Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Uvid u stvarateljsku radionicu velikog pisca

Roman »Omerpaša Latas« Ive Andrića (Dolac kod Travnika, Bosna i Hercegovina, 9. listopada 1982. – Beograd, 13. ožujka 1975.), jednog od najznačajnijih proz-nih pisaca hrvatske i srpske književnosti XX. stoljeća, nije završen kao roman, ali je u potpunosti zaokružen kao tematska cjelina. Kao knjiga, ovaj roman je, godinu dana nakon piščeve smrti, rekonstruiran od ulomaka objavljenih u književnoj periodici i iz zaostavštine i u više navrata objavljivan je u okviru piščevih sabranih djela.
Ivo Andrić je u književnost ušao pjesmama objavljenim u knjizi »Hrvatska mlada lirika« (1911.), da bi u zbirkama pjesama u prozi »Ex ponto« (1918.) i »Nemiri« (1920.), a pogotovu pripovijetkom »Put Alije Đerzeleza« (1920.) počeo postupno prelaziti na pripovijedni izraz. Objavio je zbirke pripovijedaka »Pripovetke« (1924., 1931. i 1936.), »Nove pripovetke« (1948.), »Lica« (1960.) i »Kuća na osami« (posthumno, 1976.), romane »Na Drini ćuprija« (1945.), »Travnička hronika« (1945.), »Gospođica« (1945.), »Prokleta avlija« (1954.) i »Omerpaša Latas« (posthumno, 1974.). Pokraj toga, pisao je pjesme (premda ih nije objavljivao u zrelim godinama) i eseje, od kojih su najznačajniji »Razgovor s Gojom« (1935.), koji se bavi sudbinom umjetnosti i umjetnika u svijetu i »O priči i pričanju«, koji predstavlja njegov govor prilikom dodjele Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. Među najznačajnije Andrićeve knjige spada i zbirka lirsko-meditativne proze »Znakovi pored puta« (1976.), koja je tematski i stilski bliska njegovim u mladosti objavljenim knjigama lirske proze.
PRIPOVJEDAČKI TALENT: Andrićev književni talent bio je izrazito pripovjedački i pripovijetke čine središnji dio njegovog književnog opusa. Andrićev pripovjedački talent vidljiv je i u njegovim romanima koji su građeni spajanjem tematski povezanih, a nerijetko i posve zasebnih novelističkih cjelina, što je u priličnoj mjeri primjetno i u nedovršenom romanu »Omerpaša Latas«.
  Tematski, većina Andrićevih proznih djela prikazuje Bosnu u vrijeme turske i austrijske vlasti, kao i u suvremenom dobu (atmosfera doba koje se opisuje uvijek je predočena uvjerljivo i autentično), kao područje smješteno na granici svjetova podijeljenih, kako vanjskim, tako i mnoštvom unutarnjih barijera, uvjetovanih različitim vjerskim, te samim time kulturološkim i civilizacijskim naslijeđem. U oblikovanju proznih tekstova, kao i likova, pisac se koristi nadopunjavanjem realizma i psihologije, objektivne i subjektivne perspektive, kroničarskim bilježenjem vanjskih događanja i poetskim dočaravanjem unutarnjih stanja. Andrićev prozni izraz spaja u sebi naslijeđe srpskog realističkog pripovijedanja i tokove suvremene svjetske književnosti.
U većini slučajeva, razvoj ličnosti u prozi Ive Andrića predstavlja put od jakih i naglih suočavanja čovjeka sa mnoštvom negativnih pojava u stvarnosti, do preoblikovanja trenutnog objektivnog stanja, koje je u osnovi doživljaja negativnog, u trajnu psihološku sadržinu. I objektivni i subjektivni tijek zbivanja podjednako ističu mračnu stranu čovjekove sudbine, odnosno nemoć čovjeka da svlada mučne doživljaje i teška iskustva, da ih se oslobodi i pokuša živjeti spontano i sretno. Samo u rijetkim trenucima Andrićevi junaci uspijevaju se izdići nad sobom i vlastitom situacijom i doživljavaju unutarnji mir sa sobom i mir sa vanjskim svijetom.
KRONIKA SARAJEVA: Roman »Omerpaša Latas« prostorno je vezan za Sarajevo, jedan od gradova (uz Višegrad, za koji je vezan roman »Na Drini ćuprija« i Travnik, za koji je vezana »Travnička kronika«) neposredno vezanih za piščevo rođenje, djetinjstvo i mladost.
