Arhiv tekstova

Ljubicu Kolarić-Dumić, Kukuj-evčanku koja već dugo živi i radi u Rijeci, pjesnikinju i članicu Društva hrvatskih književnika, i nije potrebito posebno predstavljati čitateljima »Hrvatske riječi«, jer to je u jednom od brojeva »Klasja naših ravni«, časopisa za  književnost, umjetnost i  znanost (7-8/2005), učinio dr. Đuro Vidmarović, predstavljajući njenu novu knjigu poezije »Obasjana suncem«.

Ljubica Kolarić-Dumić rano je otišla iz rodnih Kukujevaca, ali se uvijek rado vraćala, i pjesmom i pričom i uživo, pa je i u Šid rado navraćala, posebice kada smo pripremali večeri poezije. Zov rodnoga kraja, čežnja za zavičajem, nostalgija ili kako to već tko zove, ali taj zov, taj nagon je to snažniji što si od rodnoga mjesta dulje i dalje. Kod Ljubice ćemo to prepoznati u stihovima, u pričama, u kolumnama, koje u posljednje vrijeme piše za »Zov Srijema«, glasilo Udruge protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata.

I kako kaže dr. Đuro Vidmarović, nitko o Srijemu ne može tako lijepo i tako nadahnuto pisati kao što to mogu sami Srijemci, primjerice Ilija Okrugić-Sriemac, Juraj Đuka Lončarević, Jasna Melvinger, Živan Bertić, Ivan Bonus i mnogi drugi. I, naravno, Ljubica Kolarić-Dumić.

 

HR: Možda ovih nekoliko napomena ipak nije dostatno za Vaše predstavljanje?

Najprije bih željela pozdraviti sve čitatelje Hrvatske riječi i Klasja naših ravni jednim mojim stihom, davno napisanim, ali koji stalno živi u meni: O Srijemu iz daljine progovara duša samo bolom… Zato sam i u ovo jutro sunčano pomalo sjetna dok započinjem razgovor s Vama, jer teško je svako prisjećanje na zavičaj. Ujedno Vam zahvaljujem za poziv na razgovor kojemu se od srca odazivam. Ovo je na ovakav način moje prvo predstavljanje čitateljima našega zavičaja pa sam višestruko sretna. Kako ste u uvodnom dijelu rekli, moju zbirku poezije »Obasjana suncem« u Klasju naših ravni opširno je predstavio dr. sc. Đuro Vidmarović, što mi je velika čast i radost. Tako mi se ove godine ispunila davna želja da o mojemu stvaralaštvu čuju čitatelji našega kraja. U »Klasju naših ravni« objavljeni su i prikazi moje knjige za djecu »Uz baku je raslo moje djetinjstvo« prof. dr. Stjepka Težaka i dr. sc. Karol Visinko, koji su bili i recenzenti knjige.

HR: Odakle početi? Mnogi kažu od početka, ali ja se ne bih složio da je prva zbirka »Raskrižje« i početak poetskoga nadahnuća. Stihovi su potekli još u srednjoškolskom dobu, još u vinkovačkoj gimnaziji, jer u to su vrijeme djeca iz šokačkih sela u Srijemu rado odlazila u Hrvatsku na školovanje.

Kada bih i sama postavljala pitanja, upravo bih ovako započela. Od kada pišem? Ili još bolje, zašto zapisujem ono što mi je netko u srce, bez moje volje utkao kao bolnu i mukotrpnu pređu naših baka. I dugo sam se opirala tomu poslu te sam malo napisala i još manje objavila. No od prve zbirke »Raskrižje«, koja je tiskana u mojoj četrdesetoj godini, pa do ovih dana, nakupilo se dosta, pa me grije oko srca. U gimnaziji sam pisala priče, a u osnovnoj školi, kako to već biva, pjesme, ali samo za sebe. Previše sam strašljiva bila da nekome pokažem i tako je trajalo do mojega susreta s velikanom naše poezije, koji me je ohrabrio za objavljivanje prve knjige.

