Arhiv tekstova

Često mislim na ono poznato platno Eugenea Delacroixa iz 1830. »Sloboda  predvodi narod«, sa simboličnom lijepom Francuskinjom koja drži nacionalni stijeg u ruci, ponad svih onih boraca u revolucionarnom, romantičnom zanosu, sve u znaku gesla: sloboda, jednakost, bratstvo, u ime koga je još u 18. stoljeću feudalizam krenuo u povijesnu ropotarnicu. Sloboda je imala nešto drukčiji oblik, onako, titovku s crvenom zvijezdom na glavi, a u doba kada su svi dopisi iz državnih ureda uz obvezni pečat bili podržani i parolom: smrt fašizmu, sloboda narodu! Dabome, dok lik Josipa Broza negdje 80-tih nije osvanuo na naslovnici uglednog beogradskog tjednika u odrazima razbijenoga zrcala. 

 Je li taj period u našim životima samo međuvrijeme između jedne potisnute, ali ne i prevladane prošlosti i jedne uvelike krizne i kaotične ne nužno, valjda, i budućnosti?  Jer nije bilo malo pristaša onoga populizma, ne iz francuske julske, niti iz titoističke antifašističke, negoli baš iz one jogurt-revolucije, u doba kad je, ne samo na 600. obljetnicu kosovske bitke, posvuda dominirao lik Slobodana Miloševića, označujući tako simbolično upravo ono, što mu je sa svih strana oduševljeno klicalo: »Slobo, slobodo«. Ali da ne nabrajamo sva ta gesla u kojima je dabome,  uvijek bilo povijesnoga trijumfalizma.

SIMBOLI SLOBODE: A nije da nije uvijek, napose kad je o ekonomskoj migraciji riječ, bio uvijek prominentan i onaj kip slobode s bakljom u ruci, kao simbol dočeka u taj, za tolike žuđeni prostor demokracije shvaćene na američki način.  A pravda, jednakost, istina, sve te prelijepe sestre slobode, imale su, također, kao mislene imenice, onaj pojmovni sadržaj, koji se diktirao iz kojega središta moći, političke, ideološke, ekonomske, uvijek u duhu, kakvog grupnog interesa, a zaodjevenog u parole, floskule, medijske laži i poluistine, šuplje slogane, reklamne poruke, sve u tobožnjoj brizi za opće interese i nedodirljive svetinje i ideale, kojima, jer se dotiču onog najosjetljivijeg u nama, svi, dabome, na stanovit način težimo. Uvijek, također, postoji mogućnost slobodnog izbora. Ta, uvijek smo nadomak kakvog smetlišta, koje je, sa svim onim što odbacujemo, zapravo preduvjet za klošarsku slobodu – dakle, ne posjedovati ništa, ne biti ni prema kome obvezan, a biti u prigodi svima i svakome spočitati za hipokriziju i društveni konformizam.

PITANJE SLOBODE: Pisci XX. stoljeća često su postavljali pitanje slobode, ne samo u odnosu na licemjerni građanski moral i na crkvene dogme. Tri francuska nobelovca, primjerice, Gide, Camus, Sartre, nisu, doduše, mogli znati da će katolička crkva ostati pri zabrani uporabe kondoma, čak i kad je riječ o zaraženima virusom HIV-a, a u njihovo doba nije još bile aktualna ni inicijativa za zakonsko priznavanje istospolnih brakova. No, rado sam čitala Gideove »Zemaljske hrane«, a i danas mislim da su životne radosti, unatoč puritanskih zlovoljnih povika na mrske hedoniste, nešto što ni jedan mračan režim ne bi smio uskraćivati, a svojim, ne, baš, sve asketski i isposnički raspoloženim građanima, nego niskim standardom natjeranim na golo preživljavanje, ne samo ni u vremenu kada je Josif Visarionovič, valjda, uzora radi, spavao na tvrdom željeznom krevetu.  A što se tiče Camusova razmišljanja o suicidu kao krucijalnom folozofskom pitanju, sve mislim da još taj pisac nije mogao zamisliti da će se to filozofsko pitanje bitno iskomplicirati u potonjoj terorističkoj praksi, u funkciji užasavajućega sredstva bespoštedne političke borbe globalnih razmjera. No, njegovo književno nastojanje u borbi za slobodu čovjeka i njegove svijesti i savjesti, za prevladavanje apsurda aktom ljudske solidarnosti dakako, nije izgubilo na aktualnosti.  Baš kao što nisu izgubili aktualnost ni Sartreovi »Zatočenici iz Altone«, premda su, primjerice zbivanja u zatvoru Guantanamo, uvelike svojom zbiljom, nadišli užasavajući svijet književne fikcije. A Sartreova tetralogija »Putovima slobode«  mogla bi po svemu uključiti i ne, baš, simultana, nego potonja zbivanja kojima smo nedavno bili, ili još uvijek jesmo svjedocima. Razmišljala sam o tim putovima, ne samo u povodu balvanima zatvorene ceste nadomak sela Trpinje, kada sam, i sama bila spriječena  iz Novog Sada otputovati u Osijek, gdje sam predavala kao   sveučilišni profesor, sve do raspada, ne još Miloševićeve Jugoslavije.  A zašto sam uopće putovala iz Novog Sada u Osijek više od 15 godina? Da, to je to sartreovsko pitanje savjesti i slobodnog izbora - moja odluka baviti se poslom za koji sam se opredijelila i školovala, pa makar prelazeći u tom cilju, ne, onda još  državne granice, nego granice dosega presije pojedinih novosadskih nekadašnjih moćnika. Dakako, teško je govoriti o bilo kakvoj slobodi, ako su ugrožena dva temeljna ljudska prava, a to su pravo na život  i pravo na rad, kao profesionalno djelovanje i preduvjet stvaralaštva. Kad ta dva ključna pitanja nisu riješena, čini se posve perifernim hoće li, primjerice, Madonni biti dopušteno divinizirati svoju patnju na križu, na estradni način, i hoće li ili neće crkva, što zvonjavom, što intervencijom preko policije, prekinuti predstavu uličnog kazališta iz Modene u Novom Sadu.

CENZURA: To ne znači da je cenzura prihvatljiva. Premda katkad funkcionira i kao dobra reklama. To, dakako, ne vrijedi za vrst cenzure koja se sastoji u sustavnom prešutkivanju ili minimaliziranju čijih stvaralačkih rezultata. Štetna je i provincijalizacija kulturnog života, svođenjem na folklorno i običajno, protežiranje preživjelih poetičkih modela, dominacija određenih vidova  književnog mišljenja prenaglašenog posredstvom medijske moći, te getoiziranje književnog života u višenacionalnim sredinama jezičnim barijerama. U tranziciji je nada da bi i pojedina od tih pitanja mogla biti riješena što državnom legislativom, što društvenom klimom tolerantnog javnog mišljenja. Dakako, nema slobode i demokracije tamo gdje s pozicije većine trijumfira vulgarna netrpeljivost, rušeći dignitet manjinskog mišljenja.

 No da završim, ipak, više u ispovjednome tonu: sloboda u književnosti samoj, sloboda je radovati se stihu objelodanjenom u časopisu, ili kojoj tek objelodanjenoj knjizi. Sloboda je nastupiti na kakvoj književnoj manifestaciji. Sloboda je ono što jest; humanistički orijentirana stvaralačka komunikacija.

 

Tekst pročitan 9. rujna na Savjetovanju 54. Kolonije književnika u Kanjiži