Arhiv tekstova

Tema ovogodišnjeg savjetovanja na 54. koloniji književnika u Kanjiži je »Odgovornost književnika i sloboda«, koja u podnaslovu sadrži odrednice: »Beograd – Nandorfehervar- 1956., - tranzicija«, ali prije razmatranja ove teme smatram važnim utvrditi karakter kritike koja nastaje kao rezultat teorijske produkcije prilikom istraživanja raznih tema na našim književnim savjetovanjima. Treba istaknuti kako je teorijska produkcija, koja se posljednjih godina ostvaruje na savjetovanjima Kolonije književnika u Kanjiži, dragocjena zbog lokalne prirode karaktera kritike, a kao produkt književnika ovdje živućih manjina, ona je specifikum i kvaliteta s tendencijom nalaženja mjesta i u sustavnim cjelinama matičnih kultura i književnosti, ali i dokument komunikacije s kulturom i književnošću većinskog naroda, te potvrda svijesti o karakteristikama postmoderne epohe u kojoj ova produkcija nastaje. Ovako utvrđeni karakter kritike je važan zbog mogućnosti određenja autonomne sustavne cjeline naših savjetovanja, a koja je kao funkcionalni živi organizam moguća samo u interakciji sa spomenutim kulturama i književnostima. Također, ovako utvrđeni karakter je važan i kao segment u cjelini razmatranja pitanja o slobodi i odgovornosti književnika koje će 

uslijediti. 

U pokušaju uspostavljanja putokaza za promišljanje ovogodišnje teme savjetovanja, citirat ću Paula Kleea, slikara, glazbenika, teoretičara umjetnosti i pjesnika slika i riječi, a taj citat glasi: »Umjetnost ne reproducira vidljivo, ona čini da vidimo«. Mislim kako će nas ovaj pomoću citata uspostavljeni tekstualni putokaz usmjeriti i ukazati na probleme, koji posebno zaslužuju našu pozornost glede teme koju razmatramo. Kao što su slike Paula Kleea vodile i vode dijalog sa stvarnošću, ne reproducirajući, nego čineći da vidimo, tako ćemo i mi pokušati uspostaviti i putem ovoga teksta dijalog s aktualnom stvarnošću, ali i s našim pamćenjem, te diskurzima koji tvore povijest, imajući pri tome u vidu prije svega pojmove slobode i tranzicije, pitajući se o odgovornosti književnika.

ČOVJEK JE BIĆE ZAJEDNICE: Sloboda čovjeka je složen fenomen, a tema je glavnih disciplina filozofije – ontologije, etike, filozofije prava i politike. Znamo kako u osnovnom ontološkom smislu sloboda čini bit čovjeka, što znači da je čovjek u situaciji da sam oblikuje svoj opstanak i daje mu smisao, ostvarujući različite povijesne mogućnosti. Upravo književnici osobnu slobodu iskazuju i svojim djelima, kao vidom samoodređenja ili autodeterminacije. Objektiviranje te slobode bilo u djelima umjetnosti, filozofije ili znanosti, pokazuje nam kako je sloboda i bitak-za-drugo, jer su ta djela stvaranja za svijet, a ne isključivo za nas same. To je samo jedna od mnogih potvrda činjenice da je čovjek biće zajednice i zbog toga moramo imati u vidu da raznovrsnim oblicima slobode odgovara i specifični društveni kontekst, što znači da uvijek moramo obratiti pozornost i na različite društvene kontekste ako promišljamo o slobodi i odgovornosti književnika.

Pojam slobode različito se tumačio tijekom povijesti, a nas će ovom prilikom interesirati tumačenje srednjovjekovne filozofije. Prema Filozofijskom rječniku (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1989.) sv. Augustin navlastito razlikuje dvije razine slobode, pri čemu se težište problematike iz politike premješta u unutrašnjost subjekta kao volje. S jedne je strane sloboda opća sposobnost ili mogućnost odluke (libertas indifferentiae), s druge pak njezina aktualizacija kao slobodan izbor (liberum arbitrum), a što Toma Akvinski izjednačuje i s voljom uopće.

