Arhiv tekstova

Roman   »Svršetak   vražjeg  stoljeća« nije prvo prozno djelo Vladimira Bošnjaka. Pod naslovom »E, moj baćo« tiskana mu je (2004.) knjiga koja sadrži petnaestak pripovijesti. U oba djela vremenski    plan  rasprostrt je do osamdesetih, na početak onoga razdoblja kada Milošević i njegovi zločinački pomagači, nakon unutarpartijskih i inih obračuna, izlaze na javnu scenu i ubrzo preuzimaju Vojvodinu, s razlogom uvjereni da ondje neće naići na veći otpor istrošene političke reprezentacije Pokrajine, računajući na drijemež, neučinkovitost političko-intelektualnih snaga Vojvodine i nedostatak političke volje, u njih, da se djelotvorno suprotstave i ponude takav model autonomije koji bi bio sukladan sastavu stanovništva, njihovim međuetničkim i multikulturnim interesima.

OSOBNA I KOLEKTIVNA DRAMA: Kolikogod je Vladimir Bošnjak u romanu »Svršetak vražjeg stoljeća« opisivao stanje, jednako je progovarao i iz njega samoga, izravno i bolno ulazeći u probleme života, duha i egzistencijalne upitanosti pojedinca i kolektiva kojemu pripada. Iz tih razloga, narativno umijeće pisca, kada ga prepoznajemo u kakvu djelu, kao u Bošnjakovu »Svršetku«, umnogome mora zadobiti narav ponornice što se ćudljivo i nepredvidivo provlači kroz labirint životnih i duhovnih tajni, uznoseći u ravan teksta sraz događajnog i slućenog, što i u čitatelju uspostavlja, onaj raspored sjena do kojeg i pisac drži, uspijevajući pred nama ponovno uspostaviti stanje isprve mirnodopske, potom ratne i poratne zbilje iz koje crpi građu, uzima fabulu, motive i likove, gradeći logiku vlastite pripovijesti. Posezao je naš pisac, ne krijući nostalgiju, u obilje i radost predraća, zahvaćajući u kratkotrajna razdoblja vlastite i sreće zajednice, ali je jednakomjerno morao graditi tkivo svoga romana i od, nešto dužih razdoblja, osobne i kolektivne unesrećenosti, nemoći i patnje, slažući dobro naspram zla, sučeljavajući sve to s krhotinama vlastita života, uže i šire obitelji. Pišući o zbilji, spretno ju je dopunjavao imaginacijom, čežnjom, slutnjom, strahom, sve dok nakazne nakane što su se nagomilale u mirnodopskom stanju nisu eruptirale u košmar i rat, ogolivši do koje je mjere »bolest na smrt« zahvatila društveni poredak u podneblju gdje se naš pisac rodio, rastao i školovao iskoraknuvši iz roditeljskog doma u vlastitu obitelj, gdje mučna povijest ne prestaje uvirati u mučnu sadašnjost.

Zatečen na životnom raskrižju, usred osobne i kolektivne drame, Vladimir Bošnjak piše svoje romaneskno djelo u kojem pretežni dio teksta čine opisi ratne psihoze i posljedica što ih ona uzrokuje podalje linije oružanih sukoba zaraćenih strana, nagoneći čitatelja da se zapita nije li linija fronta bila, zapravo, posvuda u pozadini gdje su živjele manjine, i onda kada su njihove kuće bile tik uz domove drugih stanovnika koje rat nije doticao na isti način i s istim posljedicama kao njihove susjede - srijemske Hrvate. Stoga nam se egzistencijalne dvojbe pisca i njegovih sunarodnjaka ukazuju u rasvjeti mračnih strana društva koje je danomice, dramatično, gubilo osjećaj za snošljivost, postajući opterećeno predrasudama, netrpeljivošću, moralnim rasapom, društva koje kao da jednom nogom ne prestaje grabiti prema kaosu. »Zašto? Dokle tako? Čemu sve to?«, pitali smo se, i tada, a pitamo se i danas. Ta, i druga, pitanja postavio je i Vladimir Bošnjak, izvanjštivši oboljelu nutrinu toga i takvog društvenog okruženja, našavši dovoljno snage da unatoč mučnine i gađenja bez zazora i straha ispovijedi svoj svjetonazor sve dok se u tekstu, postupno ne uzdigne prema onim vrijednostima koje su univerzalne i spajaju duh ljudi svih vremena, sa piščevim osobnim i našim zajedničkim iskustvom. 

