Arhiv tekstova

Profesorica Mira Temunović veliki dio svoga života provodi uz tamburu i s tamburom. Predaje instrument tamburu u Muzičkoj školi u Subotici, dok u slobodno vrijeme vodi Glazbeni odjel HKC »Bunjevačko kolo«. Glazba je njen život i njezina radost. U profesionalnom životu obučavala je djecu svirati ovaj instrument, dirigentica je, nastavnica i profesorica, ali je i sama svirala i muzicirala na instrumntu koji je, kako nam je sama rekla, odraz njene ličnosti. Upravo radi toga razgovarali smo s njom i upoznali njen svijet glazbe.  

 

HR: Od kada radite u Muzičkoj školi i što točno predajete?

U Muzičkoj školi radim od 1994. godine, no prije toga sam radila u osnovnim školama, gdje sam predavala predmet – glazbeni odgoj. Kada sam diplomirala, 1987. godine sam se zaposlila u osnovnoj školi kao profesorica glazbe. Radila sam u tri škole osnovne škole, »Ivan Milutinović« u Subotici, »Pionir« u Starom Žedniku i u »Osmoj vojvođanskoj udarnoj brigadi«, također u Subotici. Radim u Muzičkoj školi, kao profesorica tambure i te školske 1994./95. godine uveden je odjel tambure i u sredjoj školi. Predajem tamburu u nižoj i srednjoj školi. 

HR: Koji instrumenti spadaju u odjel tambure i tko ih sve predaje?

Tamburaški odjel spada u skupinu žičanih trzačkih instrumenata, tako da ovaj odjel pripada trzačkoj katedri, čija sam ravanteljica. U ovaj odjel tambure spadaju prim i basprim, no i tamburaško čelo za koje je manja zainteresiranost, te sam do sada imala jednu učenicu koja je završila i jednog učenika koji sada pohađa ovaj odjel – predmet tamburaško čelo. Osim glavnog intrumenta učenici se moraju upoznati i s drugim instrumetima koji pripadaju ovoj vrsti, dakle sa svim instrumentima koji se sviraju u tamburaškom orkestru. Tu spadaju prim i basprim, kao najčešći instrument, zatim tamburaško čelo, e-basprim, kontra i tamburaški kontrabas. Prim i basprim su instrumenti koji su zastupljeni i prepoznatljivi, dok su ostali instrumenti puno rjeđi. Pokraj mene u ovom, tamburaškom odjelu rade još tri profesora – Vojislav Temunović, Sonja Jaramazović i Milan Pridraški. Od 1995. godine do sada učenici su nastupali na mnogobrojnim smotrama i natjecanjima širom zemlje. Nastupali smo na Republičkom natjecanju muzičkih škola Srbije, Muzičkim festivalima Republike Srbije, Smotri vojvođanske tambure i drugim. Na svim natjecanjima, gdje je tambura zastupljen instrument, nazočni smo i mi, da pokažemo svoj rad i umijeće naših učenika.    

HR: Koliko je učenika do sada završilo srednju Muzičku školu – odjel tambura, te koliko sada ima učenika na ovom odjelu? 

Iako je ovaj odjel relativno nov, ipak imamo veliki broj zainteresiranih učenika koji su ga završili, ali imamo i budućih nada. Ovaj odjel do sada je završilo devet učenika, petero na primu, troje na basprimu i jedna učenica na tamburaškom čelu. Sada imamo 45 učenika koji idu u nižu Muzičku školu na ovaj odjel, a njih osam je u srednjoj školi. Učenici u nižoj školi imaju tri predmeta: instrument-tambura, solfegio, orkestar, dok u srednjoj školi imaju tamburu kao glavni predmet, zatim čitanje s lista, korepeticiju, kamerni orkestar, tamburaški orkestar, zatim imaju uže stručne predmete kao što su harmonija, solfegio, kontrapunkt i drugi, a svakako slušaju i opće predmete koji se izučavaju u srednjoj školi. Do sada su učenici nastupili na svim većim natjecanjima koja su vezana za tamburu i ostvarili mnogobrojne nagrade i priznanja. 

HR: Od kada postoji tamburaški orkestar u Muzičkoj školi u Subotici?