SVJEDOČANSTVA I PUTOKAZI:Dakle, promišljajući o književnoj praksi, slobodi i odgovornosti, pred piscem je, naravno, u sklopu cjeline određenih društvenih konteksta, uvijek alternativna mogućnost koja se očituje kao njegova sloboda izbora raznih mogućnosti kreacije književne građe, kojima će nam se omogućiti da vidimo život i svijet onakvim kakav on jest, ali ne pukim reproduciranjem vidljivoga, kao što je to rekao Paul Klee, nego iskazujući esenciju, otkrivajući ono što nam nije pred očima u svakidašnjici, kao i one istine i znanja koja se nastoje potisnuti i prikriti. Takve književne kreacije pružaju nam uvid i u raznolikost konkretnih povijesnih mogućnosti, kao i oslobođenje od nekritički usvojenih konvencionalnih pogleda i tu se očituje odgovornost književnika, dakle, u izboru književne građe i kreaciji, književnoj obradi tih tema, kao mogućnosti slobode izbora iskazivanja i progovaranja o raznim istinama, sudbinama i događajima, čime djela postaju svjedočanstva o određenim vremenima, ali i putokazi za daljnje promišljanje, čime književna djela pružaju mogućnosti uspostavljanja budućnosnih projekcija. Ogovornost književnika je upravo u uspostavljanju orijentira koji »čine da vidimo«.

SLUČAJ IZ ŽIVOTA HRVATA U OVOME PODNEBLJU: O postojanju »zarobljenih znanja« i o praksi potiskivanja i prikrivanja istina može posvjedočiti kao primjer slučaj iz života Hrvata u ovome podneblju, slučaj koji je primjer za jedan može biti drugi, opširniji, sveobuhvatniji poseban ogled. O tom slučaju može se promišljati od početka prosvjetiteljskog rada biskupa Ivana Antunovića tijekom 19. stoljeća, dakle od stoljeća kada je od strane austro-ugarskih vlasti izmišljena podjela na Bunjevce i Šokce, za koje se tom izmišljenom podjelom tvrdi da nisu Hrvati, ali će za ilustraciju o cilju potiskivanja i prikrivanja istine u slučaju ovdašnjih Hrvata biti dovoljno, da se ovom prilikom podsjetimo nama bližeg vremenskog perioda, onoga od pedesetih godina prošlog stoljeća, pa sve do godina na početku novoga milenija. U tom vremenskom periodu na popisima pučanstva se moglo izjašnjavati Hrvatom, ali činjenice o nemogućnosti obrazovanja na materinjem jeziku, nepostojanju informiranja na materinjem jeziku, nemogućnosti službene uporabe materinjeg jezika, nepostojanja sustavne nakladničke djelatnosti na materinjem jeziku, stradanje više od stotinu hrvatskih intelektualaca početkom 70-tih godina, koji su zbog nastojanja osnivanja Matice hrvatske, ogranka u Subotici, kao institucije koja će promovirati kulturu ovdašnjih Hrvata, ostajali bez posla, a neki i robijali, te prisilno brisanje hrvatskog predznaka iz naziva kulturno-umjetničkih društva, činjenice su koje dovoljno govore, a za promisliti je koliki je to samo bio gubitak zbog takvih događanja, možda čak i nemjerljiv za ovdašnje Hrvate. Treba ovom prilikom istaknuti kako je u tom periodu Katolička crkva doprinijela očuvanju vjerskog i nacionalnog identiteta ovdašnjih Hrvata. 

Pisati i govoriti o navedenim činjenicama odgovornost je prije svega hrvatskih književnika iz Vojvodine, baš kao što je odgovornost bilo kojeg književnika pisati i govoriti o represijama koje su sprođene ili se sprovode u cilju potiskivanja i prikrivanja raznih istina i upravo je tu dragocjena lokalna kritika koja najpreciznije može odrediti problematiku lokalne prirode. Ostaje, naravno, pitanje može li teorijska produkcija imati snažne društvene efekte? Bez obzira na odgovore, mi se na ovim savjetovanjima književnika prilikom razmatranja tema moramo suočavati i s kategorijama društvene i povijesne zbilje, jer nas trebaju interesirati i vanjski uvjeti mogućnosti teksta, a onda nam ostaje odgovoriti i na pitanje o odnosima moći, dakle, o prostoru moći u kojemu se ustanovljavaju formacijska pravila za diskurse.

