Arhiv tekstova

Mario Varga, student turizma, ponosan je na svoje rodno mjesto, a živi u Srijemskim Karlovcima, gradu na obroncima Fruške Gore uz obalu Dunava. Ovaj grad je izrastao skupa s vinovom lozom na mjestu jedne od mnogobrojnih predstraža Rimskog carstva i star je sedamnaest stoljeća. Naime, u Srijemskim Karlovcima je 26. siječnja 1699. godine potpisan Karlovački mir, koji mijenja mapu Europe i prvi put u povijesti diplomacije koristi se okrugli stol kao simbol ravnopravnosti među pregovaračima. Tu se danas nalazi čuvena kapela Gospe od Mira. 

Priče iz davnina mogu se čuti na svakom koraku o ovom »gradu muzeju« Rijeka, vinogradi, voćnjaci, polja žita, vino, rakija i ljubazni ljudi koji se, kao u dobra stara vremena svi poznaju i javljaju na ulici, te divani na tržnici i u centru grada daju osobitu čar. Srijemski Karlovci broje deset tisuća žitelja, imaju pet crkava čija  se zvonjava međusobno nadopunjava. Upravo u spoju slika, mirisa i zvuka, kojim se dočarava ovaj grad, živi i radi Mario dočekujući znatiželjne turiste.

OBRAZOVANJE: Mario je završio srednju tehničku školu u Novom Sadu, na odsjeku tiskarstva. Svoje daljnje obrazovanje usmjerio je prema turizmu, pa je sada apsolvent na Fakultetu za uslužni biznis, »Fabus«, na odsjeku za turizam. Mario veoma pamti svoju osnovnu školu, jer kako kaže, bilo je to lijepo iskustvo. Sada, kada pogleda unazad, sebe se sjeća kao malo šutljivo i povučeno dijete, koje nikada nije bilo u prvom planu. Srednja škola je bila već sasvim druga priča. 

»U tom razdoblju mladi uvijek traže slične sebi, te sam i ja pronašao doista dobre prijatelje s kojima se i, sada, poslije deset godina veoma dobro slažem. Poglavito sam bio dobar s profesorima, a kako i ne bih kada sam sjedio u drugoj klupi s lijeve strane. Sjećam se jednog komentara fre-nda iz razreda koji me je pitao, što si tako tih i miran? Ne praviš nikakve smicalice profesorima ili društvu iz škole, nisi galamdžija i slično. Kako misliš da će te se netko sjećati ako ništa nisi napravio da se o tebi priča? Pa eto, vrijeme je prošlo, srećem i profesore i društvo iz škole i svi me se sjete, naravno. Zanimljivo je, da kada vide dotičnog galamdžiju  pređu na drugu stranu ulice. Ne treba se odreći svoje osobnosti samo da bi se dopali drugima, treba biti svoj, a oni koji to žele znat će isto cijeniti«, zaključak je našega sugovornika Marija Varge.  

On sada radi kao turistički vodič, unatrag nekoliko godina, iako prije nije želio raditi s ljudima. Danas mu, u danima kada nema posla, prosto nedostaje gužva, znatiželjni pogledi djece, komične situacije koje se poslije prepričavaju kolegama.

VJERA: »Crkva i vjera, moram priznati, nisu mi oduvijek bili bliski. Kao mali redovito sam išao na vjeronauk i nedjeljne sv. mise, bio sam ministrant i tako sve do krizmanja, kada je to prestalo. Odlazio sam na velike blagdane u crkvu i to samo zato što svi idu. Međutim, sve se promijenilo poslije mog prvog putovanja u Taize i kada mlad čovjek shvati tko je i gdje pripada. U tome može pronaći sebe i stvari se mogu promijeniti iz korijena. Vremenom, postao sam koordinator za mlade u Srijemu i u svojoj župi postao član Pastoralnog vijeća. Sve je to dolazilo samo od sebe, »korak po korak«, pojašnjava Mario Varga. Naš je sugovornik danas veoma aktivan pri Crkvi i član je Biskupske konferencije i komisije za mlade, koja je stvorena s ciljem da napravi konkretan strateški plan rada s mladima u Crkvi i njihovo djelovanje. Komisija je bila sastavljena od jednog mladog vjernika laika i jednog svećenika iz svake regije u SiCG, a kasnije proširena na teritorij Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda i to na prostoru: Bačke biskupije, Banatske biskupije, Srijemskoga vikarijata, Beogradske nadbiskupije, Grko-katoličkog egzarhata, Barske nadbiskupije, Kotorske biskupije, te Kosova i Makedonije. Na susretima predstavnika iz svih biskupija, članovi prvo daju svoja iskustva djelovanja u njihovim okolinama i poslije analiza dolazi se do zaključka o razmišljanjima mladih katolika na ovom prostorima. Na temelju zaključaka, stvara se strategija, u kom smjeru trebaju ići dešavanja za mlade, kako bi ih zadržali i privukli nove s temama koje ih interesiraju. Od osnutka komisije, prisjeća se Mario, pređen je dugačak put, koji je zahtijevao od članova odricanje od slobodnog vremena koje je posvećeno Crkvi, dok s druge strane to razdoblje ću pamtiti kao dragu uspomenu. 

