Arhiv tekstova

Obećao sam u prošlom broju podijeliti s vama, poštovani čitatelji, svoje impresije s devetog zasjedanja mješovite Komisije za teološki dijalog između Katoličke i Pravoslavne Crkve. Jasno, nisam član te Komisije, ali sam bio dodijeljen kao vanjski suradnik u radu Komisije. Imao sam izvjesni strah i tjeskobu na pomisao da ću tjedan dana provesti sa vrhunskim teolozima katoličke i pravoslavne Crkve. Taj strah je u stvari bio strahopoštovanje jer ipak tjedan dana dijeliti društvo takvoga skupa i biti u zajednici tih ljudi, činilo mi se da nadmašuje moje mogućnosti. 

Prvi dojam je već bio raskrinkavanje moga straha, jer pri dočeku u zračnoj luci, a osobito u hotelu, susreo sam ljude komunikativne, »obične« i samo ljude. Ono što me se silno dojmilo je ponajprije spoznaja da se ne može biti vrhunski teolog, a da ne bude najprije i ponajviše »vrhunski« čovjek. Obistinio se onaj dobro poznati aksiom: Najprije čovjek, a onda kršćanin. 

NEHINJENA LJUDSKOST: Ta neposredna i vrhunska ljudska dimenzija me je ohrabrila za svaku vrstu komunikacije, bilo katoličkog dijela, bilo pravoslavnog dijela delegacije. U prvim susretima susreli su se ljudi. Najveći dio njih po prvi puta. Ono što su prepoznali među sobom i sa nama suradnicima je uistinu nehinjena ljudskost. Dojam kako je lijepo biti čovjek, bio je tih dana stalno prisutan i silno me osvajao. Konačno sam u jednom skupu šezdesetoro »pravih ljudi«. Kako je divno biti uistinu među ljudima.

Jednako tako sam se bojao prvih oficijelnih susreta. Dijalog je započeo prvi dan u odvojenim prostorijama da bi se delegati ponajprije upoznali između sebe, jer ne treba zaboraviti da se Komisija nakon više godina susrela u novom sastavu, jer je većina bivših članova ili pomrla ili su na drugim dužnostima. I taj strah su brzo raskrinkali jer je već prva pauza bila srdačni susret ne više odvojene nego zajedničke skupine ljudi koji su željeli upoznati jedni druge i izvan svoje Crkve. I ponovno za mene jedna nova impresija: Želja prepoznati u drugom i drugačijem brata, i to brata u vjeri i milosti. Shvatio sam taj prvi dan da će dijalog biti uokviren: TRAŽENJE ISTINE U LJUBAVI. Tako je i bilo. 

Ne znam što je članove ovoga skupa navelo da su već drugu sjednicu i sve do kraja održavali u plenumu, ali nas je sve to radovalo i ohrabrivalo. Kod stola i u kuloarima, makar je sve vezano tajnom, ipak se moglo naslutiti da je bilo i »žestokih diskusija«. Međutim, ostao sam uvijek zadivljen da se može i žestoko diskutirati, a da se ne povrijedi ni osobu, ni stavove sugovornika. Točno sam kao kršćanin osjećao da to nije ljudska vlastitost nego Božanski dar. Tako dijalog može dirigirati samo Bog. To je taj najdublji doživljaj kojega sam cijelo vrijeme osjećao: Prisutnost Božju. 

POŠTOVANJE I POBOŽNOST: Zamislimo jedan najelitniji hotel u Beogradu, gdje se u kapeli i u »sobi ikona« nastanio Bog. Gdje su sudionici susreta zalazili na meditaciju i molitvu i da se ta duhovnost razlijegala u svim prostorima tog velikog zdanja. Ne samo mi, uže povezani, nego i svi ostali su primijetili prisutnost Duha. Prvi sam rano ujutro po svojoj dužnosti ulazio u kapelu. Tiho su stizali biskupi, kardinali, laici na osobnu molitvu. Divio sam se jednom nadbiskupu, koji je svoju molitvu kroz cijeli sat obavljao na koljenima. Divio sam se kardinalu Kasperu, koji je u tišini ranoga jutra provodio svoje vrijeme u razmatranju. Kardinal Touran, unatoč svoje teške bolesti, gdje se primjećuje da promatra već drugu obalu životne rijeke, zračio je mirom i dobrotom. 

Voditelj Pravoslavnog dijela delegacije, mitropolit Pergamski, g. Ziuziulas, svojim dostojanstvenim mirom, hodom, sigurnošću, ulijevao je strahopoštovanje. Kod stola su bili svi braća. Nikom nije bilo određeno mjesto, ali ni jedan obrok nije bio takav da bi sjedili za jednim stolom, makar i malim, samo katolici ili samo pravoslavni. Stalno zajedno. Čini mi se da je to želja i potreba uzajamnog obogaćenja. 

To mi je treća spoznaja da su »gorjela srca njihova« da upoznaju jedan drugoga i shvate razmišljanja koja su iz dvorane nastavljena i kod stola. O doživljaju poštovanja i pobožnosti na Liturgiji, odnosno svetoj Misi da i ne govorim. Kako je divno shvatiti da nas tako malo dijeli, a tako puno povezuje. I kako je strahovito shvatiti da je jedini čimbenik čovjek koji čini diobe i ne zna voditi dijalog. Ovo su bili za mene dani milosti jer sam prvi puta u životu susreo šezdeset ljudi, ponajprije vrsnih ljudi, vrsnih teologa, revnih pastira i onih koji znaju voditi dijalog. Dakle, dijalog je stvarnost koji nema druge alternative. Znam da su tako doživjeli i svi ostali suradnici. Rastanak je bio srdačan, zahvalan i već zakazan sljedeći susret. Znam da iza toga stoji puno tihih molitelja i jedne i druge Crkve. To je znak koji nam Bog očito otvara za ovo vrijeme i kao zadatak i kao zvanje. U tom procesu može biti svatko od nas ako shvati da je temelj dijaloga istina u ljubavi i da je u dijalogu uvijek čovjek u svom dostojanstvu i vrijedan poštovanja i vrednovanja. Ovdje nije bilo isključivosti, nego »velika glad« razumjeti i prihvatiti drugoga. Kao sreće kad bismo učili ovakav dijalog. No, ne zaboravimo da je to ipak Božji dar!                                          g