Na školovanje u Hrvatsku odlazila su djeca i ranije, ali ne u tolikom broju kao kada su nam poslije Drugoga svjetskog rata oduzeli zemlju. Mladi nisu imali perspektive na selu, nije se imalo od čega živjeti, gladovali smo u punom smislu te riječi. Nismo imali ni kruha. Roditelji su išli u okolna sela u nadnicu, skupljali su vlat, baka je jedanput umijesila kruh od nekog loše samljevenog ječma. Kao maleno dijete nisam mogla jesti, a bila sam gladna te sam gorko plakala. Baka je onako u očaju tješeći me i ona zaplakala govoreći: Jidi, dušo, sve se može jisti osim zemlje! Ove su se bakine riječi dugo prepričavale, a ja ih pamtim kao da su sada izgovorene iako ne znam je li ih baka izgovorila radi sebe i neizmjerne tuge zbog prazne kuće ili zbog mene. Ja nisam razumjela njezine riječi, plakala sam i dalje i ponavljala da hoću kruha… A kad sam odrasla i završila osnovnu školu, poput mnogih, za mojim bratom, koji je već prije mene otišao, ostavila sam, tužna i pretužna moje dvorište, majku i baku, oca te stariju sestru i krenula u vinkovačku gimnaziju.

O mojim odlascima iz Kukujevaca nerado i rijetko mislim i još rjeđe progovaram, ali sada, iako uz duboku bol i suze, koje mi smetaju pri pisanju, te trenutke ne mogu mimoići. Odlazila sam od kuće uvijek u suzama i uvijek sa željom da ostanem. No želje su bile jedno, a stvarnost drugo. Život je išao svojim putem, a ja sam koračala za njim, nekad ravnom, a ponekad krivudavom i strmom cestom. Ponekad bih zalutala ili stala na raskrižju. I, evo, od one bosonoge djevojčice, često uplakane, prevalila sam veliki dio puta. Sjedim pred kompjutorom, tim čudom, i divanim s Vama te se osjećam kao da sjedimo na klupičici na šoru u Srijemu. Noć miriše po jeseni, mjesečina uprla, iz daljine dopire djevojačka pisma, a mi divanimo i šapućemo tiho da vjetar ne odnese riči pa da u trenu nestane ove ljepote… Tako sam ja živjela svoj mali život. I koliko sam stigla, pišući, kretala sam u pohode zavičaju. 

HR: Nakon školovanja u Vinkovcima slijedi studij na Pedagoškoj akademiji u Rijeci. Još dalje od kuće, još dalje od Srijema. Slijedi zaposlenje, udaja, djeca ili kojim već redom?

Poslije gimnazije u Vinkovcima tražim svoje mjesto pod suncem. Moja ljubav prema djeci i silna potreba za umjetnošću, a riječ, izgovorena ili napisana, bila mi je i ostala iznad svega te je tako određen moj životni put učiteljice hrvatskoga jezika, a sada i spisateljice, kako rekoh, bez moje volje, jer sve je u meni davno zapisano. Stoga i jest pravo pitanje koje ste mi postavili. Gdje je početak? Svakoga dana silno zahvaljujem Svevišnjemu za sve Njegove darove. Od Njega je sve počelo.

HR: »Raskrižje«, prva tiskana zbirka, a nigdje kraja sreći. Puno je godina prošlo, ali uvjeren sam da su dojmovi živi i dan-danas, a i sam je naslov nekako znakovit?

Nigdje kraja sreći. Bože moj, baš kao ljeti kad se nađete na njivi. Okrećete se na sve strane, sunce pripeče, zrak treperi, a klasje šušti na povjetarcu, žitu nigdje kraja. Tolika je i moja sreća bila na predstavljanju moje prve zbirke poezije. A znakoviti naslov »Raskrižje«? Koliko puta stanemo na raskrižju i pitamo se na koju ćemo stranu. Ja bih tada u suzama pisala. 

HR: Sljedeća zbirka izlazi 1985. godine u Zagrebu »Sva u srcu«, stihovi ljubavi, ali i stihovi nostalgije, žala za Srijemom, tuge za rodnim Kukujevcima?