Primjetna je Andrićeva namjera da svakom od ta tri grada posveti jedan roman koji bi predstavljao svojevrsnu kroniku tog mjesta, s posebnim akcentom na neko značajno događanje, lokalitet ili ličnost, na ono što je smatrao najznačajnijim, kako za povijest grada, tako i svakodnevni život njegovih žitelja. Andrić je u tome samo djelomično uspio, odnosno završio je samo dva od tri zamišljena romana prostorno vezanih za neko od tih mjesta. Istina, u Sarajevu se odvija jedan dio radnje romana »Gospođica«, kao i radnja nekih pripovijedaka, ali je glavno Andrićevo djelo vezano za Sarajevo ostalo nedovršeno.
GLAVNI JUNAK: Glavni junak romana, Omerpaša (Mihailo) Latas (1806. – 1871.) bio je visoko rangirani turski vezir srpskog podrijetla, poznat po gušenju albanskih, sirijskih i kurdskih pobuna, kao i pobuna u Bosni, Crnoj Gori i Hercegovini. Period djelovanja Omerpaše Latasa vezuje se za slabljenje Turske Carevine i pokušaja turskih vlasti da na nasilan način uguše pobune koje su podizali narodi pod turskim ropstvom.
Andrić je namjeravao u romanu obraditi razdoblje od 1850. do 1852. kada je Omerpaša Latas boravio u Bosni, gdje je krvavo ugušio više lokalnih buna koje su podizale, kako tamošnje age i begovi, tako i potlačeni narod, odnosno razdoblje koje je prethodilo prestanku turske i uspostavi austrijske vlasti u Bosni.
Pisac se potrudio ličnost Omerpaše Latasa predočiti, kako opisom njegove javne djelatnosti, tako i opisom njegovog intimnog života. Može se reći da je lik Omerpaše Latasa u potpunosti uobličen i da je predočen svaki važan događaj i detalj iz njegova životopisa do vremena u kome se odvija radnja romana (počev od djetinjstva, preko školovanja, opisa Omerpašinih ambicija i sposobnosti, do njegove sudbonosne odluke da pređe u Tursku Carevinu, u kojoj je ostvario značajnu vojnu karijeru, kao i opisa Omerpašinog ophođenja prema lokalnim agama i begovima, narodnim prvacima, te uz znatan broj detalja iz njegova osobnog života), tako da bi se lik glavnog junaka romana mogao smatrati završenim.
Također, Ivo Andrić je namjeravao detaljno opisati i Omerpašino neposredno okruženje. Neki likovi su u značajnoj mjeri prikazani, kao što je Omerpašina supruga Saida hanuma, njen poslužitelj Kostake Nenišanu, Omerpašin brat Mustajbeg (Nikola), austrijski konzul Dimitrije Atanacković, hrvatski slikar iz Ilirskog perioda Vjekoslav Karas (koji je portretirao Omerpašu Latasa) i dr. Galerija sporednih likova je samo djelomično završena, odnosno vidljivo je da bi se neki likovi još mogli doraditi, ali su neki likovi – kao što je lik člana Omerpašine pratnje Muhsin-efendije, koji predstavlja oštru karikaturu istočnjačkog ulizice – briljantno opisani.
VIŠE POVEZANIH NOVELA: Ovaj roman, koji odlikuje težnja da pronikne u drugu stranu povijesnih zbivanja i da sve ličnosti prikaže u njihovoj potpunoj ljudskoj nagosti, sastoji se od više strukturalno povezanih novela (neke od njih bi se mogle ubrojiti i među Andrićeve najbolje napisane) koje se svaka zasebno mogu smatrati kao posve zaokružene tematske cjeline, ali i kao dijelovi jedne zajedničke pripovijesti. Moglo bi se navesti više pretpostavki zašto Ivo Andrić nije završio ovaj roman. Najvjerojatnije je posrijedi to što je Andrić ovaj roman, koji inače ima mnoštvo dimenzija, likova i obrađuje dosta kompleksnih tema, pisao u poznoj životnoj dobi, kada (po prirodi stvari) i ljudske i stvarateljske energije počinju slabiti.
Ako bi se »Omerpaša Latas« promatrao isključivo kao zbirka pripovijedaka, sama nezavršenost djela bi donekle došla pod upitnost. Priča je ispričana i likovi su predočeni i ostalo je da se neki dijelovi izbruse i uobliče. Moglo bi se reći da je »Omerpaša Latas« utemeljeno i sagrađeno zdanje, na kome je ostalo uraditi tek neke ukrasne radove. U svakom slučaju, čitatelj ove knjige ima priliku u isto vrijeme pratiti zaokruženu proznu cjelinu, ali i, zbog tehničke nedovršenosti romana, dobiti uvid u stvarateljsku radionicu ovog velikog pisca.
g
  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika