisano zajedništvo u čast ishitritelju napjeva »Lijepe naše« onda je valjda jasno i to, da tvorac teksta himne ili njenog napjeva ili i teksta i napjeva ne mora po narodnosti pripadati narodu kome je podario himnu. Bitno je da voli domo­vinu u kojoj živi i radi. Hrvati su ponosni što je Runjanin ishitritelj napjeva njihovoj himni iako je Srbin. Jednako su tako ponosni i Srbi što je ishitritelj napjeva njihovoj himni Slovenac Davorin Jenko. Tako to i treba biti, jer to svjedoči o zajedništvu.

SLAVLJENJE HIMNI: A sada nešto o slavljenju himni općenito. Osnovno je himnima ustanoviti godinu nastanka njihovih tekstova i napjeva. Pjesma Antuna Mihanovića »Lijepa naša domovino« objavljena je s prekrasnim ukrasima u bojama na prvoj stranici Danice Ilirske 1835. godine, ali je najbitnije saznati godinu kada ju je autor napisao, jer je to godina njenog nastanka. Nastankom književnih, glazbenih, znanstvenih i ostalih djela ne smatraju se godine njihovog objavljivanja tiskom, nego godine kada su ih napisali njihovi autori.

Pjesmu »Lijepa naša domovino« uglazbio je Josip Runjanin 1846. godine pa je to godina nastanka hrvatske himne. Međutim, ipak bi trebalo odrediti treba li himnu slaviti od njenog nastanka ili od njenog službenog priznavanja. U svakom pogledu 1836. godina ne može predstavljati godinu nastanka hrvatske himne, a niti godinu nastanka njenoga teksta, jer ga je Mihanović sigurno napisao prije njegovog objavljivanja 1835. godine.

Prema naprijed rečenom, himne treba slaviti od godine kada su odjevene u glazbeno ruho ili od godine službena priznavanja. To je za hrvatsku himnu godina 1846. ili godina 1891. S obzirom da se himne pretežno izvode svirajući, a uz sviranje se može i pjevati, stiče se dojam da je za himne važniji napjev od teksta. Za takvo poimanje odgovorna je praksa, jer se himne, promatrajući općenito, najčešće izvode instrumentalno, u manjoj mjeri vokalno-instrumentalno, a u najmanjoj mjeri zborno.

Što se tiče održavanja Runjaninovog groba i njegovog daljeg opstanka, kao i trajnog osiguravanja grobova ostalih kulturnih i znanstvenih djelatnika od značaja, to još uvijek nije zako­nom određeno. Grobove istaknutih osoba održavali su dosad, a održavat će ih i odsad, njihovi rođaci i rijetki pojedinci ko­ji su cijenili ili njih ili njihova djela. Do kraja sedamdese­tih godina prošloga vijeka Runjaninov grob je održavala Anica Nevolić, orguljašica-zborovoditeljica u novosadskoj crkvi Ime­na Marijina.

Najveći udio u održavanju Runjaninova groba pripada nama, Hrvatima, jer nam je on svojim svečanim i dostojanstvenim na­pjevom darovao jednu od najljepših himni na svijetu. Zato se s punim poštovanjem odnosimo prema duhovnim i umjetničkim vri­jednostima naših predaka, jer i na taj način iskazujemo ljubav i odanost svojoj domovini.             

       g