Dok slušam Vaša pitanja, čini mi se da bih o svakoj mojoj pjesmi mogla napisati priču. Za drugu knjigu urednik mi je ponudio nekoliko naslova i u svakom je bilo srce. Znakovito! A ja sam u svakom vidjela svoje nemirno i čudno srce, puno, strepnje i čežnje. Nesigurno i uplašeno, a tako često tužno i usamljeno srce.

HR: U Zagrebu izlazi i sljedeća zbirka i to 1991. godine pod nazivom »Vratit ću se, Zemljo«, u vrijeme kada se nad Hrvatskom nadvila opasnost agresije, kada je rat već počeo, a nad našim se Srijemom nadvio tamni oblak jednoumlja i otvorene prijetnje, kada se već dalo naslutiti da više ništa neće biti kao prije?

Ponosna sam, jer sam svojom poezijom, svojim radom tih godina, na način koji mi je kao ženi bio moguć, u radu s prognanicima, osobito Iločanima, koji su prognani stigli u ove krajeve, koliko sam mogla, sudjelovala u stvaranju naše države. Tada mi je objavljena i zbirka »Vratit ću se, Zemljo«. Ne znam broj putovanja diljem Hrvatske i izvan nje. Pater Flavijan bi imao svetu misu za prognanike, a poslije bismo održali kulturni program. Često nisam mogla čitati od suza, a onda bismo svi zapjevali i pustili suze da mirno teku. Koja je to bila snaga u ljudima, iznad svakog divljenja. Pa ono ohrabrivanje jedni drugih. To se ne može izreći riječima, to se moglo samo vidjeti i osjetiti. Hoću li moći jednoga dana opisati sve te suze?

HR: O čemu pišete u svojim kolumnama u »Zovu Srij-ema«?

U našem časopisu »Zov Srijema« vodim kolumnu U pohode zavičaju. U obliku pisma ili kratke priče obraćam se čitateljima podastirući im svoja sjećanja iz zavičaja. Pišem o ljepotama Srijema i o neslućenoj i stravičnoj tragediji mojega naroda, koji su na pragu trećega milenija protjerani sa svojih ognjišta. Sve je u meni živo kao da sam i sada u Kukujevcima. Zato s velikom ljubavlju pišem za »Zov Srijema«. Rano sam otišla na školovanje, ali onaj život, koji sam živjela kao djevojčica, sve što se zbivalo u mjestu, nosim u sebi kao bolan teret. I ako sam odabrana da zapišem kako je postojalo jedno mjesto, jedni ljudi, koji su živjeli svoj život u teškoćama i radostima, kako kada, koji su imali svoju vjeru, svoju školu, svoj jezik, svoje njive, svoje nebo. Mirni i vrijedni ljudi, ponosni i dostojanstveni. Ako mi je Bog dao dar da zapišem onu ljepotu dvorišta pod snijegom, buđenje proljeća, raskoš rascvjetana vrta, pjesmu u jesenskim noćima i one dane kad je pjesma zamrla. Smijem li se ne odazvati?

Ne samo da pišem o tome, ja živim taj život. Pa kadgod mi se pružila prilika, ja bih obukla našu narodnu nošnju i s veseljem zapjevala naše pjesme. Tako sam na jednu skupštinu u Zagrebu došla u narodnoj nošnji. Nikada ne ću zaboraviti onu radost na licu pokojnoga profesora Juraja Lončarevića kad me je ugledao, a onda me primio za ruku i poveo na pozornicu. Dvorana je grmjela od pljeska, a ja sam mislila da ću od silnoga uzbuđenja zaplakati.

HR: Pitat ću Vas i o ličnostima, kakav je bio Živko Bertić?

