Arhiv tekstova

Sigurno vam je poznata sljedeća situacija: nađete se s djevojkom u centru grada, sjednete na neku od terasa, naručite piće i uživate jedno u drugom. Niotkuda pojavljuje se gomila polupijanih navijača sa sve zastavama i šalovima i slave neku pobjedu tko zna koju i tko zna čiju. Pritom prave neviđenu buku. Idila malog mirnog romantičnog korza je narušena. Imate neodoljivu želju skloniti se. Gdje? Pa svakako najsigurnije mjesto je kino. Mračan je, zvučno izoliran i vrijeme dobiva sasvim novu dimenziju. Ukoliko ste se pritom odlučili za novi film Adama Sandlera »Click« opaska o vremenu dobiva na dubini. 

»Click« je jedan od onih filmova koji se gledaju s partnerom, prijateljima, kumovima iz Australije i slično; od njega se ne očekuje ništa drugo nego da bude, ono što jest – hollywoodska komedija s trenutno najvećom zvijezdom istog žanra, odnosno dobra zabava. Upravo zbog toga sam i napisao »film Adama Sandlera« , a ne film Franka Coracija, jer ciljnu skupinu ovog filma ne zanima tko ga je režirao, a kako je film izrežiran bolje im je i ne znati. 

IZBOR GLUMCA: Ako stavimo na stranu sve tehničko-montažne pogreške (kojih u aktualnoj europskoj kinematografiji ima mnogo više), ostaje jedan veliki problem za koji je direktno kriv redatelj. Zašto, ali zašto pustiti Adama Sandlera da glumi? Stvar postaje dodatno zanimljiva ako znate da su Sandler i Coraci surađivali nekoliko puta (»The Waterboy«, »The Wedding Singer«) i sve je bilo u redu. Uđete u kino, pogledate film, siti se nasmijete i najedete kokica, također siti izađete van i odete u daljnji provod, kako se već kome posreći. To je sve što je bilo potrebno, ali neee. Da sve bude gore cijenjeni scenaristi Steve Koren, kojemu svaka čast za par epizoda “Seinfelda” koje je uradio i drugi scenarist Mark O’Keefe, (kojemu nikad nećemo oprostiti za »Bruce Almighty«) morali su filmu »dati poruku«. Vrlo moguće da je to i inspiriralo Coracija upustiti se u mali eksperiment. Ovu teoriju potvrđuje i činjenica da je prvi dio filma dobar, i to ne samo za ono malo pakovanje kokica, nego i za ono jumbo, tako da ne morate paziti prosipate li ih u napadu smijeha. Nažalost, onda dolazi do pokušaja glume »Majstora anti-glume« (i tu ne mislim na Bill Murrayjevsku anti-glumu) i sve odlazi k vragu. Naravno teško je imati uvid u to što je prvi, a što drugi dio filma, kad nisam naveo ni imena likova, a kamoli nešto o radnji u filmu.  

UNIVERZALNI UPRAVLJAČ: Michael Newman (Adam Sandler) je arhitekt, sretno oženjen Donnom Newman (Kate Beckinsale) s dvoje prelijepe i prepametne djece kakva se sreću samo u hollywoodskim filmovima. Michael juri svoj »američki san«, ali u tom malom projektu postoji jedan ograničavajući faktor, vrijeme. Kako bi barem malo uštedio na vremenu i izmirio obveze na poslu i kod kuće, Michael odlazi kupiti »univerzalni upravljač« kako bi lakše kontrolirao uređaje u kući. Međutim, kada vam univerzalni upravljač proda, točnije pokloni Christopher Walken – koji pritom konkurira oteti titulu najotkačenijeg znanstvenika na filmu Christopheru Lloydu (Dr. Emmett Brown) – znate da nešto nije u redu. Umjesto »običnog« univerzalnog upravljača Michaelu je u ruke pao u bukvalnom smislu univerzalni upravljač koji kontrolira univerzum. Kao što vidite sam zaplet ostavlja dosta prostora za dobre fore, što je ne samo iskorišteno nego i zlouporabljeno, pa u prvoj polovici filma možemo naići na širok dijapazon komičnih konstrukcija od najprimitivnijih fazona, preko citata popularnih stripova (Hulk, X-Men) do klasičnih elemenata slapstick komedije, finih igara riječi i replika poput: »Naravno da nemamo vremena, naši klijenti su Japanci, oni ne mogu sačekati ni ribu da se skuha.«

KAZNA ZA ZLOUPORABU: Drugi dio filma donosi onaj loš okus u ustima i svodi se na klasično propagiranje američkog sustava vrijednosti odnosno jednog od tri »F«, da pogodili ste: obitelji. Kako je Michael zlouporabio upravljač da bi mogao preskočiti neke obiteljske obveze i posvetiti se poslu, tako mu se to već u sljedećoj sceni vratilo. Gojaznost, osamljenost i istinska nesreća sustigli su našeg glavnog junaka. Ali on doživljava katarzu i umire izgovarajući riječi »obitelj na prvom mjestu«. Pola kina plače, ostali su razočarani viđenim, i to je kraj filma.   Walken je, kao i uvijek, dobro odradio svoj posao, ali ne previše, što je također dobro jer bi tako u usporedbi sa ostalima izgledao groteskno. Šarmu filma svakako pridonosi i zvijezda u usponu  Katie Cassidy u ulozi odrasle Newmanove kćeri i već spomenuta zvijezda »Underworlda« koja izgleda fenomenalno. Ne smijemo propustiti da napomenemo  kako Michaelovog šefa glumi David Hasselhoff koji je i dalje na vrhuncu svojih glumačkih sposobnosti koje je postigao u svima nama poznatom ostvarenju u kojem mu društvo prave morska spužva i morska zvijezda. U svakom slučaju ovaj film će vam pokraj gomile lijepo upakiranih brandova s blagim utjecajem na vašu podsvijest donijeti gomilu smijeha, političke nekorektnosti (prema ženama, azijatima, transvestitima) koju tako rijetko srećemo u američkim filmovima, naravno u dozvoljenim granicama – zato ne uzbuđujte se mnogo. Za kraj bih podvukao da je glavni problem filma neusklađenost između komedije i tragedije koja od posljednje scene, koje bi inače bila solidna, pravi neviđeni kič i tako propada inače fino smišljena poruka o patuljku koji pronalazi kukuruzne pahuljice.