VJEŠTO PREPLITANJE ZBILJE  I FIKCIJE:  Piscu se, dakle, ne može predbaciti da se poslužio nekakvom pomodnom, kičerajskom, literarnom licencijom za obrtanje stvarnosti i prevrtanje povijesti, ili da je posegnuo za njenim prekrajanjem i ponovnim izmišljanjem, poput, primjerice, Dana Browna u »Da Vincijevom kodu«. Za to su, ovdje, bili zaduženi toliki drugi! Ipak, Bošnjak se morao potruditi da spretno i s mjerom preplete fakciju i fikciju, izbjegavajući sprudove književnih pomodnosti, nepotrebne urese i utege, postmodernistička prenavljanja, izmotavanja i konstrukte, što ne rijetko postanu sami sebi svrhom, pri tom, nije narušio ni mimetičko-komunikacijski jezik tradicionalnog realističkog romana, odmjereno i funkcionalno posežući u govor srijemskih Hrvata, kada je zavičajnim leksikom htio postići stanovitu vjerodostojnost iskaza.

Procesu devastacije građanske i urbane kulture u Vojvodini, Miloševićevi bojovnici dali su dopunsko, mitingaško ubrzanje, osioni poput vođe koji se ne ustručava upotrijebiti nasilne, nedemokratske metode i pokazati da njegov režim u Srbiji, nakon objedinjavanja uže Srbije s dvama pokrajinama, poprima izrazita staljinistička obilježja. Nakon što je prigodom obilježavanja 600. obljetnice bitke na Kosovu najavio rat, poslije neuspjelih pokušaja destabilizacije stanja u drugim republikama, započinje s ratnim sukobom, tijekom kojega su, za kratko vrijeme, posve kičerizirani Zemun, Srijemska Mitrovica, Srijemska Kamenica, Ruma, Šid i druga, manja, mjesta: Stari i Novi Slankamen, Gibarci, Kukujevci, Nikinci, Hrtkovci.

ZLO  NAZVATI NJEGOVIM IME-NOM: Srijem - kojega je nadkičer Tito, zarad podmirenja svojih »cehova« u balkanskoj krčmi, surovo kažnjavao i zatirao, da bi ga onda u hipu, onako odoka, na čas preuzimajući »havanu« ljevicom, poput komada kakvog masnog, i valjda slasnog, odojka u pečenjarnici, rascijepio na panju - početkom devedesetih je pregažen, smrvljen, dokrajčen. Josipa Broza, nalogodavca masovnih ubojstava Hrvata, bez premca u povijesti, kojemu petostoljetni prinos Osmanlija nije ni do gležnjeva, ugodno utopljenih, omiljenim mu, snježnobijelim »gamachama«, u stopu slijedi učenik što se spremio nadmašiti učitelja, ne pitajući za cijenu, srazom proračunatih i posve mahnitih poteza, istodobnim protjerivanjem jednih, s ovih, i dotjerivanjem drugih, s onih strana. Nasilno potaknutim odlascima i dolascima, radikalno mijenja etničku kartu i kulturološku ustrojenost i ovoga, i drugih prostora. Uništava ljude i njihove tragove i ondje, odakle ih nasilno podiže svojim suludim planovima i lažima, i ovdje, i posvuda, pa tako i po Srijemu. Tko je, u tom Srijemu i izvan njega, bio veći krvolok - učitelj ili učenik? Odgovor na to i mnoga još pitanja, vjerojatno će ponuditi povjesničari i znalci iz drugih područja. Romansirano, kronološko-povijesno, svjedočenje Vladimira Bošnjaka »Svršetak vražjeg stoljeća«, utemeljeno na proživljenom, osobni je diskurs, subjektivna ispovijed, zapis pojedinca vezanog uz rodno podneblje, što je pred njegovim očima gaženo i razarano, u kojem je na prekretnici stoljeća ostalo više mrtvih predaka nego živih sunarodnjaka, uvjerenog da je ljudskost trag kojega čovjek ostavlja u stvarima, upotrebnim i ukrasnim, u umjetničkim i književnim djelima, u građevinama i gradovima, u svemu što će nadživjeti onoga koji izrađuje, piše, ili stvara vrijednost što odolijeva svim ovozemaljskim nasrtajima i prolaznosti, postajući svojinom svih ljudi. To je  razlog zbog kojega nije mogao ostati tek nijemi promatrač, prepustivši se, nakon svega, potrebi da što prije, i možda zauvijek, zaboravi razdoblje obilježeno zlom i stradanjem, svjestan da bi se ta vrsta nijemosti, jednako poput svake neopreznosti, nesmotrenosti i pretjeranosti mogla čovjeku - osvetiti! Također, nije bio spreman zatomiti i skriti vlastitu zgroženost i razočaranost ni kada je nositelje zla prepoznao i među sunarodnjacima. Ne stavlja znak jednakosti između jednih i drugih, jer im ni polazišta nisu bila ista, ali zato zlo naziva njegovim imenom, ma odakle ono dolazilo! I unatoč svemu što se ovdje zbivalo, ima snage za još jedan početak: »Advent 2005. godine sličio je svim drugima. Josip je do Božića bio prezauzet silnim poslovnim sastancima od kojih mu je već pomalo bilo i muka, ali je odgovorno obnašao svoju dužnost izvršnog ravnatelja jedne velike multinacionalne kompanije. Naravno, ta je kompanija imala dobre poslovne odnose sa mnogim hrvatskim tvrtkama što su poslovale u Beogradu i Srbiji, ali u te odnose Josip nije unosio nikakve emocije. Novac je ponovno pobijedio, posao je posao…«

