Arhiv tekstova

Mjesto Beška, sa svojih sedam tisuća stanovnika, najveće je srijemsko selo, a nalazi se na istočnim obroncima Fruške gore, na desnoj obali Dunava. Na zapadu, četiri kilometra udaljena, nalazi se internacionalna cesta Beograd - Novi Sad - Subotica - Budimpešta što Beški, uz blage obronke Fruške gore, daje izvanredan geografski položaj. Na istoku Beška graniči sa župom Novi Slankamen, na jugoistoku s općinskim središtem Inđijom, na zapadu s Maradikom, dok joj je na sjeverozapadu selo Čortanovci. 

U nedjelju, 1. listopada, Beščani su kao i uvijek, svečano obilježili blagdan svoje nebeske zaštitnice sv. Male Terezije, ali su ove godine slavili i svoj skromni jubilej, 40 godina od osnutka svoje župe. 

CENTRALNA PROSLAVA: Centralni dio proslave bila je nedjeljna svečana sveta misa u crkvi sv. Male Terezije od Djeteta Isusa. Na samom početku misnog slavlja, sadašnji beščanski župnik Božidar Lusavec pozdravio je sve nazočne bivše beščanske župnike: Miju Nikolića, Tomislava Radišića, Antuna Devića i Ivana Bešlića, nekadašnje i sadašnje dekane: Stjepana Milera, Eduarda Španovića i Josipa Dusparu, sve ostale svećenike koji  nazoče misnom slavlju, u prvom redu vlč. Stjepana Bakrana, župnika Župe sv. Klare u Zagrebu u kojoj je najveća koncentracija iseljenih Beščana u Hrvatskoj, vlč. Petra Vidovića, tajnika Bogoslovnog fakulteta u Đakovu, vlč. Mirka Crnču iz župe Rokovci u Slavoniji i domaće svećenike Stjepana Kljajića iz Inđije i  Marka Kljajića iz Surčina. 

»U svojim molitvama prisjetit ćemo se i pokojnog župnika ove župe vlč. Martina Radmana te vlč. Božidara Ljubičića, koji se ispričao zbog nedolaska. S posebnim osjećajima pozdravljam naše drage Beščane koji su morali napustiti ovu župu tijekom ratnih godina i sada su razasuti širom Hrvatske i svijeta, a njih pedesetak je došlo organizirano uz našeg Matu Jurića, predsjednika Udruge protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata. Vjerujem da su u vama, dragi iseljeni Beščani, posebni osjećaji i nije vam svejedno kada ste u ovoj crkvi u kojoj ste kršteni, pričešćeni, krizmani i vjenčani, ili ste to učinili prema svojoj djeci. Isto tako pozdravljam i župnike iz drugih župa posebno iz Maradika«, rekao je prečasni Lusavec i pozvao vlč. Nikolića da se obrati okupljenima.

Velečasni Mijo Nikolić se zahvalio napomenuvši kako 40 godina za neke i nije neka velika i važna godišnjica, ali kako znamo da je broj 40 i te kako biblijski broj s pravom možemo slaviti ovaj jubilej. U propovijedi se također osvrnuo na 40 godina župe i naglasio potrebu iskrenog moljenja Boga za sve ono što nije bilo dobro i u skladu s Božjom voljom, a toga je bilo puno. »Spomenut ću samo strašne psovke Boga i božjih svetinja, svađe, mržnje, nepravde, laži, divlje brakove, grijehe u bračnom životu, nemoralan život, pogotovo kod naših mladih alkoholizam, drogu i sva druga zla počinjena u tom vremenu. Zato Te milosrdni i dobri Bože u svom milosrđu molimo za oprost svima ove počinjene grijehe«, rekao je vlč. Mijo, a u nastavku je govorio o sv. Maloj Tereziji, nebeskoj zaštitnici Beščana.

Nakon svršetka svete mise zajedničkom slavlju Beščana i njihovih gostiju pridružio se i pomoćni biskup đakovački i srijemski i generalni vikar za Srijem mons. Đuro Gašparović te bivši hrtkovački župnik, a sada rumski vlč. Željko Tovilo.   

