Arhiv tekstova

Jedan san: Bio jednom jedan bogati salaš. Pun svega, a najviše ljudi. Djeda i baka, sinovi i snahe i unučad. Bogat i blagoslovljen od Boga i ljudi. Salaš bez bunara ne može živjeti. Usred dvorišta duboki bunar, svježa voda i visoki đeram. Cvao je život, rad i nije izostajao uspjeh. Djeca su rasla i pomalo se »otela« kontroli i odgoju starijih. Kako je bunar »izvor života«, često se upotrebljava. Jasno, voda je mokra, a lanac je od metala. Tu i tamo koju kariku nagrize hrđa. Vješte ruke odstrane kariku, zamijene je ili pojačaju žicom. Djeca gledaju što to stariji rade, samo nisu primijetili da se karika zamjenjuje ili pojačava žicom. Počeli su se i oni igrati mijenjanja karika, ali su svaku »suvišnu kariku« kako su to oni mislili – da je suvišna – bacili, a drugu nisu stavili. Karike su bacali na smetlište. Jednoga dana lanac je bio prekratak i više nije kabao dosegao nivo vode. Badava je đeram škripio, svježe vode nije bilo. Čeljad se spakirala i konačno napustila salaš, jer se bez svježe vode ne može živjeti nigdje, pa ni na salašu. Toliko o snu. 

Nažalost taj san, čiji god bio, ocrtava i našu stvarnost koja nije san. Gledajmo slikovito: bez kulture »svježe vode«, ne možemo živjeti. Bez pravih vrednota kao zajednica ne možemo funkcionirati. Svatko od nas – koju god odgovornost nosio – je karika u lancu po kome se dnevno zajednica osvježava i živi »svježom vodom«. Dok u zajednici ima netko tko može uljudno i pristojno zamijeniti kariku koju je rđa nagrizla, u redu. Još bolje je dok se karika može popraviti. Ali lanac mora ostati tako dugačak da se kabao svaki puta vrati pun »svježe vode«. Međutim, već više godina, neka »čudna djeca« otela su se »kontroli« i odgojnim metodama uljudnosti, te se karike sa ili bez razloga vade iz lanca i bacaju na smetlište. 

ZAHVALITI SE ZA SVE UČINJENO: Naime, zašto ljudi iz naše sredine koji su učinili nešto vrijedno za zajednicu - a svatko je barem želio učiniti dobro – mora otići odbačen? Jednostavno ima vrijeme kada čovjek odlazi sa »scene«, jer mu je prošlo vrijeme. Zar treba čekati smrt da mu se dade priznanje i otprati ga se časno? Da mu se priznaju zasluge, zahvali za rad i na njega računa i iz sjene. Zašto se oni, koji možda ne misle kao mi, moraju biti nasilno odstranjeni iz lanca i bačeni na smetlište? Jasno, prethodno slijedi »šuma optužbi« da bi se izmislio razlog nečijeg odstranjivanja. Zašto se i u tom slučaju ne bi moglo korektno na prvom mjestu priznati sve ono što je bilo dobro, zahvaliti za sve učinjeno i onda časno smjestiti te osobe, ne na »smetlište« nego u »svetište«? Jasno, za takav postupak treba imati visoki nivo uljudnosti i ljudskosti. Lakše je trgati, biti neodgovoran poput pubertetlija i bacati ljude na smetlište. U svijetu uljudnih ljudi ne postoji »smet-lište« članova zajednice, nego samo »svetište«. Naša groblja nisu smetlište ljudskih tijela, makar su mrtva, nego svetišta ljudskih tijela koja čekaju uskrsnuće. Hoće li ikada naša zajednica shvatiti da način na koji sada kidamo lance svoje povezanosti ne izgrađuje »svetište«, a brzinski nas udaljava od nivoa „svježe vode“. 

POVEZUJMO KARIKE: Možda je već ta »svježa voda« daleko od nas, pa se zato tako i ponašamo da se s drugima najlakše  »obračunavamo« bez poštivanja dostojanstva i dobrote i pozitivnih vrednota kojih svaka osoba u zajednici posjeduje. Kada dođe čas da više ne možemo »zagrabiti« vodu, naš se salaš mora raseliti. U dubokom uvjerenju da do toga ne smije doći, jer smo ovdje »svoji na svome«, kako često znamo tvrditi, mislim da bi svatko od nas trebao polaziti od onoga pozitivnoga, poštujući osnovno pravo svake osobe da u biti ima pravo računati na naše bistro oko po kojoj sposobnosti otkrivamo prvo ono što je kod drugoga pozitivno. Jednako tako svatko ima pravo na poštivanje »prijeđenoga puta«. Nitko nije živio bez želje da ispuni život sadržajem. Je li uspio ili ne, to nije naše da sudimo. Nama pripada čast da svakom priznamo onaj napor koji je učinio u želji da pomogne i da bude bolje. Neka o vrijednosti prijeđenoga puta sudi objektivno kasnija povijest, a ne sadašnji trenutak, kada su u trenutku sadašnjosti uvijek prisutne napasti pristranosti, interesa i raspoloženja. Suditi može samo onaj tko vidi cjelinu. Mi, dok smo u »akciji«, nemamo tu mogućnost vidjeti cjelinu. S tim više se trebamo čuvati svakog suda i osude. A ne daj Bože, poslužiti se mehanizmom odbacivanja bez najviše razine uljudnosti i poštenja. Još jedna opasnost koja prijeti zajednici ako ponestane »svježe vode« je opasnost podcjenjivanja drugačijega načina mišljenja i osude koja nam se uvijek vraća kao osveta, a osveta je najgori oblik ljudskog ponašanja. Nije li možda na pomolu tu i tamo tamni oblik osvete? Bojim se da jest. Dakle, dok je vrijeme, čuvajmo svaku kariku, vrednujmo svačiji rad, gledajmo pozitivno, povezujmo karike da nam se ne bi dogodilo – što je vrlo opasno – da kabao ne dosegne »svježu vodu«.

g