Arhiv tekstova

U potrazi za akademskih znanjem iz oblasti svoje buduće »struke«, Lea Vidaković, studentica četvrte godine grafičkog odsjeka na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (u klasi prof. Nevenke Arbanas), početkom listopada polazi u Brno u Češkoj, gdje će u okviru razmjene studenata, a kao dobitnica CEEPUS-ove stipendije (Srednjoeuropski program razmjene za sveučilišne studije), pohađati jedan semestar na Fakultetu lijepih umjetnosti, na smjeru za performans u klasi Tomáša Rullera. 

»Novi mediji su oblast koja me najviše zanima, posebice performans. Smjer animacije i novih medija postoji i na zagrebačkoj ALU, ali je na akademiji u Brnu to podijeljeno na segmente, među kojima je i performans, koji se izučava tijekom petogodišnjeg studija. Inače, performans je za mene novo i ugodno otkriće, koje primjenjujem, ali i o kom tek trebam učiti. Također, još jedan od razloga što sam odabrala Brno, je to što je za mene Istočna Europa jako fascinantna, posebice me privlače Češka i Slovačka«, objašnjava naša sugovornica na početku razgovora.

4Ukratko, kojim ste se temama bavili u dosadašnjem radu, te što Vas trenutno na tom planu okupira?

Teško mi je to odrediti, vrijeme i mjesto, događaji oko mene diktiraju teme. U mojim je radovima dominantan ženski senzibilitet koji nastojim istaknuti, a glede motiva, u pojedinim radovima sa šlingom inspirirali su me primjerice motivi secesije. Česti su i motivi životinja, radila sam serije radova s temom lisica, srna i riba, a s porukama koje su krajnje emotivne. Inače, sve moje radove promatram kao jedinstveni proces koji govori o jedinki, njezinom odnosu s drugima, samoći, potištenosti, žurenju, čekanju, nemoći, neizgovorenom. O svjedočanstvu, o nepotrebnom heroizmu, i o onom tragu nježnosti, drhtavom prisustvu u najprolaznijim stvarima na svijetu. Sa svim mojim radovima će se zasigurno još nešto »dešavati«, ako ne konkretno s njima, onda s njihovim motivima, tehnikama i temama. 

4Prošle godine ste na zanimljivoj lokaciji - ženskom i muškom štrandu na Paliću - priredili izložbu pod nazivom »Kupači«. Kažite nam nešto više o njoj? 

Izložbu su činile fotografije kupača na Paliću, djevojčica i dječaka. Fotografije sam u prirodnoj veličini  digitalno tiskala u maniru novinske kopije. Radova je bilo ukupno šesnaest (8 + 8) što je ujedno asociralo na 160-tu kupališnu sezonu na Paliću, koja je obilježena prošle godine. 

Inače, tu izložbu planiram nastaviti, time što ću iste radove ponovno izložiti ali pod nazivom »Spavači«. Izložba je planirana tako da radovi »prezime« na otvorenom, za što ću ih »nagraditi« ordenjem - naime, u tehnici veza uradit ću im ruže na mjestu srca. To su neki motivi secesije koje ja podsvjesno nosim u sebi s obzirom da živim na ovim prostorima na kojima je ovaj stil bio izražen i u primijenjenoj umjetnosti. Nakon toga, s tim radovima, odnosno sa onim što od njih ostane, planiram konkurirati za izložbu u nekoj galeriji.

4U posljednje vrijeme imali ste prilike u okviru skupnih izložbi javno prikazati svoj rad i u Hrvatskoj... 

Prošle godine u okviru Velesajma kulture, u zagrebačkoj galeriji ITD predstavila sam rad »Crno na crnom«. Rad se sastojao u tome što sam crnim koncem cijeli dan šivala ruže na crnoj kesi za smeće. U mojim radovima nema jakih kontrasta, sve je i tu i nije, sve je nježno i krhko... Sam rad imao je i performativni karakter; željela sam ukazati na sam način izrade, kao i na  utrošeno vrijeme. 

Pokraj toga, prošle sam godine sudjelovala i na skupnoj izložbi radova studenata ALU »Pasionska baština« u Galeriji »Kristofor  Stanković« u Zagrebu, te na prodajnoj izložbi studenata grafičkog odsjeka ALU u Galeriji »Galženica« u Velikoj Gorici.     

4Planirate li u skorije vrijeme neku samostalnu izložbu u Hrvatskoj?  

U svibnju iduće godine, u galeriji »Vladimir Nazor« koja afirmira mlade umjetnike koji se bave novim medijima, trebam imati prvu zagrebačku samostalnu izložbu koja će obuhvaćati performans. Za sada ne bih puno otkrivala, ali mogu reći kako će performans biti inspiriran Andersenovom bajkom »Labuđa sestra«.