Imali smo potrebu za tamburaškim orkestrom u školi, te je orkestar oformljen još prije šest godina, 2000. godine. Obvezu pohađanja ovoga orkestra imaju djeca koja pohađaju IV., V. i VI. razred niže Muzičke škole, no od nedavno sam počela priključivati i mlađi uzrast, odnosno djecu koja imaju više sposobnosti. To im je dobra praksa za kasnije, da se prilagode tamburaškom muziciranju u orkestru, jer je to ipak specifično. Djeca nisu jedinka, pojedinci, nego svi skupa moraju stvarati glazbu zajedničkim snagama. Do sada orkestar je imao veliki broj zapaženih nastupa.

HR: Dugi niz godina bili ste aktivna članica Subotičkog tamburaškog orkestra. Kada ste počeli svirati?

Moj početak rada u orkestru je započeo 1977. godine, kada sam postala članica i onda je u ovom orkestru, prvi put uveden e-basprim. Kada sam došla ponudili su mi da sviram ovaj instrument. Iako je to za mene bila nepoznanica prihvatila sam i tada sam to vidjela kao neku vrstu izazova. U početku tu je bio prateći instrument, no svakako potreban dio tamburaškog orkestra. Taj instrument nije uobičajen, ne može se vidjeti u manjim tamburaškim sastavima, nego je zastupljen uglavnom samo u orkestrima. Upravo zbog toga je meni bio privlačan i kasnije sam sebe vidjela samo uz e-basprim i sada nakon dvadeset devet godina sviranja ovoga instrumenta mogu reći da je taj instument nekako odraz moje ličnosti. Kada sam došla u orkestar u početku sam samo svirala, a kasnije u trećem razredu srednje škole uz sviranje sam počela držati obuku u Subotičkom tamburaškom orkestru. To je meni bila na neki način praksa koju su dogovorili Stipan Jaramazović i tadašnji ravnatelj Muzičke škole. Prvo sam radila na obuci djece, dok sam kasnije vodila tadašnji »Pionirski orkestar«. Za vrijeme studija i dalje sam svirala, no prestala sam s obukom. Po povratku s akademije bila sam ravnateljica dječjeg orkestra. Jedno razdoblje sam radila i s juniorskim orkestrom, a usporedo sam bila aktivna člnica u velikom orkestru.   

HR: S ovim orkestrom ste obišli mnoge zemlje i imali brojne nastupe. Što Vam je najviše ostalo urezano u sjećanju?

Da, s orkestrom sam obišla mmnogo, obišli smo cijelu Europu, bili smo i u Svetoj Zemlji i to mi je jedna od najdražih turneja. Mislim da svatko, tko se bavi glazbom treba otići u Izrael, pogotovu u Jeruzalem. Mi smo tada svirali u prestižnoj dvorani u Jeruzalemu, u kojoj nastupaju svjetski umjetnici i to je svakako bilo predivno. To je bila kruna mog sviranja u ovom orkestru. No, svakako tu su i sve druge turneje, jer je svaka turneja ostavila trag u mojem sjećanju. Istaknut ću još turneje u Belgiji i Španjolskoj. 

HR: Od nedavno ste ravnateljica Glazbenog  odjela  Hrvatskog kulturnog centra »Bunjevačko kolo«. Koja je Vaša dužnost i obveza u svezi s ovim poslom?

U veljači ove godine, na poziv voditelja Folklornog odjela Davora Dulića, počela sam raditi u HKC »Bunjevačko kolo«. Uvijek sam svirala tamburu u orkestru, no nikada nisam bila u folkloru, pa je za mene to bio izazov. Prihvatila sam poziv i odlučila se okušati i u ovom polju umjetnosti. Prvenstveno, moja je obveza prikupiti glazbenike raznih profila ovisno o potrebama. Trenutačno imamo potrebu za tamburaškim orkestrom i sada u našem Centru imamo osam stalnih tamburaša koji čine manji tamburaški orkstar. Za ovih šest mjeseci, od kako sam u Centru, spomenuti orkestar je propratio sva događanja koja su vezana za HKC »Bunjevačko kolo«. Prvenstveno radimo za potrebe Folklornog odjela, ali i za sve druge, tako da je do sada bio veliki broj nastupa. Trudimo se pokriti sve što je potrebno. Nedavno su nam se priključila još četiri člana koji sada s nama rade na pripremi Festivala bunjevački pisama, a poslije festivala ostat će dalje raditi potreban program. Već u listopadu ovaj će orkestar imati samostalan nastup, jer pokraj potrebnog programa za folklor radimo i druge kompozicije s kojima se možemo i samostalno predstaviti. Imamo i mali dječji orkestar, koji je ove godine na Vinkovačkim jesenima imao svoj prvi nastup, gdje su pratili najmlađu skupinu Folklornog odjela.  

Osim rada s orkestrom pokrenuta je i obuka male djece i tu imamo sedam polaznika. Sada je u HKC-u upis i prijem novih članova, te ovom prigodom pozivam sve zainteresirane da nas potraže i dođu da skupa radimo i stvaramo. 

HR: U ovom kratkom razdoblju imali ste brojne nastupe, na kojima ste pratili Folklorni odjel. Koje biste izdvojili?

Svaki je nastup važan i za svaki se treba spremiti. Doista smo imali veliki broj nastupa od kojih bih izdvojila turneju po Francuskoj koja je trajala dva tjedna. To je bio međunarnosni festival folklora i u okviru tog festivala obišli smo osam gradova, gdje smo imali zapažene nastupe. Inače ovaj je festival organizirao CIOFF, to je međunarodno udruženje folklorista i na svaki festival, koji je pod njihovom organizacijom, dolaze društva iz cijelog svijeta. Na ovoj se turneji predstavio prvi ansambl HKC »Bunjevačko kolo«. Nastupili smo i u Makedoniji u Bitoli, na manifestaciji pod nazivom »Ilindenski deni«, gdje su nastupila djeca uzrasta 13-15 godina. Imali smo nastupe i u Budimpešti, Češkoj i svakako na Dužijanci, gdje je Tamburaški orkestar HKC »Bunjevačko kolo« imao svoj prvi samostalni nastup.   

HR: Voditeljica ste i Dječje smotre bunjevački pisama. Tko će svirati na ovogodišnjoj Dječjoj smotri bunjevački pisama i koji je njen glavni cilj? 

Ove godine je druga Dječja smotra bunjevački pisama. U odnosu na prošlu godinu mogu reći da je ove godine još veća zainteresiranost. Imamo 18 točaka i od tih 18 pjesama tri pjesme su dueti, tako da ukupno imamo 23 vokalnih solista. Tamburaški orkestar pripremljen za ovu smotru i broji 42 tamburaša. Tu su se priključila djeca iz Muzičke škole, djeca koja sviraju u »Bunjevačkom kolu« i nekoliko djece iz Subotičkog tamburaškog orkestra. Ove godine s orkestom će nastupiti i solo violina, koju svira Marija Sekereš. Kako je uobičajeno, Smotru će otvoriti kraljice, a zatim će redom nastupiti svi solisti, da bi na kraju svi skupa izveli još jednu točku. 

Osnovni cilj ove Smotre je da stvorimo nove mlade pjevače, koji će kasnije moći

nastupati i na Festivalu bunjevački pisama. Već ove godine imamo jednu solisticu, Martinu Dulić, koja je prošle godine nastupala na Smotri, a za ovu je godinu sama napisala tekst, glazbu, aranžman, a sama će je i izvesti na Festivalu. To je naš cilj, da se djeca i mladi trude i rade, a da imaju i gdje pokazati svoj trud i umjeće.  

HR: Kakva je suradanja s djecom, točnije s roditeljima, s obzirom da oni dovode djecu na probe?

Moram priznati da je suradnja izuzetna. Sada u završnici priprema ove smotre imali smo probe svaki dan i moram reći da su djeca redovito dolazila na probe, što je jako bitno za rad i konačan uspjeh. 

HR: Na koji se način biraju djeca koja će nastupiti na ovoj smotri i postoje li neki kriteriji?

Prošle godine je to bio početak, pa sam pozvala djecu za koju sam znala da pjevaju ili da imaju dara za pjevanje. Ove godine je to nešto drugačije, imali smo organizirane audicije po školama, župama i okolnim selima. Odaziv djece je bio jako velik. U Tavankutu je Kristina Kovačić organizirala večer bunjevački pisama i tamo su djeca nastupila, a naš  je zadatak bio da izaberemo najbolje. Također smo bili i u Đurđinu, gdje je bio jako veliki broj talentirane djece i stvarno nam je bilo teško izabrati dvoje ili troje. Tamo je djecu pripremila Nela Skenderović. Nastupit će i djeca koja će  predstavljati Osnovnu školu »Matko Vuković«, audiciju je organizirala učiteljica Ana Čavrgov. Na ovogodišnjoj smotri će nastupiti i djeca iz OŠ »Ivan Milutinović«, koju je pripremili nastavnica glazbe Ružica Inić. Iz župe »Marija Majka Crkve« u Aleksandrovu nastupit će dvije solistice i kraljice. Tamo nismo imali audiciju, nego je s. M. Eleonora Merković odabrala one koji će nastupati. S vrtićem »Marija Petković« imamo dobru suradnju pa će i djeca koja su tada pohađala vrtić, a sada su učenici prvoga razreda, nastupati na Dječjoj smotri bunjevački pisama, a imamo i predstavnika s Palića. Što se tiče kriterija birali smo djecu koja imaju sluha, koja vole i žele pjevati, ali smo gledali da damo priliku i drugoj djeci koja prošle godine nisu nastupila. Što se tiče uzrasta, tu spadaju djeca do osmog razreda osnovne škole. Bila je na jednoj audiciji solistica koja sada pohađa prvi razred srednje škole, te smo nju predložili za Festival bunjevački pisama i ona će ove godine i nastupiti. Imamo i jednu novinu, naime ove će se godine po prvi puta izvesti dječja pjesma, koja je pisana namjenski za jednu djevojčicu. 

HR: Od prvog ste Festivala bunjevački pisama u Organizacijskom odboru i predsjednica stručnog žirija. Ima li nekakvih novina i koliko se odazvalo izvođača za ovogodišnji Festival?

Ove godine ima 16 izvođača, koji će se predstaviti pjesmama koje su pripremili. Ono što je zanimljivo kao novina, jest autori pjesama, tekstova, aranžmana, pa i sami izvođači. Naime, javili su se da tako kažemo novi ljudi, ljudi koji do sada nisu sudjelovali na ovom Festivalu, što nam je svakako jako važno i što je za svaku pohvalu. 

HR: Ove godine se prvi puta održao Festival hrvatskih duhovnih pjesama »Hosanafest«. Vi ste bili predsjednica stručnog žirija. Kako ocjenjujete ovaj Festival i smatrate li ga svojevrsnim rivalom?

Prije godine dana su me pozvali i pitali me da budem u Organizacijskom odboru »Hosanafesta«. Prihvatila sam jer se s takvom vrstom glazbe još nisam susretala. Bio je to još jedan izazov i novo otkriće za mene. Moj je zadatak bio da nakon prispjelih skladbi skupa s Marinom Piuković i Brankom Ivanković Radaković preslušam pjesme i od 22 pjesme odaberemo 15, koje bi mogle nastupiti na »Hosanafestu«. Zadatak na samom Festivalu nam je bio ocijeniti pjesme i izvođenje, te izabrati najboljeg izvođača. 

Mislim da su to dva sasvim odvojena festivala, različitog karaktera i nikako ih ne smatram rivalima. Naprotiv mislim da je to dobro, mladi se trude da pokažu što znaju. Nismo svi opredijeljeni za isto i treba mladima dozvoliti da izraze svoje umijeće. Nekima možda više leži tamburaška glazba, dok je drugima bliža duhovna. Moje mišljenje o »Hosanafestu« je svakako pozitivno i sve pohvale organizatoru, jedina zamjerka je mali prostor. No, to nije zamjerka »Hosanafestu«, to je nažalost problem svih nas i našeg grada, jer nemamo adekvatnu dvoranu za kulturna događanja.  

HR: Kako ocjenjujete tjednik na hrvatskom jeziku »Hrvatsku riječ«?

To su novine koje imam od prvog broja, a sviđaju mi se jer u njima ima za svakog po nešto. Od politike, društvenih događanja, sporta, zabave, raznih kulturnih događanja. Jako mi se sviđa rubrika – iz kuta mladih – jer mislim da treba predstavljati mlade ljude, treba se čuti za njih. Preko ovog tjednika dobivam sve informacije i to je ono što mi se sviđa i što svakako podržavam i pohvaljujem. 

g