Jako sam ponosna što je u Kukujevcima rođen književnik Živko Bertić. Kao djevojčica slušala sam o njemu, a kasnije s radošću čitala njegove priče i u mislima tražila mjesta gdje rasla stara kruška, gdje se igralo kolo, svirali neumorni svirači dok su mlada srca snažno kucala od čežnje. Često mislim i ne znam kome bih se obratila da nam pomogne kako bismo mi Kukujevčani vratili dug  našemu Živku Bertiću. Kako postaviti ploču s natpisom na njegovu rodnu kuću kao što je to običaj svuda u svijetu?!

HR: I kada smo već kod Kukujevaca i Kukujevčana, kako je pjesnikinja po vokaciji doživjela progonstvo Kukujevčana i Srijemaca općenito?

U svojoj knjizi »Zavičaj riječi« dr. sc. Katica Čorkalo piše i o mojoj poeziji  te kaže: Moglo se gotovo matematičkom sigurnošću predvidjeti da će pjesnikinju takve lirske kakvoće i strukture uzdrmati ratna tragika njezine domovine, posebno stradanja i progon Hrvata iz Srijema. Ispjevala je tim danima i događajima svoju lirsku posvetu u zbirkama  »Vratit ću se, Zemljo« i »Molitva za Hrvatsku«

HR: Ima Vas danas na svim stranama, diljem Hrvatske i diljem svijeta, ipak, s vremena na vrijeme, okupite se, kao recimo prošle godine u Budimcima, kada je obilježena deseta obljetnica masovnoga progonstva?

Kukujevčani su razbacani kao zrna prašine na sve strane. Okupljaju se u Budimcima gdje su sagradili crkvu Presvetoga Trojstva, dijeleći međusobno svoju tugu, misli i osjećaje i uvijek željni da vide jedni druge.

HR: Vratimo se ponovno stihovima, jer je već 1992. godine u Rijeci tiskana nova zbirka »Molitva za Hrvatsku«. Je li sakralni moment stalno prisutan u pisanoj riječi Ljubice Kolarić-Dumić?

Vezana sam uz crkvu od djetinjstva, a vjera mi puno pomaže u životu. Čitač sam u crkvi Gospe Lurdske u Rijeci već dugo godina, a biblijski tekstovi najdublje prožimaju čitavo naše biće i silno nadahnjuju. Napisala sam dosta pjesama na tu tematiku i voljela bih objaviti zbirku  »Moje molit-ve«. 

HR: »Stazama jutra« nova je knjiga tiskana 1995. godine, ali ne kao nova zbirka, već kao izabrane pjesme?

Rado čitam svoje pjesme na književnim susretima, volim podijeliti misli s ljudima, a kako su mi zbirke bile rasprodane, objavila sam izabrane pjesme zbog mojih čitatelja. 

HR: Ljubica i dalje piše, i dalje stvara, pa tako 1997. godine izlazi iz tiska jedna draga knjižica, a tako je i naslovljena »Uz baku je raslo moje djetinjstvo«. Nekako u to vrijeme Ljubica je dospjela na stranice udžbenika i čitanki za djecu osnovnoškolskoga uzrasta. O tisku i časopisima da i ne govorimo. Jeste li zadovoljni zbog toga?

Već sam istaknula da sam malo napisala, ali kad pogledam svoju bibliografiju, neizmjerno zahvaljujem Bogu. Pjesme su mi uistinu zastupljene na mnogim i važnim mjestima. Osobito sam ponosna što su moje pjesme u čitankama za prvi, drugi i četvrti razred osnovne škole. Bila bih radosna kada bi učenici i u mojemu zavičaju čitali moje pjesme.

HR: Je li to utjecalo da sljedeća zbirka, bude zbirka pjesama za djecu, ili je možda bolje reći, glazbena slikovnica »Od proljeća do proljeća«? 

Radila sam kao učiteljica hrvatskoga jezika i moje obraćanje djeci uvijek je uz osmijeh, uvijek radost. Ne mogu ni zamisliti koliko sam književnih tekstova i pjesama obradila u nastavi, koliko učeničkih radova ispravila, za koliko ih natjecanja pripremila u pisanju i kazivanju poezije. I sada u mirovini, kad više ne radim u školi, s ljubavlju pripremam mlade čitače u crkvi. Nisam učenike samo učila što je umjetnost nego sam i pisala za njih. Pisala sam o svemu što je dirnulo moje srce i što sam osjećala da će njih razveseliti. A imala sam veliku sreću što sam naišla na izdavača, slikare i skladatelje, koji su tu radost podijelili sa mnom i darovali djeci. 