4Kada ćete se s nekim novim radovima predstaviti subotičkoj publici?

Nadam se na zimu, sa »Spavačima«.

4Kakav je Vaš odnos prema suvremenim tehnologijama u umjetnosti, budući da je digitalizacija pridonijela većoj dostupnosti alatki (računala, digitalni fotoaparati i kamere) kojima se umjetnička djela ostvaruju? Mogu li se one, prema Vašem mišljenju, izbjeći u suvremenom umjetničkom izričaju? 

Suvremena tehnologija je mač s dvije oštrice. Računala me posebno ne zanimaju, samo onoliko koliko je neophodno. Više preferiram raditi prirodno rukama, dokle je god to moguće, ali svakako da su fotoaparati i kamere neophodne za dokumentaciju, osobito u domeni performansa, s obzirom da od tih »nevidljivih« radova na kraju ostaje samo to – dokument.

4Je li stoga izbor performansa kao »žive« i, nerijetko, angažirane umjetnosti, neka vrsta Vaše pobune protiv toga?

Za mene je performans forma kojom trenutno publici mogu najbolje prenijeti poruke ili osjećaje. Bio on kratak ili dug, obrati li se samo nekolicini ili čitavom svijetu, suština je u trenutku u kom je publika suočena sa samim činom, sa stvaraocem. To je najizravnija i  najintimnija veza. A budući da performativna umjetnost nerijetko podrazumijeva pobunu, u mom slučaju je to tihi bunt.

4Slažete li se s pojedinim mišljenjima da je suvremena umjetnost previše hermetična; da ne uspijeva ostvariti komunikaciju sa širim auditorijem?

Takva vrsta problema postoji, što se nastoji nadvladati interakcijom, odnosno time što pojedini umjetnici žele da i publika sudjeluje u njihovom radu.  Nekome to uspijeva, a nekome ne. Pretpostavljam da većina publike ovakvu umjetnost ne osjeća, jer je dovoljno i ne poznaje. Za mnoge, umjetnost je još uvijek samo slika. 

4Koliko se, prema Vašem mišljenju, u Hrvatskoj podržavaju mladi likovni umjetnici? Postoji li sustavna državna potpora kako bi im se putem natječaja pomoglo oko prostora za izlaganje i povezivanja s kulturnim institucijama, a samim time i  oko financiranja projekata? 

Mislim da ova scena ima solidnu potporu. Nedavno sam sudjelovala na radionici pod nazivom Inter(aktiv), na kojoj je nama, mladim umjetnicima s Akademije, pruženo raditi skupa s velikim imenima hrvatske suvremene umjetnosti. Ja sam imala čast raditi u skupini s likovnim umjetnikom i performerom Zlatkom Kopljarem, koji je veliko ime u svijetu. Ova radionica je okončana izložbom u zagrebačkom Studentskom centru na kojoj smo predstavili naše skupne uratke. 

4Koliko Vam je, u smislu potpore, značila i dosad jedina Vaša nagrada - pohvala dekana za rad u 2004./05. godini?

Iznenadila me je. Ali ništa se zapravo nije promijenilo.

4Sudjelovali ste na četiri saziva likovne kolonije »Bunarić« u Subotici. Kakvo je Vaše mišljenje o ovoj koloniji?

Zanimljiv je spoj naivnih i akademskih slikara koji na ovim kolonijama sudjeluju, kao i različitih generacija, ali meni osobno na toj koloniji nedostaje više umjetnika mlađe generacije. 

4U Vašem je radu često prisutan i crtež...

Crtež je uvijek  tu negdje - kao dvije, tri linije uz mrlju, ili neka razigrana kontura. On je spontani dokument koji može brzo nastati.

4Kao jedan od ilustratora angažirani ste na izradi slikovnice s pripovijetkama Balinta Vujkova, koja će biti objavljena u nakladi Hrvatske čitaonice iz Subotice...

Da, ilustracije za slikovnicu je radilo više umjetnika, među kojima sam i ja. To mi je veoma drag projekt jer volim raditi za djecu. Konkretno, uradila sam ilustraciju za priču »Zlatni prag«, a riječ je o šest-sedam crteža u kombiniranoj tehnici.

4Što u profesionalnom smislu planirate nakon Akademije?

Svakako su to poslijediplomske studije, ali još ne znam gdje i što ću točno upisati. Nakon završetka akademije čini se kao da smo svi mi koji ju završimo i postanemo samostalni umjetnici, opet na nekakvoj nuli. Ali svakako ta nula ima pozitivnu vrijednost. Neke se mogućnosti  ipak otvaraju.                                                     g