HODOČAŠĆE: Kada je Mario napunio sedamnaest godina, tog ljeta prvi put je krenuo u Francusku na hodočašće, iako nije imao nikakvu predstavu, gdje ide, što treba tamo raditi, kao ni druge detalje cijelog hodočašća. Za njega je to hodočašće bilo jedno nevjerojatno pozitivno iskustvo koje je promijenilo dotadašnji pogled na svijet oko njega. 

»Na preokretu u mom životu bit ću uvijek zahvalan Taizeu. Nakon nekoliko godina odlaženja na susrete, brat Richard ponudio mi je da preuzmem vođenje skupina na buduće susrete. Nije bilo lako odlučiti se na takav korak. Iako sam godinama prije toga imao iskustva kao pomoćnik u vođenju skupina, nisam mogao ni sanjati kolika je to odgovornost prema svim članovima u skupini, osobito prema maloljetnicima. Često su mi zabrinuti roditelji govorili: »Čuvaj mi dijete da se ne izgubi«. Kako to većinom biva ni nas nisu zaobišli problemi i poteškoće. No, olakšavajuća okolnost je to što se zbog specifičnosti samog putovanja, ljudi ponašaju drugačije i svi postanu kao jedna velika obitelj. Jako mi je drago vidjeti složnu skupinu i tu se stvaraju vječna prijateljstva, a nekada to preraste i u brak. Nakon toga, kada sagledam sve poteškoće i prepreke na koje smo nailazili poput besparice, viza, organizacijskih problema, poslovnih i privatnih obveza, sve to ostaje iza nas, a samo se lijepo pamti», dojmovi su Maria Varge. On se osobito sjeća svog prvog vođenja skupine, u ljeto 2004. godine, kada su imali problematičan put do Taizea i za njega je bilo to jako stresno izdržati. Sumnjao je u sebe i mislio je kako je preuzeo prevelik teret obveze. Nekoliko dana po povratku, jedna gospođa pitala ga je kako je bilo i hoće li voditi skupinu i sljedeće godine ponovno. Njegov odgovor je bio: »Ni slučajno, ne mogu ja to podnijeti.« Žena je na to  odgovorila: »Kako je voditi skupinu slično porođaju, i on je težak, mukotrpan i bolan, ali kada žena vidi novorođenče, tako malo i milo, zaboravi na sve i poželi to ponoviti zarad većeg cilja.« Tako je bilo i s Mariovom ulogom vođe puta. Kada je vidio kako je u krilo Crkve vratio neke mlade ljude ili kako se, u nekima od njih, duhovni život probudio, osjetio je blizinu Boga, i bio je prezadovoljan. 

SLOBODNO VRIJEME: Za Marija je sport velika misterij, jer više zna o Keopsovoj piramidi nego o Premijer ligi ili nekom sportskom događaju. Iznimka je samo po pitanju Olimpijskih igara, gdje volim pogledati par disciplina te i o tome malo porazgovarati. Nekada davno rekao je kako ga politika ne zanima, ali na predavanjima Ustava i prava građana u srednjoj školi, na opasku profesorice, kako onaj tko ne sudjeluje u političkom životu odriče se prava na doprinos mijenjanju društvene situacije, promijenio je mišljenje i iako ne sudjeluje u odlučivanju, ipak obraća pažnju na politička zbivanja. Trudi se zadovoljiti svoje želje glede putovanja, pa ako ne putuje duže od mjesec dana, nema spokoja, nervozan je i nedostaje mu i »otpuštanje ventila i punjenje baterija«. Na televiziji često pogleda dokumentarne filmove na temu povijesti, psihologije, znanstvene fantastike i putovanja, dok za svoj društveni život, priznaje kako nema dovoljno vremena. Zbog prirode posla i nije tako bogat vremenom, kao što bih to on želio biti. Voli glazbene festivale, pristalica je EXIT-a od samog početka i ne propušta, niti jednu dobru manifestaciju. Svoj mir ipak nalazi u svojoj sobi ili u prirodi, pa tako često ode na obližnje Stražilovo gdje ima vinograd s vikendicom koja ima pogled na dio grada i Dunav.

U tom miru, osim knjiga vezanih za posao kao što je verbalna, neverbalna komunikacija i govor tijela, pročita i druge knjige obično o povijesti, poput nedavno pročitane »Quo Vadis« pisca Henrika Sjenkjeviča. Netko tko ga ne poznaje pomislio bi kako je povjesničar, jer uživa tragati po starim spisima koje drugi ljudi ne bi ni pogledali. 

PLANOVI: Mariovi planovi za budućnost, naravno, postoje jer on ne želi poput drugih ljudi prepustiti stvari da se same od sebe razvijaju. Planira u skorije vrijeme diplomirati turizam, a u među vremenu i nastaviti s poslom kojim se bavi, a za dalje postoji nekoliko putova i ne zna koji će izabrati. Ambicije kojih će se sigurno držati je da ostane dosljedan sebi, razmotri svaki savjet i iskoristiti svaku šansu  koja mu se ukaže.                                         g