Arhiv tekstova

Tog 24. rujna ove godine, iz guste jesenske magle što se vukla po poljima pospane Slavonije, izranjala je prohladna jesenska nedjelja, dan tradicionalnog okupljanja Petrovaradinaca u Republici Hrvatskoj.  Kao i svake godine, poslije blagdana Uzvišenja svetog križa, pitomo slavonsko selo Oprisavci pokraj Slavonskog Broda bilo je mjesto okupljanja Srijemaca ovog starog i slavnog grada na desnoj obali Dunava, ponosnog na svoju bogatu prošlost i tradiciju slobode i pravde. 

Zar je potrebno ikoga podsjećati na duboke povijesne tragove koje je ostavio Petrovaradin, taj vidikovac široke i beskrajne srijemske ravnice, okružene moćnim rijekama Dunavom i Savom, Bosutom i Vukom, za koji su još stari Rimljani govorili da je »delicium mundi« - raj zemaljski. Ima li onih koji ne znaju za četiri petrovaradinske crkve: Svetog Roka, Snježne gospe Tekijske, Svetog Juraja i Svetog križa, koji ne znaju za povijesnu 1716. godinu i veliku pobjedu nad turskom vojskom kod Petrovaradina, za Petrovaradinsku tvrđavu, taj biser vojnog baroka, čiji su hodnici i komunikacije dugi oko 16 kilomatara, ili nisu svjesni činjenice da je to grad u kojem je 1801. godine rođen jedan od najvećih Hrvata svih vremena, veliki ban Josip Jelačić, čije ime nosi i centralni trg glavnog grada Republike Hrvatske.

OVOGODIŠNJI SUSRET: O Hrvatima u Srijemu koji su uvijek stajali na vjetrometini zbivanja i kojima  povijesna sudbina nije bila naklonjena, govorio je vlč. Stjepan Sokolović na svetoj misi u Crkvi Uzvišenja svetog Križa u Oprisavcima, s kojom je počeo ovogodišnji susret Petrovaradinaca i time odškrinuo dio neizbrisive hrvatske povijesti Srijema i Petrovaradina, grada koji je početkom 20. stoljeća s 98 posto hrvatskog stanovništva bio »najhrvatskiji« grad.

Ovom tradicionalnom okupljanju iseljenih Petrovaradinaca i ove su godine nazočili predstavnici HKPD-a »Jelačić« iz Petrovaradina, na čelu s predsjednikom Petrom Barbekom.

Zamoljen da komentira ova redovita okupljanja iseljenih Petrovaradinaca, Petar Barbek je rekao kako je zbog toga istovremeno i sretan i tužan. »Tužan sam što ovi moji Petrovaradinci nisu više tamo gdje pripadaju i srcem i dušom, u svome rodnom gradu, a sretan što vidim da su se snašli u svojoj novoj sredini i što nisu zaboravili Petrovaradin. Evo, moram se pohvaliti da sam, pored mons. Stjepana Milera i prečasnog Marka Kljajića, izabran za počasnog predsjednika iseljenih Petrovaradinaca, organiziranih kroz Zavičajni klub ‘Jelačić’, a to mi je velika čast i ponos«.

ISTINSKO   PRIJATELJSTVO:  Organizator i domaćin ovog susreta Petrovaradinaca bio je, kao i svaki put do sada, vlč. Sokolović, župnik u Oprisavcima nedaleko od Slavonskog Broda, u čijim se prostorima iseljeni Petrovaradinci okupljaju već godinama. Petrovaradinci su uvijek bili počašćeni dobrotom svog bivšeg dugogodišnjeg župnika koji je u Petrovaradin, u župu sv. Roka, stigao 15. ožujka daleke 1969. godine, kao mladi župnik i ostao punih 17 godina.

U tih 17 godina, do preseljenja u Brodsku Varoš, između Petrovaradinaca i tada 24-godišnjeg župnika, rodilo se istinsko prijateljstvo koje traje sve do današnjih dana, a upravo iz tog prijateljstva iznikli su i ovi tradicionalni susreti. Vlč. Stjepan Sokolović rođeni je Slavonac, iz  Šumeća, 15 kilomatara zapadno od Slavonskog Broda i odličan je poznavatelj ravničarskog mentaliteta. Na pitanje koliko godina traju ova okupljanja, odgovara da ona zapravo nisu nikada niti prestajala od njegovog dolaska u Petrovaradin, samo su mijenjala mjesto i formu.