JEZIČNO KONSTITUIRANJE POVIJESNIH DOGAĐAJA: Mislim kako je sada važno odrediti i zbog čega naša ovogodišnja tema ima u podnaslovu odrednice: »Beograd – Nandorfehervar – 1956., - tranzicija«. Smatram to težnjom za povijesnim interpretacijama. Naravno, tako stižemo do imenice političnost, kao težnje za promjenama u književnim povijesnim interpretacijama. Mislim pri tome kako su povijesni događaji i njihovo jezično konstuiranje međusobno povezani, što nam ponovo ukazuje na odgovornost književnika. U djelu  »Povijest seksualnosti«  Michel Faucoult piše i kako je moć »ime koje se daje svakoj kompleksnoj strategijskoj situaciji u određenom društvu«. Slijedilo bi pitanje,  a glede propitivanja naše teme, je li književnost oslobađajuća i je li se željelo odrednicama u podnaslovu naše teme definirati književnost kao oslobađajuću, a što je u kontekstu ovoga pitanja čini političnom u smislu promišljanja moći iz pozicije oporbene prakse prema »kompleksnim strategijskim situacijama u određenom društvu« i u određenim povijesnim okolnostima. Dakle, je li književnost politična? Moje je stajalište da jest, čemu u prilog govori i ova naša tema. Naravno, u neprestalnom tijeku tranzicije mijenjaju se sustavi moći, dakle, mijenjaju se regulatorne prakse upravljanja prema kojima se nastoji ostvariti sloboda pisaca putem kritičkog diskurza, koji opet neminovno potiče iz jedne druge regulatorne prakse, ali za koju književnici smatraju da ne ojačava represivnu strukturu moći.

Glede mogućnosti književnih povijesnih interpretacija, a na što me upućuju odrednice iz podnaslova naše teme, počev od nekadašnjeg ugarskog naziva Nandorfehervar za grad koji danas zovemo Beograd, dakle naziva za koji se vezuju činjenice poznate bitke protiv Turaka 1456. godine, nakon što je sultan Murat II. prekršio mir i ponovno s turskom vojskom nadirao u Europu, a iz koje je tursku vojsku ranije istjerao vitez Janos Hunyadi, ban južne Rumunjske tj. Podunavlja, koji je čuvao granice s mađarskom vojskom koju je pomagao i Vatikan, a kao pomoć vojnike su davali Poljaci, Nijemci i druge kršćanske države. Nakon poraza mađarske vojske kod Varne 1444. godine Muhamed II. 1453. godine osvaja Konstantinopolj, ali biva poražen 1456. godine, kada je htio osvojiti Nandorfehervar koji je branila vojska na čelu s Janosom Hunyadijem, kojeg su Turci zvali Ratna Munja. 

U pitanju su odrednice iz podnaslova naše teme, koje označavaju veoma velik vremenski razmak, ali veoma interesantan u markiranju dva različita događaja, jer od odrednice Nandorfehervar stižemo čak u 1956. godinu, dakle, od vremena kada veliko mađarsko kraljevstvo brani kršćansku Europu od Turaka,  pa do vremena kada je na mađarsku državu izvršena zločinačka sovjetska intervencija, nakon što je premijer Imre Nagy 1. studenoga 1956. godine objavio izlazak Mađarske iz članstva zemalja Varšavskog ugovora i njegovog inzistiranja da UN priznaju Mađarsku kao neutralnu zemlju. Tada su sovjetske trupe okupirale Mađarsku i ugušile antikomunističku i antisovjetsku pobunu. To je književna tema par exelance, koja ukazuje na proces uspona i padova u raslojavanju moći, koja nas vodi do sljedeće odrednice iz podnaslova naše teme, a to je tranzicija, koja neprestalno traje.

