Arhiv tekstova

Već u svojoj dvadesetoj ili dvadeset i drugoj godini znao sam da me zanimaju jedino književnost i film koji je tada bio u punom zamahu s takozvanim novim francuskim valom. I naravno mladenačke ljubavi i teret studiranja komparativne književnosti u Beogradu. Nitko u mojoj bližoj okolici nije se bavio dnevnom politikom, ali su se intenzivno bavili pravom, različitim obrtima, zemljoradnjom, komercijalom i trgovinom. Tako sam kao dječak upoznao i miljee Beograda, Budimpešte i Beča, a Suboticu od samog centra grada do predgrađa i okolnih salaša i bisernog, panonskog jezera Palića. 

Dok bijah student u Beogradu nazočio sam velikom broju državnika iz nesvrstanih zemalja kojima cilj i želja bijahu da se oslobode kolonijalizma i da budu samostalni i politički slobodni. Kao što znate taj cilj su uglavnom i ostvarili u toku narednih dvadesetak godina – 1960. do 1980. godine. To se u povijesti svijeta i zove Titovo vrijeme, uza sve poštovanje gospodi Naseru, Nehruu, kralju Hasanu Drugom i drugim državnicima koji su sudjelovali u tom velikom svjetskom pothvatu. To se zove i danas  Treći put. Ili put političke slobode i ravnopravnosti. Ideja doista dobra, svjetska i ostvarena.

NESPORAZUMI I ZABRANE: Kao građanin takve Jugoslavije, nesvrstane i samostalne, imao sam privilegij putovati bez viza i na istok i na zapad i na sjever i na jug. Kao pisac nisam bio bez većih i manjih problema i stalno sam imao nesporazume i zabrane od strane komunističke cenzure; zabranjena mi je kazališna predstava “Dolaziš opet Adame” u Subotici, nastojali su mi poništiti “NIN”-ovu nagradu za roman tvrdeći da nisam dovoljno politički osviješten, iako tu nije riječ o politici već o prozi i to dosta eksperimentalnoj i čitatelji kažu dosta teškoj za čitanje, ali to bijaše moj, i ne samo moj, danak jednopartijskoj vlasti.

Nakon komunista u bivšoj Jugoslaviji dolaze na vlast uglavnom nacionalisti i nacional socijalisti, a demokratske i liberalne stranke europske provenijencije igraju samo epizodiste na javnoj i političkoj sceni. I dok su, primjerice, Mađarska, Slovačka i Rumunjska utirale putove prema europskim integracijama strahujući od tranzicijskih poteškoća i problema, srpska i srbijanska politička elita manipulira vojskom i manjinskim stanovništvom svojih sunarodnjaka u pojedinim republikama i pokrajini Kosovo da bi ratovima mijenjali granice. Ne shvaćajući da zato nemaju ni dovoljno vojne snage, ni financijske moći, ni saveznike ne samo u Europi nego ni u svijetu. Višenacionalnu i nesvrstanu Jugoslaviju svijet još uvijek doživljava kao zemlju lidera tako zvanog Trećega svijeta. Ideja o mijenjanju granica doživljava totalni krah kada Beograd ulazi u otvoreni sukob s NATO paktom. Počinjeni su i ratni zločini koje europski kontinent nije vidio posljednjih šezdeset godina. Glavni akteri, istina ne još svi, nalaze se u Haagu i dosta njih je osuđeno na teške i dugotrajne zatvorske kazne. Ali traume od rata još će dugo, dugo ostati na dušama stanovnika koji su to sve proživjeli.

Kad gruvaju topovi – muze šute. Ima u tome puno istine. I pisac je samo građanin. I smrtan. Samo su velika djela njegova besmrtna. Ali to otkriva tek budućnost. 

POTPISIVANJE PETICIJE: Na Trgu slobode u Novom Sadu 1991. godine potpisivala se peticija da se Dubrovnik u Hrvatskoj ne bombardira. Premda su mediji tvrdili da se ne bombardira već da ustaše u gradu pod Srđom pale stare auto gume i da zato ima dima i vatre! Mnogi su u to vjerovali i nisu htjeli potpisati djevojkama s peticijom da se zaustavi bombardiranje. Ja sam potpisao. Neki od pisaca koji tada nisu potpisali danas se, pretpostavljam, stide.

Ako se ne stide, onda je to veliki prob-lem. Ne samo moralni. Ne samo dnevno politički.

