Arhiv tekstova

»Bunjevačko pitanje« aktualizirano je ovih dana pred jesensko zasjedanje Skupštine Općine Subotica. Bunjevci organizirani u Bunjevačku stranku, Bunjevačko nacionalno vijeće i druge stranke traže da se na sjednici lokalnog parlamenta pokraj zastava hrvatske i mađarske nacionalne manjine nađe i bunjevačka zastava. To je konkretizirao vijećnik Mirko Bajić svojim zahtjevom da se promijeni poslovnik skupštine u smislu postavljanja zakonom usvojenih zastava manjina pokraj zastava pokrajine i republike. Za one koji nisu upućeni, treba reći da su Bunjevci, iskoristivši pravo da formiraju svoje nacionalno vijeće stekli i prava koja im pripadaju Zakonom o ostvarivanju prava i sloboda nacionalnih manjina. Jedno od njih je i dizajniranje zastave nacionalne manjine, a predloženo rješenje potvrdio je i nadležni državni organ. Dakle, došli smo do toga da se izbjegavanje postavljanja bunjevačke zastave može tretirati kao neispunjenje zakonom propisanih prava. Jasno je da onaj tko ne poštuje zakon gubi vlastiti demokratski kredibilitet.

Kako se onda mogu postaviti vijećnici Hrvati i Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, jer ukoliko formalnim načinom pokušaju osujetiti postavljanje bunjevačke zastave riskiraju da ih se proglasi nedemokratskim i netolerantnim.

O GENEZI: U posljednje vrijeme obje se strane služe genezom događaja. Činjenica je da su Hrvati i Bunjevci, premda isti podrijetlom, genetikom i jezikom, zapravo odabrali različite puteve nacionalnog razvitka. Hrvatski dio Bunjevaca je slijedio svoje sunarodnjake koji su se ugradili u temelje hrvatske nacije, dok oni drugi nisu. Sličan primjer postoji i kod Ukrajinaca: oni koji su odselili iz Ukrajine prije formiranja nacionalne svijesti nazivaju se Rusinima, a oni koji su u Vojvodinu došli nakon toga osjećaju se i izražavaju Ukrajincima. 

Na sličan način i Bunjevci žele ostvariti status posebne manjine, ili konstitutivnog naroda. Ono što još razlikuje Hrvate i Bunjevce je i način borbe za svoja prava. Hrvatima je desetljećima bilo uskraćeno ono što su druge manjine uživale i što im je omogućilo očuvanje samosvijesti, a to su ponajprije informiranje i školstvo. Tijekom devedesetih godina ta je borba bila nezgodna i nerijetko opasna. Međutim, bilo je jasno da bez obzira na okolnosti i bez institucija neće biti ni budućnosti, pa se zločinačkom režimu gledalo u oči. Bunjevci su pak odabrali oportunistički put. Nisu osjećali toliku potrebu za izgrađivanjem posebnih institucija jer su imali svoje ljude u Miloševićevom sustavu. Dok su manjine vapile za slobodama, jedan od uglednijih Bunjevaca, Ivan Sedlak sjedio je u Vladi Srbije u ministarskoj fotelji i bio zadužen za manjine i ljudska prava. On je za Tanjug izjavio 1999. godine da se pod plaštom pozivanja Zapada zbog navodnog nepoštivanja prava manjina krije nešto drugo, gotovo pokušaj rušenja države. Nakon njegova boravka u Rumunjskoj ostalo je zapisano kako je izjavio da je SR Jugoslavija građanska zemlja u kojoj 26 nacija živi mirno, kako svi mogu učiti na materinjem jeziku, mogu oformiti škole na vlastitom jeziku itd.

Međutim, dolaskom demokracije priča se mijenja. Odjednom postaje jasno da nisu ispunjena prava manjina, već se ona traže. U želji da se izbjegne institucionalno razdvajanje jedinstvenog nacionalnog bića i da se spriječi novi vid asimilacije, čelnici hrvatske zajednice negativno reagiraju na bunjevačku borbu za svoje interese. U tom trenutku Hrvati, koji još uvijek nisu ostvarili svoja prava u punini, bivaju proglašavani za one koji su nedemokratski i koji brane drugima da se bore za svoj identitet.