PROCES TRANZICIJE: Tranzicija je proces, a to pokazuju primjerice i razni nazivi grada kojeg danas zovemo Beograd. Kelti su ga zvali Singidun, Rimljani Singidunum, Bizantinci Alba Greca, Ugari Nandorfehervar, Talijani i Dubrovčani Cestelbincho, Nijemci Weissenburg, Turci Dar-Ul-džihad, a Slaveni Beograd. Ima, naravno, i nama bližih primjera glede promjene naziva gradova ili promjene nacionalne strukture stanovništva u gradovima i naseljima, a što opet ukazuje na proces tranzicije, koji primjerice potvrđuju i hrvatski toponimi negdašnje bačko-bodroške županije, koja je presječena trianonskom granicom 1920. godine. Veliki broj naselja u toj nekadašnjoj županiji većinski je bio naseljen Hrvatima, primjerice Baja, Kaćmar, Gara, Aljmaš, Bikić, što danas nije slučaj, a o ovoj temi čitatelji se podrobno mogu informirati putem knjige dr. Ante Sekulića »Hrvatski bački mjestopisi«. Pri promišljanju procesa tranzicije i književnih povijesnih interpretacija ne smije se zaboraviti, kako se današnji pojam povijesti oblikovao tek krajem 18. stoljeća, a trebamo uzeti u obzir i kako je tek 1848. postalo više-manje jasno da narodi počinju osjećati svoj značaj, i tek tada, kada su narodi počeli osjećati svoj značaj, počela je narastati smisao za povijest, što znači tek kada se javila svijest, da tu povijest narodi mogu stvarati sami, što nas dovodi do Schelingovih riječi: »Čovjek ima povijest, jer svoju povijest ne donosi sa sobom, nego je sam tek proizvodi«. Mogu li ove Shelingove riječi biti naša argumentacijska struktura? Sheling ne spominje jednu bitnost, a to su zatečene društvene okolnosti koje uvjetuju stvaranje vlastite povijesti. Znamo, kako na povijesne tijekove utječe političko djelovanje, a možda trebamo imati u vidu i Engelsovu tvrdnju da će se u budućnosti predviđanje, plan i povedba podudarati i ostvarivati bez lomova, što se pokazalo kao isprazna Engelsova tlapnja. Imajući u vidu proces tranzicije, zaključimo kako su povijesni događaji i njihovo književno jezično konstituiranje međusobno povezani i tu je na djelu odgovornost književnika.

DRUŠTVENI KONTEKSTI: Na koncu promišljanja naše teme spomenimo kako je prema Hegelu sloboda način bitka subjekta. Prema tome, sloboda književnika se ogledala i u njihovim djelima kojim književnici doprinose »da vidimo«, izražavajući tako i svoj način bitka. I ne zaboravimo, također prema Hegelu, sloboda postaje konkretnom na taj način da »osobna pojedinačnost i njezini posebni interesi prelaze u opći interes i u njemu dobivaju kako svoj puni razvitak, tako i priznanje svoga prava«. Upravo tako i sloboda književnika, koja se iskazuje u njihovim djelima, tek će u interakciji s pojedincima i zajednicom ostvariti svoj puni razvitak i eventualno dobiti priznanje. Promišljajući o slobodi i odgovornosti književnika u našem vremenu, trabamo konstatirati kako se umjetnost i književnost razvijala u okviru postignuća određenih društva u raznim epohama. 

Primjerice, tijekom razvoja antičkog perioda izrađivana je keramika, oslikavani su pehari i pečena glina, izrađivane su statue, stvarani su mramorni reljefi, izrađivani stupovi s povijesnim zapisima, pravljeni su mozaici, izrađivane su nadgrobne skulpture, građena su svetilišta, novčići su se ukrašavali, oslikavale su se vaze, organiziran je arhitektonski prostor, što je sve neodvojivo od tadašnjeg društvenog konteksta, sve do promjene u ranom srednjem vijeku kada se dolazi do stvaranja kršćanskog Zapada i razvoja kršćanske umjetnosti u jednom drugačijem društvenom kontekstu. Činjenica je kako su umjetnost, a kasnije i književnost, u različitim društvenim kontekstima doprinosile uljudbi života i kulture življenja, a pitanje je kakva je sloboda i odgovornost književnika u naše vrijeme koje karakterizira i komodifikacija kulture i kada dominira strast prema iluziji, a novac gradi ukus. Pitanje je koje su to vrednote na kojima danas gradimo književnost? Književnici su suočeni s povećanjem mimetičkih iluzija medijske tehnologije koje se proizvode radi simulacije »svijeta« i to u situaciji »nove nepreglednosti« (prema Jurgenu Habermasu).

Uvjeren sam da će književnici uz postizanje ravnoteže između estetske autonomije i života samog kao i uvijek do sada znati stvarati nova djela koja će »činiti da vidimo«. Sloboda i ogovornost književnika i umjetnika postoji i danas, kao i u prohujalim vremenima i pred njima je mogućnost slobode odlučivanja hoće li propitivati i predočavati u svojim djelima one istine koje se žele potisnuti i prikriti, a to znači da je pred njima mogućnost slobode odlučivanja o tome hoće li stvarati djela koja će »činiti da vidimo«. 

 

Tekst pročitan 9. rujna na Savjetovanju 54. Kolonije književnika u Kanjiži