Arhiv tekstova

Bruno, osnivač kartuzijanskoga reda, rodio se oko 1030. godine u Kölnu. O njegovoj obitelji iz koje potječe i o njegovu djetinjstvu jedva da se što pouzdano zna. No, zato znamo puno toga o njegovom školovanju i odgoju. Postoji jedan ljetopis iz XII. stoljeća, koji govori da je Bruno stekao temeljito poznavanje duhovne i religiozne literature.

Nauke je započeo u kolegijatskoj crkvenoj školi Sv. Kuniberta u svom rodnom gradu. Zatim je pošao u Reims na dalje usavršavanje u naukama i ondje s uspjehom završio studij. Odlučio se tada posvetiti posve duhovnome staležu i tako svoje znanje upotrijebiti u službi Crkve. 

ŽELJA   ZA  SAVRŠENSTVOM: Njegovo duhovno raspoloženje iz tog razdoblja najbolje izriče njegova latinska pjesma o ludosti grijeha, a koja počinje ovako: »Tvorac je svemira, svakoga od smrtnika pozvao u život, da po zaslugama primi nagradu slave u nebeskim stanovima. Blago onome koji onamo neprestano upire pamet te budan izbjegava sve što je grešno«. Bruno je bio veoma ozbiljan klerik pa je brzo postao i kanonik katedrale u Reimsu. Kao kanonik dobio je nalog da predaje takozvane »artes liberales«-slobodne vještine, među njima gramatiku, retoriku, logiku, filozofiju, a onda i svetu teologiju. Naslijedivši profesora Herimanna, 1056. godine preuzeo je i vodstvo biskupske škole. Kasnije, to jest 1075. godine postao je kancelar svoga nadbiskupa u Kölnu. Kao profesor oduševljavao je učenike, među kojima se nalazio i kasniji papa Urban II. 

Učenici su svoga učitelja poštivali kao veoma učena i ozbiljna učenjaka. Međutim, on sam je bio nezadovoljan samim sobom i onim što je radio. Želja ga je vukla prema nečemu savršenijem. Promatrajući tadašnje prilike među višim klerom u Crkvi, odlučno se stavio na stranu pape Grgura VII. koji je svom odlučnošću želio u Crkvi načiniti red i osloboditi je od nedostojnih službenika. Jedan je takav bio i Manassčs, nadbiskup u Reimsu, čovjek bez obrazovanja i religioznog duha, koji je svetogrdnom kupnjom došao na nadbiskupsku stolicu. Tu je čast za pozamašnu svotu kupio od francuskoga kralja Filipa I. Njemu je tu čast, oduzeo papin legat, a ponudio je Brunu, no, on je tu privlačnu ponudu odbio. 

Promatrajući prilike u Crkvi, Bruno je načinio zavjet da će ostaviti svijet, te živjeti životom Kristovih siromaha. Tako su se, naime, nazivale skupine pustinjaka koji su se povlačili u šumovite predjele te ondje živjeli ili u posvemašnjoj osamljenosti ili ipak pod jednim zajedničkim pravilom. Njihov kruh svagdašnji bijaše: siromaštvo, pokora i samoća.

OSNIVAČ PRVE KARTUZIJE: Bruno je u proljeće 1084. godine pošao na put prema Alpama potražiti prikladno samotno mjesto. Našao ga je u masivu La Grande Chartreuse te se ondje sa šest istomišljenika odlučio nastaniti i provoditi pustinjački život. I tako se na uzvisini od 1175. metara rodila prva kartuzija koja je bez nekog posebnog pravila željela slijediti veliku pustinjačku tradiciju.

Bruno, osnivač prve kartuzije, morao je teška srca 1090. godine napustiti svoju samoću, jer ga je za savjetnika pozvao papa Urban II. Svoju je malu kartuzijansku zajednicu prepustio brizi msgr. Landuina iz Toskane. Jedno je vrijeme s Papom boravio u Rimu, no kad je ondje iz političkih razloga postalo opasno prebivati, pošao je skupa s njime u južnu Italiju koja je tada bila pod vlašću Normana. Papa je ondje Bruna htio učiniti biskupom u Reggiju, no Bruno, pun čežnje za samoćom opet je ponuđenu biskupsku mitru otklonio. Papa je poštivao njegovu želju te mu dopustio da uz pomoć grofa Rogera osnuje novu kartuziju »Santa Maria della Torre« u biskupiji Squillace. U njoj je Bruno i umro 6. listopada 1101.

Kad je 1193. godine ta kartuzija dokinuta, svečeve su relikvije prenijeli u crkvu obližnjega samostana San Stefano. Bruna je 1514. godine službeno proglasio svetim papa Leon X. Svetac je osnivač jednoga od najstrožih redova u Crkvi. Kao norma života kartuzijancima ipak služi benediktinsko pravilo, ali postroženo potpunom šutnjom i uzdržavanjem od mesne hrane. Kartuzijanci se hrane kruhom, povrćem, a za piće im služi voda. Oni su kroz sva stoljeća nastojali ostati vjerni idealu svoga utemeljitelja pa je o njima nastala glasovita poslovica: »Kartuziju nikad nije trebalo obnavljati, jer se nikad nije izrodila«. 

Svetoga su Bruna njegovi suvremenici nazivali svjetlom Crkve, cvijetom klera, slavom Njemačke i Francuske. On je to i zaslužio po svojim osobnim vrlinama, ali i po svome velikom djelu, osnutku kartuzijanskoga reda.

                       Priredila: Željka Vukov