TKO JE KUM: To je sve bilo omogućeno 2002. godine Zakonom o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, koji manjine ne definira poimence već određuje uvjete za njih, a Bunjevci te uvjete uspijevaju ispuniti i formiraju svoje nacionalno vijeće. Ovime oni »cementiraju« svoju poziciju na veoma duge staze jer je poznato da se stečena manjinska prava ne umanjuju i ne ukidaju. Takav zakon, koji je u istom nacionalnom biću dakle još dublje posijao sjeme razdora, dugujemo demokratskoj vlasti za vrijeme dok je resorni ministar bio Rasim Ljajić, a svojim doprinosom u donošenju toga zakona diči se i lider Saveza vojvođanskih Mađara József Kasza, kao što je to učinio ove godine tijekom manifestacije Svetog Stjepana na Paliću. Da stvar bude još intrigantnija, to su partneri DSHV-a i HNS-a iz razdoblja Demokratske oporbe Srbije (DOS) i iz vremena koalicije Zajedno za toleranciju. Bunjevačke stranke nije bilo nigdje dok su se manjine borile za svoja prava. Sada je naravno ima, kada uz prava ide i državna financijska potpora.

I, kakve to veze ima sa zastavom? Pa takve da sve ide k tome da će se izgleda morati uvažiti bunjevačka zastava. Poslije će, nakon sljedećih izbora, ukoliko DSHV ne bude bio toliko jak da osigura snažnu poziciju u vlasti, moguće doći na red i zahtjev za priznavanjem bunjevačkog kao službenog jezika, nakon toga škole, i tako u beskraj.

REPRIZA: Ono što naravno plaši Hrvate je repriza događaja iz devedesetih godina prošloga stoljeća, kada su se mnogi iz straha izjašnjavali Bunjevcima kako ne bi bili svrstani u Hrvate, ili kraće – ustaše. Ponavljanje priče o ustašama iz dana u dan u medijima, kada se govori o Ivani Dulić-Marković ili bilo kom Hrvatu, može se shvatiti kao priprema terena da se većim ili manjim pritiscima izazove novi val prelaska zastrašenih Hrvata u Bunjevce. No, ovo su samo spekulacije na koje imamo pravo, kao što ih ima druga strana, koja se ne želi uklopiti niti u hrvatsko niti u srpsko nacionalno biće već živjeti svoj neki kolektivno izdvojeni život.

U ovoj stvari dolazimo do toga da naši zajednički pređi nisu živjeli samo s ove strane granice. Kako se odvija stvar u Mađarskoj? Nakon što nije prošao pokušaj da se Bunjevci formiraju kao posebna manjina, tu ideju ipak gaje pojedinci. U tekstu Stipana Balatinca, koji je objavio Hrvatski glasnik iz Budimpešte, piše kako se s vremena na vrijeme nađu pojedinci koji svojim zabludama nastoje napraviti pomutnju. »Stoga nas ne čudi više puta spominjana, a sada i pokrenuta inicijativa za priznavanjem Bunjevaca kao posebne manjine i prikupljanje potpisa u Baji i okolnim bunjevačkim mjestima u Bačkoj čiji je začetnik i ‘ideolog’ Mijo Mujić«. 

Balatinac dalje navodi: »No, čini se da je Mujićeva inicijativa osuđena na propast, poražena, kao uostalom i većina njegovih pokušaja. Podsjetimo samo da je u pitanju osnivač u najmanju ruku čudne udruge, Udruge preživjelih Bunjevaca, potom bivši predsjednik Srpske samouprave u Baji, stoga se nameće pitanje zna li g. Mijo Mujić uopće kamo i kome on sam pripada, da bi se uopće mogao zalagati za Bunjevce. Radi zanimljivosti moram spomenuti i njegovu najnoviju inicijativu, a to je najava da će spomenuta Udruga preživjelih Bunjevaca postaviti svoje kandidate na izborima za Srpsku manjinsku samoupravu u Baji. Kako piše, Bunjevaca je ionako mnogo više, u odnosu na mali broj Srba u Baji. Uistinu se iznova pitamo, zna li on sam kamo i kome pripada!?«, piše Balatinac.

Kao što i ovaj primjer pokazuje, izražavanje Bunjevaca je prva etapa asimilacije prema regionalnom identitetu nakon čega slijedi prihvaćanje srpske nacionalnosti. Iz toga razloga priča o Bunjevcima smeta Hrvatima, ali je ključna bitka vjerojatno izgubljena prije četiri godine kada je donošen Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina. Oni koji u hrvatskoj zajednici žele poraditi na nacionalnom planu trebaju se okrenuti tome da jačaju hrvatske institucije umjesto što se sada zalažu protiv tuđih. U nadmetanju dva identiteta nad legatom predaka preživjet će onaj koji osigura zdrave uvjete razvitka za dolazeće generacije, koji bude složno ostvarivao svoje ciljeve i otvarao vrata mlađim naraštajima kako bi se nacionalna svijest prenosila dalje. Sve mimo toga je u službi samopromocije i pripreme opravdavanja za neuspjeh.                                 g