HRVATSKI ROMAN U PODUNAVLJU: Tijekom čitanja Bošnjakova rukopisa uspoređivao sam »Svršetak vražjeg stoljeća« s više suvremenih hrvatskih romana, publicističkih, pa i dokumentarno-feljtonističkih djela koja se bave osamdesetim i devedesetim godinama 20. stoljeća. Ipak, odmičući kroz njegov tekst, nalazio sam sve više razloga za povratak na početak dvadesetih godine 20. stoljeća, prema stanju duha opisanom u »Pronevjerenim idealima«  Šandora Ksavera Đalskog, romanu što je nastajao 1924.-1925. godine, a u nastavcima je objavljen 1925. godine u dnevnom listu »Hrvat«, glasilu Hrvatskog opozicionog bloka. Koliko li je samo sličnosti između Branimira Banovića, njegova sina Ivana, ili seljaka Pavela iz njihova susjedstva, s Bošnjakovim likovima - Josipom, njegovim roditeljima, suprugom, susjedima? Otkuda to? Mada se oba romana doimaju autobiografski intoniranim tekstovima, uistinu su ta djela mnogo više zapisi o realnim zbivanjima i duhovnom stanju aktera povezanih i zatočenih istom, neželjenom zbiljom. U oba se teksta iz stranice u stranicu nižu razočaranja istim pojavama. Ipak, za razliku od Đalskog koji u »Pronevjerenim idealima« stavlja točku na vlastite, projugoslavenske zablude, Bošnjak, koji ih nikada nije ni imao, osamdeset godina kasnije, započinje završno poglavlje svog roman a u adventskom i ozračju Božića, kada kršćani slave rođenje Isusa Krista, a on dolazi učiti nas ljubavi i praštanju kako bi se prevladalo zlo koje je oko nas i u nama. Josipova djeca, sin Marko i kći Marija, zagrebački studenti, vrativši se doma za blagdan Sv. Josipa, proslaviti očev imendan, prelistavaju »Hrvatsku riječ« Unatoč rata i svih drugih nedaća Hrvati ovoga podneblja nisu obezriječeni i ne tonu u nijemost, već progovaraju vlastitim, materinjim jezikom.

Svrstamo li »Svršetak vražjeg stoljeća« Vladimira Bošnjaka, uz prije tiskane romane srijemskohrvatskog odvjetka i ako im pridodamo romaneskna ostvarenja bačkohrvatskog odvjetka, nastala krajem 19. i tijekom 20. stoljeću, mogli bismo se suočiti s dojmljivim skupnim portretom i pomalo neočekivanim uvidom u hrvatsko književno pismo ovog dijela Podunavlja. Usporedba književnih postignuća spisatelja iz ove dvije regije u kojoj žive (i) Hrvati, ili pokušaj njihovog prepoznavanja i valorizacije u matičnoj književnosti, utoliko dobiva na značaju ukoliko i jednu i drugu romanesknu mikroscenu promatramo unutar periodizacijskih međaša uspostavljenih slijedom prijelomnih društvenih zbivanja, koja su se bolno usijecala u kolektivno sjećanje. Budući da su prostori Bačke i Srijema ne samo stvarna granica rasprostiranja hrvatskog jezika i kulture, nego i poprišta stalnih promjena i preslagivanja proisteklih iz doticaja i interakcije s većinskim narodom i ovdje živućim nacionalnim manjinama, podrazumijeva se kontekstualiziranje ovih procesa kada se razmatraju učestalost objavljivanja, broj tiskanih romana i njihovi književni domašaji. Pogotovu u slučaju stvarnosne proze, gdje pripada i Bošnjakov »Svršetak vražjeg stoljeća«, »neizmišljeni roman«, »roman istine«, »roman preslikane zbilje« započet još dok su se pušila zgarišta, nastao u nedostatku vremenskog odmaka koji otežava analitičko i objektivno sagledavanje pojedinih procesa. Otuda su zaokupljenost problemima proisteklim iz ratne drame, uz pitanja osobnog i kolektivnog preživljavanja, slobode, pravde i očuvanja nacionalnog identiteta, a ona, i inače, spadaju u temeljna pitanja čovjekove opstojnosti, nužno utjecala na narativnu strategiju pisca. O ratnim strahotama, gotovo izravno svjedoče preživjeli povratnici s fronta, dok tekstopisac dokumentarno-kroničarski pristupa zbivanjima u pozadini, gdje su na djelu, isprve ratni, a potom tranzicijski kriminal, socijalno raslojavanje i moralni rasap, koji prate preraspodjelu moći, korupciju…

Milovan Miković