POVIJEST ŽUPE: Beška je prije Drugoga svjetskog rata slovila kao »švapsko« selo, jer su stanovnici bili većinom Nijemci evangelisti, Srijemci pravoslavci te nešto Mađara kalvina. Nekoliko obitelji vjernika katolika gotovo su nestale, i ne spominju se, a bilo je tridesetak obitelji Mađara katoličke vjeroispovijesti. Te je malobrojne katolike opsluživao župnik iz Maradika, a u jednoj se spomenici kaže da je 1938. godine o njima vodio brigu i svećenik iz Inđije, dok se iz nekih drugih dokumenata saznaje da je tu ulogu vršio i tadašnji župnik iz Slankamena. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata u Bešku je doselilo nekoliko hrvatskih katoličkih obitelji iz Dalmacije i Hercegovine. Protjerivanjem Nijemaca 1945. godine, Bešku koloniziraju Srbi i Hrvati. U njemačke kuće ulaze Srbi, dok Hrvati niti su dobili, niti su htjeli uzimati te kuće. Doseljavanje Hrvata iz širokobriješkog kraja, iz nekih dijelova Bosne, a posebno iz konjičkog kraja, traje od kraja Drugoga svjetskog rata do kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tako se u Beški broj katolika povećao, ali ne samo doseljavanjem nego i rođenjem brojne djece. U spomenici ove župe navodi se kako su »Hercegovci po naravi snalažljivi ljudi koji imaju u duši usađenu vjeru koju su ponijeli iz onih hercegovačkih vrleti u svjetska prostranstva te se nisu zadovoljili da im svećenik iz Maradika dolazi jednom mjesečno nego su tražili i platili prijevoz da im dolazi svake nedjelje«. Tako je to bilo nekoliko godina. U to vrijeme je u Beški bilo oko tisuću vjernika. Kako su imali puno djece, prosječno šest po obitelji, tako je svećenik sve češće trebao dolaziti iz Maradika u Bešku držati vjeronauk. Tada su Beščani shvatili da mogu dobiti i župu jer ih je brojem više nego Maradičana i počeli su raditi na realizaciji toga cilja. Brojne su delegacije išle u Đakovo, ali i na Tekije, kada je biskup dolazio na glavna proštenja za sv. Anu i Snježnu Gospu. No kako je u to vrijeme Đakovačka biskupija bila deficitarna sa svećenicima, biskup je samo obećavao, ali nije mogao udovoljiti želji Beščana. Tada se rodila ideja zemunskog dekana i župnika dr. Đuke Marića da bi bilo zgodno posuditi svećenika iz Bosne i Hercegovine koji bi bolje razumio ljude hercegovačkog podrijetla i lakše ih okupio oko Crkve. Biskup Stjepan Bauerlein prihvatio je tu ideju posudivši na dvije godine iz Sarajevske nadbiskupije vlč. Miju Nikolića i osnovao župu u Beški 1. kolovoza 1966. godine. Dekret je potpisao biskup đakovački Stjepan Bauerlein. Do tada su već vjernici kupili staru pekaru i preuredili je za crkvu i kuću na uglu Fruškogorske i Maradičke ulice za župni dom. 

PRVI SVEĆENIK: Prvi svećenik u Beški vlč. Mijo Nikolić sjeća se svog dolaska u novoosnovanu župu: »Prije no što sam došao u Bešku bio sam dvije godine kapelan i to jednu godinu u Sarajevu, a drugu u Modriči. Tog ljeta 1966. godine župnik modrički me zamolio da zamijenim njegovog kolegu u Lukavcu. On je išao po zemljama zapadne Europe posjetiti neke kolege. Dok sam mijenjao župnika stiglo mi je pismo od mog nadbiskupa iz Sarajeva dr. Marka Laupovića u kojem mi nudi da pođem za župnika u novoj župi u Srijemu koja je osnovana tih dana. Kao glavni razlog naveo mi je činjenicu da su u toj župi uglavnom doseljenici s teritorija sarajevske, Vrhbosanske nadbiskupije i da je đakovački biskup Bauerlein zamolio da za početak, dok župa ne stane na svoje noge, dođe netko tko im je po mentalitetu bliži, kako bi se što prije uklopili. Dakle, to je bila ponuda na koju nisam morao pristati, a kako se nisam imao s kim savjetovati pomolio sam se Bogu i odgovorio da sam spreman ići ukoliko on smatra da ja mogu tamo pomoći.«