Tih godina skinuta je i višejezična ploča Društva književnika Vojvodine i stavljena samo ćirilična s jezikom većinskog naroda. Trebalo je deset godina da vratimo višejezičnu ploču Društva književnika i književnih prevoditelja Vojvodine i francuski naziv asocijacije koji su također izbacili.

Moram na ovom skupu spomenuti moje kolegice i kolege koji su, uključujući i mene, ponovno postavili bakrenu ploču s šest standardnih i književnih jezika i francuskim jezikom na kraju: Boška Ivkova, Vujicu Rešina Tucića, Milicu Mićić Dimovsku, Aleksandra Tišmu i Slavka Almažana. Opominjuće zvuče riječi pokojnog Tišme: »Samo da uskoro ne moramo opet da se borimo da se vrati višejezičnost na ove prostore! Ne ponovilo se!« 

VRIJEME RATOVA: U vrijeme ratova devedesetih godina dvadesetoga stoljeća kada već bijah napunio pedesetu godinu života i trideset godina književnog stvaralaštva možda bi mi bilo lakše da sam mogao slušati klasičnu glazbu i ne misliti na ono što se događalo oko mene i oko nas. Očigledno nisam toliko muzikalan tip da bih mogao uroniti samo u glazbu ili muziku da upotrijebim tu internacionalnu riječ, ali sam mogao intenzivno slikati i koliko toliko pisati i brinuti se za bolećive i stare roditelje koji su u tim godinama i umirali prteći na leđima makar i skromna iskustva Prvoga i Drugoga svjetskog rata. I sada još i ovaj, kako sam ga nazvao u jednoj svojoj noveli, Treći svjetski rat ili Rat s NATO paktom. Ali kako nisam mogao opisivati samo goli rat, da tako kažem, opisivao sam i ratne muke svoga junaka, zapravo muke jednog gospodina od četrdeset godina koji se još nije oženio i zbog toga je strašno frustriran. 

Mostovi između Petrovaradina i Novog Sada su porušeni, a on putuje Dunavom skelom i ne misli o tome da će ga neka raketa pogoditi u glavu, ta rat je pobogu, već intenzivno razmišlja i analizira zašto ga je posljednja ljubav ostavila i zaputila se u Kanadu kod majke i brata koji su se tamo još ranije zaposlili. Gdje je pogriješio?  Je li možda i on kriv za taj prokleti rat, za te ratove konačno, za koje su, uostalom, tako nonšalantno državni mediji govorili da ni nismo bili u njima! Odakle onda toliko mrtvih u tih deset godina? Odakle?  

DRUŠTVO KNJIŽEVNIKA: Na kraju mračnog tunela i jedne sulude politike od koje imaju koristi samo pojedini političari i zaluđeni podanici koji im vjeruju kao da su slijepi pored očiju, konstituirali smo Društvo književnika Vojvodine na pravi i demokratski način. Pokrenuli smo jedan europski i svjetski časopis pri Društvu s nazivom »Zlatna greda« u kojemu se objavljuju tekstovi manje-više svih relevantnih pisaca iz Vojvodine, zatim tekstovi iz suvremenih književnosti Engleske, Mađarske, Francuske, Rusije, Amerike, Kenije, Japana, teorijske studije o tome kuda ide današnja literatura, kao i kronologija književnih događaja i izložbi koje se organiziraju u okviru Kluba DKV-a.

Rado čitam »Hid«, »Luminu«, »Polja«, »Letopis Matice srpske«, »Novy život«, »Zlatnu gredu«, ali i »Klasje naših ravni« koje je počelo izlaziti još davne 1935. godine u Subotici i sada se konstituira kao relevantan časopis na hrvatskome jeziku s ciljem da se u prijevodima prate dobri tekstovi iz mađarske književnosti, francuske, engleske, kao i panoramski pregledi autora iz Srbije, Vojvodine i Hrvatske. Snažno je zaživjela i edicija »Hrvatske riječi« s zbirkama pjesama Jasne Melvinger i Vojislava Sekelja, proznim ostvarenjima Milivoja i Dražena Prćića, kao i moje malenkosti, a nisu zaboravljeni ni klasici književnosti kao što je Balint Vujkov. To su sve dobri kulturni i književni programi i vjerujem da će oni i mene, i ne samo mene, ponovno okrijepiti i osposobiti da ponovno gledam sa optimizmom u budućnost. Budućnost dobre literature, prije svega.

 

Tekst pročitan na ovogodišnjoj 

Književnoj koloniji u Kanjiži