Arhiv tekstova

U Velikoj dvorani HKC »Bunjevačko kolo« u Subotici u petak, 8. rujna, održana je multimedijalna etno-večer posvećena tkanju i vezovima Hrvata Bunjevaca u subotičkom kraju. Program večeri obuhvaćao je izložbu starih radova tkanja i veza, kao i prikaz tkanja, predenja i veza, predstavljanje kataloga »Mili rode, čuvaj blago svoje, vez svoj, tkanje svoje« i prikaz filma »Tkanje i vezovi«. 

Organizatori ove doista predivne večeri su bili Grgo Piuković i Rajko Ljubič. Uočivši potrebu vremena odlučili su napraviti film, koji će ostati trajni videozapis za buduća vremena i potomstva. Podršku su dobili od Etnografskog odjela »Blaško Rajić«, koji djeluje pri Katoličkom institutu za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović«.

 

IZLOŽBA I PRIKAZ RADA: U spomenutoj dvorani bila je postavljena izložba, koju je priredio Grgo Piuković, a na njoj su se našli unikati rađeni u tehnici tkanja i veza. Nazočni su mogli vidjeti odjevne predmete bunjevačke nošnje (svilene rupce, bijeli vez, zlatovez, pregače i drugo) kao i razne tkanine i materijale koji su se nekada nalazili u domaćinstvu (šlingane jastučnice, krevetnine, ponjavice, krpare i slično). Pokraj spomenutih eksponata na izložbi je bilo postavljeno i nekoliko alata s kojima se sve navedeno radilo. Tijekom cijele večeri vrijedne žene su prikazivale kako se to doista radi, te su posjetitelji mogli vidjeti i način rada. 

Na početku programa nazočne je pozdravio Grgo Kujundžić, pročelnik Etnografskog odjela »Blaško Rajić« pri Katoličkom institutu za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović«, koji je nazočne upoznao s radom spomenutog odjela, te najavio program koji se održao te večeri. 

 

TRAJNI DOKUMENTI ZA BUDUĆNOST: O povijesno-etnološkom osvrtu na tkanje i vez govorio je Alojzije Stantić. U svom obraćanju pričao je o nastanku i razvoju vune, kudelje, lana, konoplje, o tkanju i vezovima, te je u svom izlaganju nazočne pobliže upoznao s temom večeri i onim što neće moći vidjeti u filmu, a  predsjedajući Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost dr. Andrija Kopilović govorio je o vrijednosti i značaju narodnih rukotvorina. Istu večer predstavljen je i katalog »Mili rode, čuvaj blago svoje, vez svoj, tkanje svoje«, o kojem je govorila povjesničarka umjetnosti Olga Šram. Pokraj izgovorenih riječi, koje su ostale zapamćene, ostaje nešto što traje - to je pisana riječ, odnosno, ovoga puta spomenuti katalog, koji zaslužuje sve pohvale. Nakon predstavljanja kataloga, organizator Grgo Piuković je nazočne upoznao s alatima s kojim se rade ovi poslovi, ali i sa ženama koje su cijelu večer vrijedno radile. U svom obraćanju je spomenuo kako je ideja za ovaj film nastala na prošlogodišnjem Velikom prelu, te da se film radio oko godinu dana. Pokraj kataloga za buduće naraštaje ostaje i zanimljiv dokumentarni film koji nosi naziv »Tkanje i vezovi« u režiji Rajka Ljubiča. 

PREDENJE I TKANJE: U vremenu u kojem živimo zaboravljeni su svi nekadašnji alati, ruke vještih žena zamijenjene su novim suvremenim strojevima. Tradicionalni način života je sada za nas povijest, ali povijest koje bi se trebali rado prisjećati i čuvati je. Tekstilnih predmeta iz staroga vremena sačuvano je vrlo malo. Svi ti predmeti potječu zapravo samo iz svadbenih oprema bunjevačkih mladenki, iz takozvanih štafira. Prisjetimo se nekih materijala i kako se do njih dolazilo. 

