Arhiv tekstova

Započela je nova školska godina i htjeli to mi ili ne htjeli, kako u obiteljima, u društvu, tako i u Crkvi, početak nove školske godine znači svojevrsnu promjenu nakon ljetnoga raspusta. Jest da djeca nisu najbrojnija populacija, osobito nažalost ne u naše vrijeme, kada je najbrojnija populacija srednja ili starija dob, ali svi osjećamo da je mlada populacija – djeca – ipak za društvo, pa tako i za Crkvu populacija kojoj se okrećemo i prema kojoj imamo jedan od najodgovornijih zadataka, a taj je zadatak dovesti ih do te razine života da mogu život živjeti u punini, živjeti dobro i postati odgovorni i samostalni ljudi, ali naučeni u životu zajedništva i svih onih vrednota koje nažalost vidimo da ima sve manje. 

Počela je, dakle, nova školska godina, za nas vjernike i nova vjeronaučna godina i pred nama su programi i planovi što zapravo želimo najviše postići. Svakako da je informacija koju djeca primaju u školi jedan od primarnih zadataka škole koja treba formirati osobu sposobnu za naše vrijeme ne samo znati, nego znati i primijeniti i znati činiti ono, kako kaže stara rimska poslovica: izabrati najbolja sredstva da se postigne najviši cilj. Škola, dakle, pred sobom mora imati najviši cilj, ne samo da se nešto uči, nego da se nauči ono što će u životu čovjeka koji je naučio učiniti sposobnim da primijeni taj način razmišljanja i da zna izabrati najprikladnija sredstva i postići najviši cilj. 

SUSRET S »LOMOM VRED-NOTA«: No, zastanimo kod sredstava. Kad kažemo sredstva, ne mislimo na financijska sredstva. Mislimo na ono što je čovjeku ponuđeno za opće dobro, da može upotrebljavati odgovorno i korisno. Nažalost generacija naših najmlađih susreće se češće s jednim »lomom vrednota« kada se ne biraju sredstva da se postignu ciljevi. Stoga su škola i predškolske ustanove pozvane na to da ovaj puta ili u ovim generacijama ne samo uče, nego i nauče da nije svejedno koja se sredstva biraju da bi se postizali pravi ciljevi. Predmet kao takav ima svoje vlastito područje, svoju vlastitu metodu i po tome je predmet, ali način na koji se on predaje mora biti već kod nastavnika i učitelja biran onim moralnim sredstvima i to biranim, onim koji grade vrednote, da bi  ugrađenost u mladoga čovjeka bila takva da mu  ostane budna savjest i da zna razlikovati koja su sredstva dopuštena, a koja nedopuštena da se postigne cilj.

Drugo je, jednako tako važno, uloga naše vjerske nastave, kako u školi, tako i župska kateheza. Ono što se u školi i na školskom vjeronauku uči, to se u župskoj katehezi na poseban način doživljava. I tek to je osjetljivo područje, jer se tu tek ne radi o nekom »učenju« nego uistinu o formaciji – oblikovanju – ne samo biranju sredstava ka postizanju cilja, nego se formira savjest koja onda odlučuje i biva sposobna biti odgojena da u svako vrijeme odluči pravo, pa i onda kada mora priznati da je pogriješio, da je sagriješio, da je zlo učinio. Najbolja savjest je zdrava savjest, a zdrava savjest je ona koja pravedno reagira na ono što je zlo i na ono što je dobro. 

RAZUM, VOLJA, SAVJEST: Veliki naš Papa Benedikt XVI., upravo je čovjek kojega je Bog poslao ovom našem vremenu kada je »svima sve svejedno« da vrlo glasno kaže da nije tako. Ne može biti »svejedno«, jednostavno tada biva sve kaotično i sve besciljno, jer tek red koji diktiraju same stvarnosti i time svoju vlastitu ciljanost, može dovesti do rezultata, i zato istina kao vrednota, dobrota kao vrednota, dijalog kao vrednota, nemaju alternativu. Zato je vrlo važno znati da je stav savjesti najzdraviji onaj koji i onda kada griješi zna da griješi, jer tada ima šansu povratka i popravka, a onaj koji je zaveden ili zlo upućen, ne zna i s time se gubi. 

Radi toga je najvažniji zadatak vjerske nastave u školi i župskog vjeronauka naučiti tako da formira čovjeka koji se kao ljudsko biće očituje kroz djelovanje ne samo svoga razuma nego i svoje volje, što je i jedno i drugo od kapitalne važnosti, nego je važno kako reagira svojom savješću. Jer u slučaju samo razuma bit će pametan čovjek, u slučaju samo volje bit će čovjek od vlasti, ali razborit može biti samo kada sve tri funkcije, i razum i volja i savjest funkcioniraju – djeluju – kao jedna cjelina. To je osoba, to je punina, to je čovjek. 

I opet moram ponoviti da naši mladi i djeca oko nas danas sve više gledaju ljude kao one iz vremena Demostena – iz grčke mitologije – »kada je usred bijela dana hodao trgovima Atene, upalio baklju i tražio čovjeka; svi su mu govorili: pa gledaj oko sebe, puno je ljudi, odgovor je bio: da, znam i vidim puno je ljudi, ali ne vidim čovjeka.« I naše društvo u kojem živimo, a nije lako vrijeme, oko nas vidimo i susrećemo ljude, ali nažalost rijetko susretnemo čovjeka. 

ULOGA OBITELJI: I treća misao, koju želim podijeliti s vama dragi čitatelji, je upravo ta što je najvažnija, treća točka ovoga razmišljanja, a to je uloga obitelji. Jer i škola je važna – nezamjenjiva, kao i predškolske ustanove i društvo također je važno i nezamjenjivo i Crkva je važna po samom Božjem određenju i nezamjenjiva, ali ono što je u narav utkano i što je stvarno misaono nezamjenjivo to je odgoj koji se prima u obitelji, to je uloga oca, uloga majke, uloga starije generacije, djeda i bake, uloga braće i sestara. Čovjek uči u školi da bude pametan, uči da bude savjestan i postigne puninu u Crkvi, ali se čovjek rađa u obitelji i postaje obiteljski formiran da bude uistinu čovjek. Zato je i nastala ona vrlo stara poslovica da ne pada daleko plod od stabla. 

Stoga pozovimo na molitvu one koji vjeruju da se osobito u procesu nove školske i vjeronaučne godine molimo za obitelji, jer je to gnijezdo odakle niče plod u stablo i molimo Boga da uistinu plodovi svakog obiteljskog stabla, pa i onoga koji je malko natruho ili malko skršen ipak izraste do te mjere da jednoga dana donese prave plodove, to jest gotove ljude. To je, dakle, razmišljanje na početku školske godine koje obvezuje društvo, obvezuje Crkvu, a najviše podsjeća i moli obitelji da čuvaju svoje dostojanstvo i znaju svoj zadatak. Jer sve je uzaludno ako budu imali svega, pa i brojnu obitelj ali ako se iz te obitelji ne rode ljudi nego samo ljudska bića. Pogledajmo oko sebe i odgajajmo čovjeka, a čovjek je jedincat i neponovljiv, jedini i cjelovit u funkciji uma, srca i savjesti.       g