»Okupljanja ovih dragih, vrijednih i čestitih ljudi počela su zapravo zahvaljujući Janiki Karnašu, vrsnom glazbeniku i još vrsnijem čovjeku, koji je godinama svirao u Crkvi sv. Roka u Petrovaradinu i snažno utjecao na generacije Petrovaradinaca«, dodaje vlč. Sokolović koji je zadnje rečenice izgovarao gotovo vičući, ne bi li nadglasao raspjevane Srijemce što su pjesmom i po kojom suzom lutali »divnim kićenim Srijemom«. A kada je o pjesmi riječ, Petrovaradinci i Petrova-radinke pokazali su se nenadmašnim.                                                                                        DRUŽENJE UZ PJESMU: Prvi su s pjesmom uz tambure započeli mladi Slavonci iz tamburaškog sastava »Šokačka ruža«, praćeni stručnim okom svoga učitelja, Petrovaradinca Josipa Topića, zvanog Džo, koji je u njih utkao svoje veliko i dugogodišnje tamburaško znanje, dok je organizator tamburaških sekcija u okviru svoje župe vlč. Sokolović sve to zadovoljno promatrao.  Za vrijeme izvrsne svirke ovih mladih tamburaša (»samo ih još treba izbrusiti !« primjedba starog »kontraša« Marijana Jergovskog) Petrovaradinac Josip Petanjak pričao mi je kako je ranih sedamdesetih godina upravo velečasni Sokolović inzistirao na kupnji instrumenata i zajedničkom sviranju na sv. misama u Crkvi sv. Roka, ali i druženju tada mladih Petrovaradinaca. Što je tada značila gitara i kako je teško bilo do nje doći, najbolje ilustrira podatak da su budući tamburaši novcem svog zajedničkog dobrovoljnog rada kupovali jedan po jedan instrument kako bi mogli vježbati. Upravo ta zamisao i vizionarstvo velečasnog Sokolovića i, naravno, uporni rad mladića iz župe Svetog Roka rezultirali su jezgrom odličnih instrumentalista i, što je još važnije, pravih prijatelja od kojih je iznikao tamburaški sastav, koji je tih godina »harao« Petrovaradinom i šire. Sastav su činili braća Stjepan i Marijan Jergovski, Nikola Jelečanin, Ladislav Kovač i, danas još uvijek glazbeno aktivan Branko Ćorić. Župnik Sokolović i danas u župi Oprisavci primjenjuje isti »recept«, tako da trenutno ovo malo slavonsko mjesto ima stotinu gitarista, a dio njih svake nedjelje pjeva i svira u crkvenom zboru. Nakon »Šokačke ruže« stvar je u svoje ruke uzela »Patoka« (veterani iz petrovaradinskog Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva »Jelačić«) u sastavu Josip Pokas, Vlatko Karnaš, Goran Suđi, Štefika Rangelov i Miroslav Srdić. Nakon njih gitara su se uhvatili dvojac Josip Topić - Džo i Josip Petanjak koji su prošetali repertoarom »Pro arta« (»Lola«, »Elena«, »Djevojka sa planine, »Dolina našeg djetinjstva«, »Crvene jabuke«, »Toplo ljeto«...), kao i ostalih, u to vrijeme popularnih pjesama (»Još malo«, »Zbog jedne divne crne žene«, »Marijana«, »Na brigu kuća mala«...), ali i petrovaradinskih internih pjesmama iz »podruma«. U kratkoj pauzi nastupa dueta Josip, solo, »a capela« točkom, istaknuo se najmlađi petrovaradinski djed, Marijan Jergovski s pjesmama iz naftalina, a nakon njega ponovno se vratila »Šokačka ruža« pa onda opet »Patoka«, pa je Štefika Rangelov na gitari otpjevao splet evergreena (»Ruže su crvene«, »Dok palme njišu grane«, »Suze liju plave oči«...), pa onda opet »Šokačka ruža«, zatim »Patoka« i tako sve do kasno u noć. 

PREBIRANJE PO SJEĆANJIMA: Ali nisu Petrovaradinci samo svirali, pjevali i plesali, već su i prebirali po petrovaradinskim  sjećanjima pa su se tako prisjetili i podatka da je Dunav pokraj serpentinske uzvišice, na kojoj je podignuta tvrđava i od koje je kasnije i nastalo naselje, širok 350 m, a da se sama tvrđava, taj biser vojnog baroka, gradila od 1692. pa sve do 1780. godine i da je, što mnogi ne znaju, od tog petrovaradinskog  šanca kasnije nastao Novi Sad, danas glavni grad Vojvodine.

Sjetili su se i da je jedna od najstarijih škola u Srijemu bila franjevačka u njihovom gradu, otvorena 1708. godine, da bi je 1726. Isusovci pretvorili u javnu školu te da se nedaleko od njihovog mjesta, u Tekijama, nalazi zavjetna katolička crkva kojoj je župnik i poznati hrvatski pisac Ilija Okrugić-Srijemac dao sagraditi dva gotska zvonika i da je ona danas glavno mjesto proštenja naših ravničarskih krajeva. Sjetili su se oni i brojnih zaslužnih ljudi koji su djelovali i stvarali tijekom duge i bogate prošlosti njihovog grada, kao i svojih sugrađana, prijatelja, kojih već odavno nema. Također su se prisjetili da je o njima, stanovnicima ovog Gibraltara na Dunavu, stari Petrovaradinac i ljekarnik, Matošev pradjed, Franjo Šams napisao: »Hrvati ljube starinske običaje, dobre su ćudi, ustrajni u radu i vrlo gostoljubivi. Muževi rade marljivo, žene vole red i čistoću u kućama. Muškarci, doduše, vole vino, ali kako sami obrađuju vinograde, piju umjereno i ne škodi im nimalo!«. Uzevši u obzir činjenicu da je to zapisano daleke 1830. godine, u šali su prokomentirali da bi se danas moglo dodati kako Petrovaradinci  i dalje (još više?)  vole vino, da ga piju te da im i dalje ne škodi osim vozača, zbog hrvatskog zakona od 0,00 posto alkohola u krvi. 

g