HR: Kako je nastala slikovnica, najnoviji uradak »Izišli iz priče«, gdje Ljubica prema književnim likovima poznatih i slavnih imena, kakva su Ivana Brlić-Mažuranić, Sunčana Škrinjarić, Hans Cristian Andersen i Astrid Lindgren, pjesmom oživljava likove kao što su Ružno pače, Plesna haljina žutog maslačka, Čudnovate zgode šegrta Hlapića i Pipi-duga čarapa?

Slikovnica »Izišli iz priče«, čiji su recenzenti prof. dr. Stjepko Težak i prof. dr. Karol Visinko, dio je moje ljubavi i razumijevanja učenika. Tako dr. sc. Karol Visinko između ostaloga kaže: U izvrsnom Prologu autorica navodi dvije važne odrednice: veseo školski sat lektire i raspjevana knjiga... To pak što se spominje veseo školski sat lektire, vrlo je važno i u promišljanjima o nastavi lektire. Istraživanja dječje priče pokazala su da se djeca već u predškolskoj dobi znaju stvaralački igrati u jeziku… Ta raspjevana knjiga o poznatim likovima iz dječje književnosti umnogome može sudjelovati u susretima s lektirnim naslovima. Pojedina pjesma može biti priprema za čitanje odabrane priče ili pak može uslijediti u stvaralačkoj sintezi razgovora o priči. Zbirka pjesama Izišli iz priče zasigurno će naći svoje mjesto u nastavi lektire, osobito one u prva četiri razreda osnovne škole.

HR: U tim knjigama polučili ste dosta uspjeha zahvaljujući suradnji s poznatim glazbenim i likovnim umjetnicima. Surađujete li rado s drugima?

Knjige su mi ilustrirali Ivica Antolčić, Ivan Balažević i Vjekoslav Vojo Radoičić, a više pjesama je uglazbio Ljuboslav Kuntarić. Sve pjesme u knjizi »Od proljeća do proljeća« uglazbila je Natalija Banov, a »Izišli iz priče« i druge pjesme Doris Babić. Draga mi ta suradnja.

HR: Najnoviji uradak, nova knjiga »Obasjana suncem«, objavljena je prošle godine i posvećena je djeci i zavičaju. Jeste li zadovoljni prodajom knjige?

Ovo je sada jedina knjiga gdje se mogu naći moje pjesme. Ostale su rasprodane, a poznato je da poezija baš ne ide na tržištu pa se teže objavljuje. Meni je važno da postoji bar jedna knjiga za one koji požele pročitati neku moju pjesmu. 

HR: Ljubica se stihom često vraća Kukujevcima, Srijemu. Sanja li o tome da se i fizički vrati u Srijem, u rodne Kukujevce?

Dopustite mi da se poslužim stihom: I kamen ovaj volim/Zovu me jutra tvoja, zemljo,/Mole me sutoni/Da se ponovo vratim/Ali kako, kako da odem?/I ovdje domovina moja./Kako da odem/Kad kamen ovaj volim./I more, ravnicu plave boje./Kroz valove mlada žita mi mašu /I šapću stijene. Ostani/I mi smo tvoje.

HR: Kako to da pišete ikavicom u zadnje vrijeme?

Živim u kraju gdje se njeguje dijalekt, kako se ovdje kaže domaća beseda je slaja od meda, a tako je i u drugim dijelovima zemlje, što smatram velikim dragocjenostima svakoga naroda. Ja sam jako voljela naš kukujevački govor te sam o tome pisala i u našem »Zovu Srijema«. 

Ima li veće sreće za književnika od one kad ugleda svoje riječi na stranicama knjiga, časopisa, novina, kada ga se pozove da kazuje svoje stihove!? 

g