Arhiv tekstova

Da Sonta neumitno stari svakog rujna nam pokazuje upis prvaša u Osnovnu školu »Ivan Goran Kovačić«. Svake godine djece je sve manje, a ove je u dva odjela upisano svega 40 rođenih 1999. godine. Još je tužniji podatak da skupa sa ukupnim brojem djece opada i postotak pripadnika hrvatske nacionalne zajednice među njima. Ove jeseni od 40 prvaša 20 je malih Hrvata, 10 Srba, 4 Roma, 3 Mađara, l Rumunj i 2 neopredijeljenih.

Glede izbornog predmeta u ovoj generaciji bilježimo nazadak u odnosu na prošlu školsku godinu. Svega polovica upisanih prvaša hrvatske nacionalnosti opredijelila se za učenje hrvatskog jezika s elementima nacionalne kulture. 

OČEKIVANJA SU BILA VEĆA: Kako je ovo četvrta generacija upisanih, dosadašnja nastavnica hrvatskog jezika Kata Tadijan dobila je pojačanje. Od početka rujna hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture djeci predaje i nastavnik Andrija Ađin, koji je ujedno i vijećnik Hrvatskog nacionalnog vijeća. Ovo mu nije prvo iskustvo s nastavom na hrvatskom jeziku. Prvo desetljeće rada u prosvjeti proveo je u Osnovnoj školi »Bratstvo i jedinstvo« u Popovcu, općina Beli Manastir, prethodno završivši gimnaziju u Zagrebu i osječku pedagošku akademiju. 

Prvi sat hrvatskog jezika s elementima nacionalne kulture s prvašima i učenicima četvrtog razreda Andrija Ađin je posvetio međusobnom upoznavanju i elementarnom objašnjavanju onoga čemu će djecu tijekom školske godine podučavati, a članica recitatorskog odjela »Šokadije«, učenica petog razreda Sanja Andrašić nadahnuto je pročitala riječi hrvatske himne. Uz to, nastavnik Ađin im je pokazao i objasnio razliku između zastave Republike Hrvatske i zastave hrvatske nacionalne manjine u Srbiji. Još su i otpjevali jednu pjesmu i fotografirali se za »Hrvatsku riječ« i sat je brzo završen. 

»Jako sam zadovoljan i ponosan što sam dobio priliku djecu podučavati hrvatskom jeziku, iako ću kroz nekoliko godina u mirovinu. S druge strane, žao mi je što se za hrvatski kao izborni predmet prijavila svega polovica upisanih prvaša hrvatske nacionalnosti. Mi ove školske godine zaokružujemo ciklus učenja hrvatskog jezika od prvog do četvrtog razreda i očekivao sam veći broj prijavljenih. Zakazali smo svi pomalo, trebalo je puno više razgovarati s roditeljima. Vjerojatno su neinformirani, iako u ‘Hrvatskoj riječi’ imaju redovito prilike čitati kako se u svim mjestima u Vojvodini u kojima živi hrvatska nacionalna manjina uči hrvatski jezik kao izborni predmet, a isto tako formiraju se i odjeli sa cjelokupnom nastavom na hrvatskom jeziku. Nadam se da ću i ja to u svojoj školi dočekati prije odlaska u mirovinu«, kaže za Hrvatsku riječ nastavnik Ađin. 

Ove riječi veterana pedagoške i kulturne djelatnosti morale bi nas natjerati da se svi skupa preispitamo i točno utvrdimo gdje griješimo, kako bismo, liječnički rečeno, uspostavljanjem točne dijagnoze omogućili i određivanje pravilne terapije. Ukoliko smo u prigodi poslušati iskrene dječje razgovore ostajemo poraženi tužnom istinom da su kočnice smještene u domovima ovih mališana, da bi, za razliku od jednog dijela svojih roditelja, djeca rado učila hrvatski i upisala se u »Šokadiju« kad bi mama i tata dozvolili. 

KOČNICE SU U RODITELJIMA: Jedna od mama malih prvaša, Ljubica Brkin, ljuta je na dobar dio roditelja. »Ne razumijem one koji prikrivaju tko su i što su. Stariji sin Kristijan mi je srednjoškolac u Osijeku, to nigdje i nikad ne skrivam, naprotiv, ponosim se onim što jesam i to ću zauvijek i ostati, a evo, Bogu hvala i mlađi sin Marko stasao je za školu, pa ne vidim ništa prirodnije nego da mu izborni predmet bude njegov materinji jezik«, kaže za Hrvatsku riječ Ljubica Brkin. 

Ove riječi su pouzdan znak da je još uvijek potrebnije ideološki raditi s odraslima, nego s djecom. Mala Katarina, koja je došla na probu dječjeg folklornog odjela »Šokadije«, kaže: »U mojem odjelu ima puno djece koja bi došla sa mnom, ali njihove mame kažu da nemaju nošnje, pa ne mogu u Šokadiju. Ne znam onda kako mogu ići u drugi KUD, kad i tamo trebaju iste nošnje. Isto tako, kažu i da im je žao što ih mame i tate nisu upisali na hrvatski jezik, a bili su i jako tužni što nisu išli s nama na ekskurziju u Đakovo i Bizovačke Toplice.« 

Ovim iskrenim, djetinjim riječima nije potrebno ništa dodavati, da bi trebalo više rada s njihovim roditeljima i to ne samo u vrijeme upisa u školu. Potrebno je raditi sustavno, iz dana u dan, rabeći sve raspoložive resurse naše nacionalne zajednice. 

Ravnatelj OŠ »Ivan Goran Kovačić«  i predsjednik »Šokadije« Zvonko Tadijan dijeli mišljenje o potrebi djelovanja na svijest odraslih. »Djeca su nam najmanji problem«, kaže Tadijan. »Sve promjene brže prihvaćaju i lakše im se prilagođavaju od nas odraslih. Prvaši nam dolaze s odgojem stečenim u kući i nadgrađenim u predškolskoj ustanovi. Volio bih, zbog djece, da je više opredijeljenih za materinji jezik kao izborni predmet, no, za to se pitaju roditelji, koji u puno slučajeva izbjegavaju objasniti djeci što je to službeni jezik, a što materinji, podučiti ih osnovnim elementima nacionalne kulture i tradicije, od malena im usaditi osjećaj nacionalne pripadnosti. Samo ukoliko uspijemo promijeniti svijest jednog dijela roditelja, uspjet ćemo formirati i odjel s nastavom na hrvatskom jeziku i omasoviti dječje odjele Šokadije«, kaže za Hrvatsku riječ Zvonko Tadijan.                                               

g