Budući da nikada do tada nije bio u Srijemu, samim time, kaže on, nikada nije čuo ni za Bešku. »Nisam niti znao kamo idem niti što me tamo čeka, moram biti iskren da me, kao mladog svećenika bilo pomalo strah kako će se to sve skupa završiti. Dok sam se vozio vlakom do Stare Pazove pa zatim vlakom za Novi Sad sjetio sam se kako je za vrijeme studija u Đakovu naš profesor katehetike, biskup Bauerlein,  govorio kako u jednom mjestu u Srijemu ima puno doseljenika iz BiH-a, da su dobri, da imaju puno djece i da bi željeli imati svoga župnika. Kada sam shvatio da idem upravo u to mjesto bilo mi je lakše. U vlaku sam stupio u kontakt s jednom gospođom iz Beške, pravoslavne vjere. Rekao sam joj da sam svećenik, da idem u Bešku kao novi župnik, a ona mi je odgovorila: ‘Ah, dobri su ti naši Hercegovci!’. Ta me je njena konstatacija još više ohrabrila. Spomenuta gospođa me je i dovela do crkve u Beški. U župi je već bio vlč. Antun Dević, privremeni župnik dok je trajala procedura moga dolaska. Došao sam polovicom listopada 1966. godine, sjećam se bio je petak. Odmah su me odveli do crkvenog oca Ivana Majića i Jure Žabića, gdje sam i prvi ručak pojeo. Kako su se odmah skupila djeca i kako su svi bili veseli mojim dolaskom, shvatio sam da će moj boravak u Beški biti lijep. I bio je lijep. Sada, nakon 40 godina, mogu reći kako je Beška bila moja prva župa i da mi je ostala u najljepšem sjećanju. Iz Beške sam otišao dvije godine kasnije, 1968. godine, nešto prije Velike Gospe, opet u novu župu, Turić kod Gradačca u kojoj sam bio sljedećih šest godina«, ispričao nam je vlč. Nikolić.

KASNIJI ŽUPNICI: U vrlo kratkom vremenu, dok nije došao vlč. Nikolić, u Beški je privremeno bio vlč. Antun Dević. Nakon vlč. Mije Nikolića, U Bešku je 1968. godine za župnika došao, danas pokojni, vlč. Martin Radman koji je u njoj ostao deset godina. Nakon njega je vrlo kratko, tri mjeseca, bio vlč. Božo Ljubičić, a zatim vlč. Tomislav Radišić. Velečasnom Radišiću je također Beška ostala u lijepom sjećanju. »U Bešku sam došao 1978. godine i doista mi je bilo vrlo lijepo. Beščani su mi ostali dragi prijatelji koji su me i nakon moga odlaska često posjećivali u mnogim župama u kojima sam bio, pa i na mojoj zlatnoj misi u Brbinju, na Dugom Otoku. Sada sam u mirovini, u Đakovu«, priča velečasni.

Vlč. Ivan Bešlić u Bešku dolazi 1988. godine, nakon odlaska vlč. Radišića. »Meni je Beška također bila prva župa. U nju sam došao iz Srijemske Mitrovice gdje sam bio kapelan.

O Beščanima kao ljudima i vjernicima mogu, kao i moji prethodnici reći sve najbolje«, rekao nam je vlč. Bešlić, koji je rođen u Gorjanima, pokraj Osijeka. 

Nakon vlč. Bešlića, u ono predratno vrijeme, u veljači 1991. godine došao je današnji župnik  prečasni Božidar Lusavec. »I meni je Beška bila moja prva župa. Dvije i pol godine sam bio kapelan u Osijeku i tada sam došao u Bešku koja je jedna od najaktivnijih župa u Srijemu, kako po aktivnosti tako i po odazivu vjernika u crkvu«, priča nam prečasni Lusavec i dodaje kako su 1991. godine, kada je počeo rat mnogi vjernici otišli iz Beške. Neki su prognani, neki su dobrovoljno zamijenili kuće i raširili se po cijeloj Hrvatskoj i svijetu. »Po popisu moga prethodnika, vlč. Radišića, Beška je 1991. godine imala 2150 vjernika, da bi u periodu od 1991. do 1995. godine otišlo oko 1500 vjernika, odnosno ostalo je negdje oko 700 vjernika. Od toga broja dosta je umrlo, neki su mladi otišli i još uvijek odlaze iz Beške tako da je od te 1995. godine, od tadašnjih 700 vjernika župa danas spala na oko 450 do 500 vjernika. Taj trend pada je, nažalost, i dalje prisutan«, zaključuje vlč. Lusavec i predviđa ne baš svijetlu budućnost župe Beška.                                                  g