O vuni: Nekoliko dana nakon što su muškarci ošišali ovce, žene bi prale vunu. Nakon toga, najprije su je nekoliko dana sušile na suncu i s vremena na vrijeme je prevrtale, kako bi se osušila sa svih strana. Osušenu vunu spremale su na tavan do zime, kada su žene počele na njoj i s njom raditi. 

Predenje: Ručno predenje je najjednostavniji način predenja vune. Prelja izvlači i upreda niti, kako se okreću kazaljke na satu, upreda ih i namotava na družicu. Koliko će biti debelo predivo ovisi o tomu koliko vlakana izvuče sama prelja, ali i o tome na koji način će upresti vunu. Prelja je pod prstima na rukama osjetila debljinu i finoću izvučenoga vlakna. Ručnim predenjem nit vune ne može se upresti tako da bude jednake debljine, čvrstoće i finoće, kao što se isto može učiniti na strojevima za predenje. No, vuna i danas na ručno napravljenim komadima odijela daje posebnu ljepotu i draž. 

Tkanje: Stan za tkanje u prijašnja je vremena bio važan predmet svakoga domaćinstva. Na njemu su žene i djevojke tkale različite tkanine za odijela i kuću izrađene od lana, kudelje i vune, a kasnije i od kupljenoga pamuka. 

Tkalački stan preko cijele godine nisu rasklapali, budući da je žena na njemu radila samo onda, kad je za taj posao imala vremena. U većini slučajeva, kao što je to već napisano, prelje su svoj posao obavljale zimi, budući da u periodu kad su počele raditi u polju, za tkanje nije bilo vremena. Za posao tkanja najvažnije je da se dvije vrste niti sijeku pod pravim kutom. Namotane uzdužne niti osnova su koja je napeta, a potka, niti poprijeko, vežu se s nitima osnove na stanu, kojega se pokreće rukom i nogom. 

VEZOVI: Potrebno je razlikovati bunjevački bijeli, zlatni i svileni vez, te vezivanje resa. Ove četiri vrste veza uključuju, čini se, sve viđeno na bunjevačkoj narodnoj nošnji. U bijeli vez ubrajamo sve ono što se pravi na postavu i veze bijelim koncem ili pamukom. U ovu vrst veza spadaju sljedeće podvrste radova: šling, toledo, probijanice, rišelje, puni vez, ažuri, prutci, rasplet, običan opšling i šupljački vez. U ženskoj bunjevačkoj nošnji »zlatni vez« bio je posebno vrijedan i značajan, a napose zlatni vez na košuljama. Vezilje su zlatom vezle i kapice na konđu, zlatne grane po suknji i pregači na čistoj atlaskoj ili ripskoj svili kao i velike rupce koji su se nosili na vratu, te rupce koji su se nosili na glavi. Svileni vez vezilje su radile svilenim  koncem u više boja. Njime su okitile »rupce na vrat«, pa je cijeli dio rupca koji se stavlja na leđa bio okićen radom koji je ličio kitici cvijeća. Svilenim vezom vezle su one i suknje paje. Poslaganim koncem u više boja vezom su mogle izvesti lijepo cvijeće, lišće i slično. Rese na bunjevačkim rupcima bile su isto tako poseban vez, budući da su samo spretne ruke vezle fine »čvoriće« od konca u više boja. Bilo je jednostrukih i dvostrukih čvorića, koji su pomogli da rese raskošno i skladno padaju uz stas žene. 

Ova večer bila je jedinstvena prilika da se vidi kako su naše mame, majke i pramajke radile i pripremale odjeću za svoje ukućane. Uvijek su radile ručno i to danju i noću, kada bi za taj posao našle vremena. Svi ti radovi su unikatni i u njih je utkano mnogo ljubavi i strpljenja. Film nam je približio i dočarao ovaj način rada i života, ali istodobno je i ostao trajno zabilježen za buduće naraštaje. Dakle, ostaje nam »Mili rode, čuvaj blago svoje, vez svoj, tkanje svoje«. 

 

Željka Vukov